Ova kružna staza duga 120 milja (oko 193 kilometra) vijuga kroz Crnu Goru, Albaniju i Kosovo — ponekad prelazeći granice više puta tokom jednog dana pješačenja — preko Prokletija.

Iako je naziv Prokletija u početku možda odvraćao sve osim najiskusnijih avanturista — uglavnom iz sjeverne Evrope — ova staza koja neprestano mijenja pejzaže sada privlači posjetioce iz cijelog svijeta.

Oni dolaze da istraže visoke krečnjačke vrhove, glečerska jezera, prostrane livade pune divljeg cvijeća i vlažne šume obavijene oblacima. Ovi predjeli pružaju mir i tišinu koji su rijetko dostupni u južnim djelovima kontinenta.

Planine su, zapravo, dobile ime po svom surovom i nepristupačnom okruženju tokom određenih godišnjih doba. Isto ime dobro opisuje i izolaciju iz doba Hladnog rata, kada su pojedini djelovi ovog područja bili nedostupni.

Danas se smatraju jednim od posljednjih velikih evropskih područja divljine — predjelom koji je stazu „Vrhovi Balkana“ svrstao gotovo na sam vrh liste najboljih transnacionalnih planinarskih staza na svijetu.

Zahtjevna staza

Tehničko znanje za penjanje nije neophodno, ali ovo nije lagana šetnja. Surova privlačnost ovih planina zahtijeva čvrste planinarske cipele, pažljivo spakovan ranac i dobru fizičku kondiciju.

Usponi su strmi, a ukupna visinska razlika na čitavoj stazi iznosi gotovo 35.000 stopa, odnosno više od 10.600 metara — znatno više od visine Mont Everesta. Preporučuje se određena priprema prije puta, kao i korišćenje štapova za hodanje.

To postaje posebno očigledno tokom vrelog ljetnjeg dana, kada se uzbrdice mogu činiti beskrajnim, pretvarajući se u sporo i znojavo napredovanje. Ni nizbrdice nijesu jednostavne — zahtijevaju pažljivo postavljanje stopala i dobru ravnotežu.

Zona opasnosti

Ipak, trud se isplati. Ogroman napor nadoknađuju veličanstveni pogledi sa svakog vrha — prilika da zastanete, udahnete i zadivite se ogromnim razmjerama prirode u veličanstvenoj tišini.

Posebno se izdvaja odmor, ručak i osvježavajuće kupanje u ledenom jezeru – Hridskom jezeru u Crnoj Gori, koje se nalazi na više od 1.600 metara nadmorske visine. Vedro plavo nebo, drevne zelene šume i bistra voda u koju možete zaroniti zajedno stvaraju pejzaž kao sa screensavera.

Mnogi djelovi staze „Vrhovi Balkana“, koja se može preći za 10 dana ili podijeliti na manje dionice, prate tradicionalne trgovačke puteve koji su tokom većeg dijela 20. vijeka bili zatvoreni zbog geopolitičkih okolnosti.

Tokom Hladnog rata ovo područje bilo je strogo čuvana zona opasnosti. To je i danas posebno vidljivo u Albaniji, gdje su pejzažom razasuti napušteni betonski bunkeri izgrađeni za vrijeme bivšeg komunističkog lidera Envera Hodže. Više od četiri decenije Albancima je bilo onemogućeno da napuštaju zemlju zbog diktatorove ozloglašene izolacionističke politike, zbog čega je Albanija dobila nadimak „Sjeverna Koreja Evrope“.

Albanija, Kosovo i Crna Gora snažno su osjetili posljedice raspada sovjetskog bloka, raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili tokom 1990-ih i početkom 21. vijeka. Duž staze ima malo podsjetnika na ta vremena, osim napuštenih bunkera i ponekog bivšeg vojnog vozila, što je možda i dobro; mnogi smatraju da je teme vlasti, politike i nacionalizma najbolje ostaviti po strani u ovim mirnim krajevima.

Zapravo, planinarska ruta je prvobitno dobila nadimak „staza mira“ kada je pokrenuta 2006. godine, u okviru nastojanja da se promijeni slika Balkana u svijetu.

Dušan Dragosavljević, vodič na stazi čije mu precizno poznavanje predjela omogućava da pokaže mjesto gdje jedan dio guste šume neprimjetno prelazi u susjednu državu, kaže da većina svijeta ovaj region poznaje zbog sukoba i ratova. Po njegovom mišljenju, staza „Vrhovi Balkana“ predstavlja odličan način da se ta slika i čitava priča promijene.

Drugačiji svijet

U zavisnosti od budžeta, angažovanje profesionalnog vodiča poput Dragosavljevića — koji vodi ture za srpsku kompaniju A.C.E. Adventure — može biti mudra investicija, ne samo zbog njegovog poznavanja rute koja nije uvijek dobro označena, već i zbog bogatog uvida u sam region.

On je prvi put prošao cijelu stazu 2017. godine. U početku su je, kaže, uglavnom posjećivali planinarski vodiči, ljubitelji prirode i ozbiljni planinari. Nakon popuštanja kovid ograničenja počela je da privlači mnogo veću pažnju, ali je na mnogo načina i dalje neotkriveni dio Evrope.

„Ima mnogo novog prostora za istraživanje, posebno u Albaniji i na Kosovu“, kaže Dragosavljević. „Balkan ima mnogo toga da ponudi, ne samo kada je riječ o prirodi i ljepoti, već i o gostoprimstvu i kulturi.“

Dodaje da možda ljudi ne znaju da će im, kada se na Balkanu nađu bez smještaja ili hrane, ljudi pomoći. „Balkanci su veoma gostoljubivi.“

On kaže da je staza promijenila živote mnogih ljudi u regionu. Poljoprivrednici koji su nekada jedva uspijevali da zarade za život obrađujući zemlju i čuvajući stoku na surovom terenu sada povećavaju prihode od stočarstva zahvaljujući turizmu.

Među njima je i Adis Balić, koji vodi restoran i pansion Grlja u Vusanju, crnogorskom selu blizu albanske granice.

„Sve u našem životu ovdje promijenilo se od početka staze“, kaže on dok pijucka gustu tursku kafu, dok napušteno štene dosađuje gostima za obližnjim stolovima.

Balić, koji vodi i drugi objekat u Gusinju, kaže da je njegova porodica prije zvaničnog otvaranja staze bila u prilično teškoj ekonomskoj situaciji, kada su planinari bili rijetka pojava.

„Tokom dana imali biste možda dva ili tri planinara sa ruksacima, a većina ljudi iz kraja gledala bi ih čudno, kao: ‘Šta oni rade?’ Tada je slika bila potpuno drugačija.“

Njegov restoran i pansion, otvoren prije sedam godina, dobio je ime po spektakularnom vodopadu koji samo nekoliko koraka dalje privlači veliki broj mještana i turista. Objekat ima mjesta za 15 osoba u četiri sobe, iako većina posjetilaca koji prolaze ovuda spava pod šatorima.

„Kada smo počeli posao, imali smo oko 400 kampera godišnje, a ove sezone imamo više od 3.400. Bilo je veoma dobro.“

Staza je i dalje uglavnom pošteđena masovnog turizma. Glavna sezona traje od juna do septembra. Maj i oktobar su takođe opcija, ali tada postoji mogućnost snijega i manji izbor hrane i smještaja.

Grlja nudi jelovnik tradicionalne hrane, uglavnom pripremljene od namirnica koje uzgaja i proizvodi Balićeva porodica. Ima mnogo jela od mesa, savršeno pripremljenih na roštilju i posluženih sa salatama, domaćim sirevima i namazima, uključujući ajvar.

„Moj otac ujutro bere povrće, a do večeri je ono na stolu“, kaže on.

U prvim godinama većina posjetilaca staze dolazila je iz Njemačke, Belgije i Holandije. Danas ona privlači ne samo planinare već i crnogorske iseljenike koji se tokom ljetnjih mjeseci vraćaju iz Sjedinjenih Američkih Država, zapadne Evrope i drugih krajeva.

„Nema nacionalnosti koja ne dolazi“, kaže Balić. „Imate Australijance, Novozelanđane… ljudi u suštini dolaze iz cijelog svijeta.“

„Najviše ih fasciniraju planine — pogledi i način na koji su očuvane. A najzahvalniji su zbog tradicionalne hrane i gostoprimstva.“

Balić lično nadgleda malu kuhinju skrivenu ispod soba za goste, vodeći računa da sve što se posluži bude visokog kvaliteta.

„Ne gledam na posjetioce kao na turiste koji će doći samo jednom i nikada se više neće vratiti“, kaže on. „Moja poruka je: nijeste samo novac, vi ste dugoročni klijenti, i pobrinuću se da svako ko dođe ovdje bude dobro nahranjen i ode sa lijepim osjećajem.“

Takvo gostoprimstvo vidljivo je duž cijele staze, gdje su stanovnici planinskih krajeva otvorili prozor u svoje tradicionalne načine života, dok njihove domaće životinje slobodno prolaze oko njih.

Table sa ponudom domaćih poslastica poput baklave, kolača od malina i gustog jogurta pomiješanog s medom koji proizvode njihove pčele — uz hladne limenke sokova — predstavljaju lijep prizor umornim planinarima. Isto važi i za relativnu privatnost koju pružaju jednostavni toaleti.

„Savršeno je“

U Albaniji, Kujtim Gocaj vodi prijatan pansion nazvan po njemu u zabačenom selu Cerem. Ovaj 63-godišnji policajac vodi posao kao dodatnu djelatnost već 14 godina, ali se nada da će mu to postati glavno zanimanje kada za dvije godine ode u penziju.

„Pokrenuo sam ga da bih imao budućnost“, kaže on, uz pomoć svog zeta koji govori engleski, dok poslužuje hranu i raščišćava stolove.

U početku je radio iz jedne zgrade, prije nego što je 2019. godine dodao novu borovu građevinu sa mnogo mjesta za goste na otvorenom i slikovitim pogledom. Danas objekat može da primi do 36 ljudi, u spavaonicama i privatnim sobama sa sopstvenim kupatilom.

„Od male stvari napravio sam ovo što je danas“, kaže on. „U početku je bilo teško, ali sada je mnogo bolje. Ljudi vole ovo mjesto i svi u okolini ga poznaju.“

Korist za Gocaja i njegovu porodicu nije samo finansijska.

„Ne mogu ni da objasnim koliko je dobro“, kaže on. „Toliko učimo od svih ljudi koji dolaze ovdje iz cijelog svijeta — to je kao obrazovanje. Savršeno je.“

Zbog veoma nepredvidivog vremena Prokletije i dalje mogu opravdati svoje ime. Snažne oluje koje mogu satima pogađati stazu često poremete planove za pješačenje i ostavljaju posjetioce bez druge mogućnosti osim da se sklone u smještaj duž staze, koji je često napravljen od nekadašnjih pastirskih koliba.

Van turističke sezone uslovi mogu biti mnogo teži.

„Zima je katastrofalna“, kaže Balić. „Sasvim je uobičajeno da ovdje napada metar snijega i onda je sve zatvoreno.“

On vjeruje da bi region mogao produžiti turističku sezonu ulaganjem u zimske sportove.

„Samo vam treba jedna ski-lift žičara i ljudi bi došli sa skijama, i to bi bilo dobro.“

Za sada je to daleka mogućnost, ali možda nije nemoguća, s obzirom na to koliko je ovaj region počeo da privlači sve više posjetilaca iz udaljenijih krajeva svijeta.