“Ja sam žena koja je preživjela grupno silovanje i zato sam decenijama kasnije osnovala organizaciju ‘Ne ćuti’, kako bih osnažila i ostale da ne ćute”, kaže u razgovoru za Radio Slobodnu Evropu.

Prije devet godina osnovana je organizacija koja pomaže žrtvama da se izbore sa posljedicama porodičnog i seksualnog nasilja.

A Dinaru je borba za njihova prava dovela u sukob sa kazahstanskim vlastima.

Nakon što ih je javno kritikovala zbog korupcije i neefikasne zaštite žena i djece, vlasti su pokrenule postupke protiv nje. Do sada šest: za korupciju, prevare i širenje lažnih informacija.

Zbog pritiska i prijetnji, 2021. je napustila svoju zemlju.

Prva stanica bila je Gruzija, a potom Crna Gora. Tu je zatražila azil.

RSE: Dinara, možete li nas vratiti na početak – šta se dešavalo u Kazahstanu? Zašto ste odlučili da ga napustite?

Smailova: Ja sam žena koja je pretrpjela grupno silovanje. I rekla sam ženama da moraju biti snažne. Za tri godine uspjeli smo da promijenimo mišljenje ljudi. Kao i zakon.

Prvi zakon koji smo promijenili u Kazahstanu na tu temu je bio zakon o seksualnom nasilju. I on se primijenjuje.

To je bio veoma veliki korak da jedna žena koja je i sama žrtva seksualnog nasilja ustaje, podiže glas i osnažuje druge žene da govore.

Pozvali su me u Ameriku, kao ženu revolucionarku koja je promijenila mišljenje drugih. Lakše je kada i drugi misle kao i vi. Nakon Amerike sam se vratila u Kazahstan. Podigili su optužnicu protiv mene. Htjeli su da zatvorim svoju organizaciju.

Mene su htjeli da ućutkaju da žene ne bih ohrabrivala da pričaju o nasilju. Ali nisu uspjeli. Iz godine u godinu smo imali sve više žena koje su prijavljivale silovanja, i djece koja su bila silovana…

Zbog toga je vlastima bilo jako važno da me zaustave u tom procesu.

RSE: Zašto je vlast htjela da vas zaustavi?

Smailova: Zato što smo otkrili nepočinstva policije, veliku korupciju i vlastima se nije dopadalo to.

RSE: Do kakvih ste sve podataka došli, šta ste postigli za pet godina rada?

Smailova: Naša organizacija izmijenila je šest zakona o seksualnom nasilju žena i djece.

Osim toga, u zatvoru se nalazi 314 prestupnika, odradili smo 55.000 besplatnih konsultacija i napravili call centar gdje žene prijavljuju nasilje.

RSE: Zašto vas vlasti Kazahstana optužuju na širenje dezinformacija i prevare?

Smailova: Sve što organizacija radi je na račun donacija. Sve što imamo je prijavljeno i sve je transparentno objavljeno na našim društvenim mrežama.

16. oktobra su podigli optužnicu protiv mene. Tek od novembra prošle godine počeli su da me traže. Optužuju me da sam ukrala donacije i da sam otišla preko granice. Govore da smo dobili 56 miliona tengi (95.000 eura) i da smo samo jedan mali dio dali advokatima.

Samo za rad sa žrtvama plaćeno je 180 sati psihologa. Imali smo tim od 14 ljudi koji su dobijali platu. Plaćali smo rentiranje kancelarija.

Sve to je bilo napisano u svim našim troškovima. A vlast je, uprkos transparentnosti koja je jasno vidljiva na našim socijalnim mrežama, davala lažne informacije o meni.

Gruzija dala, pa povukla gostoprimstvo

RSE:Vaš prvi izbor bila je Gruzija. Ali ste na neki način protjerani odatle, bio vam je zabranjen povratak. Zašto?

Smailova: U Gruziju su supruga i mene pozvali pravnici koji su nas uključili u program zaštite. Gruzija nam je dala mogućnost rehabilitacije.

Tamo su mi otkrili kancer materice i morala sam da ostanem da bih se operisala.

Ostali smo u Gruziji, gdje smo osnovali fond Break Silence i napravili tim.

Krajem septembra bili smo u Turskoj, otišli smo na tri dana i kada smo se vratili meni su zabranili da pređem granicu a mužu ne. Rekli su mi da će me ponovo vratiti u Tursku.

Muž je rekao da će ići sa mnom, tako da smo se zajedno vratili u Tursku sa jednim ruksakom sa našim stvarima i bukvalno bez ičega. Sav naš rad u Gruziji je bio nasilno zaustavljen.

Vlasti Gruzije nisu objasnile zašto su nam to zabranili. U tom momentu pojavilo se dosta pravnika koji su pričali da je to nepravedno. Išli u konzulat Gruzije u Istanbulu ali nismo dobili pomoć.

Onda smo došli na ideju da probamo sa Crnom Gorom.

U Crnoj Gori očekivali zaštitu

RSE: Kako ste se odlučili za Crnu Goru?

Smailova: Odlučili smo se za Crnu Goru zato što je to članica NATO i zemlja koja ide ka Evropskoj uniji. To je nama bilo jako važno i nadali smo se da će nas ovdje zaštititi.

Kad smo došli u oktobru 2023. odmah smo tražili azil. Policija Kazahstana podigla je protiv mene tužbu da mi Crna Gora ne bi dala taj status.

Dakle 12. oktobra smo stigli u Crnu Goru, a već 16. je Kazahstan podnio tužbu. Ali nas to nije zaustavilo.

RSE: Međutim i ovdje vam je prijećeno. Da li ste to prijavili policiji i kako su reagovali?

Smailova: U Crnoj Gori su nas pratili. Bilo je četiri, pet slučajeva.

Bilo je situacija da su nam prijetili građani Kazahstana. Čak i jedan koji živi u Italiji. On nam je prijetio da će nas prijaviti. Mi takođe u Italiji imamo boravak.

To smo prijavili policiji. Kada su nas pozvali i pitali gdje tačno živimo, pomislila da to rade zbog zaštite i naivno sam im rekla.

Poslije nekog vremena došla su dva policajca i odmah sam znala da će to biti hapšenje zbog ekstradicije.

U tom momentu nisam imala prevodioca, slabo govorim jezik i odreagovala sam kako su zahtijevali. Oni su tražili da odemo u policijsku stanicu, gdje su mi uzeli otiske i izjavu i gdje je odmah potegnuto pitanje potjernice.

Sve se dešavalo jako brzo. Policija je bila u civilu, mene su brzo izveli na ulicu, tamo je bilo tri automobila i svi su izgledali obično, ne kao policajci.

Suprug je ostao kod kuće, a mene su poveli. Rekli su mu da može pješke da dođe. Uplašila sam se, mislila sam da je to neka prevara jer nisu bili uniformi.

Tražila sam da suprug ide sa nama jer sam počela da sumnjam da je to policija uopšte, mislila sam da je neka druga organizacija.

Kada su nas doveli u policijsku stanicu rekli su mi da moram da budem pritvorena, sve su mi objasnili, doduše bez prevodioca, na nekom polu-konfuznom jeziku, ali su mi ipak objasnili kako će se stvari odvijati po pitanju moje ekstradicije.

Ujutru je suprug obavijestio crnogorske pravnike i novinare i svi su se ujedinili jako brzo, i našao mi se advokat koji je pružio pomoć po pitanju ekstradicije.

Podržavaju me organizacije – od lokalnih ženskih iz Crne Gore do Evropskog parlamenta.

Živimo u iščekivanju

RSE: Da li strahujete da ćete, ipak, biti izručeni?

Smailova: Živimo u iščekivanju, to je jako teško kada ne znaš svoju budućnost, kada ne razumiješ kako će se sve završiti. Ipak se nadam da će se mojim slučajem baviti ispravno i da će ga dobro procijeniti.

Kad sam bila na sudu, sudije i advokati su rekli da šteta zbog koje su me osudili i sude mi je svega 42 eura.

Ipak, moja nada je Crna Gora, koja je demokratska zemlja.

Crna Gora se jako dopada i mom suprugu. Posebno mu se sviđa priroda.

RSE: Kako provodite vrijeme dok čekate odluku?

Smailova: Počela sam da slikam, idem na izložbe i trudim se da prodam svoje slike. To nas održava u životu što možemo da se bavimo i umjetnošću i da skrenemo misli sa našeg problema.

Ovdje se osjećam sigurno za razliku od Kazahstana.

Tamo ne bih mogla da djelujem kao što djelujem ovdje. Zato sam zahvalna i Crnoj Gori i ljudima koji nas podržavaju.

RSE: Kako vam odavde izgleda situacija sa ženama u Kazahstanu?

Smailova: Želim da kažem da su naše žene velike i jake.

Vidjela sam mnogo strašnih situacija i kako su se naše žene dizale iz svih tih problema. Vidjela sam i kako jedna naša žena može biti primjer za stotine, za hiljade. U Kazakstanu se dešava ženska revolucija. Sve će se popraviti, ali glavno je da se ne ćuti.

Kazahstanskim ženama je potrebna pomoć, kao i novinarima i pravnicima… I molim čitav svijet da pomogne Kazahstanu. Ne ćutite!