Anksioznost, emocionalna iscrpljenost i osjećaj unutrašnje praznine sve su češće pojave, dok se njihovi uzroci i dalje često svode na individualnu slabost ili nedostatak lične snage. Međutim, prema riječima Danijele Ostojić, psihološki problemi rijetko nastaju izolovano. Oni su rezultat dugotrajnog procesa u kojem se prepliću porodični odnosi, obrasci odrastanja i društvene norme koje se generacijama prenose bez preispitivanja.

U intervjuu za Portal Standard, Ostojić govori o najštetnijim balkanskim uvjerenjima, posljedicama emocionalnog zanemarivanja u djetinjstvu, rigidnim rodnim ulogama, ali i o izazovima koje savremeni digitalni prostor donosi mentalnom zdravlju djece, mladih i odraslih.

STANDARD: Spominjete kako su mnogi psihološki problemi danas, od anksioznosti do niskog samopouzdanja , direktna posljedica duboko ukorijenjenih “balkanskih uvjerenja”. Možete li opisati koja su, po Vašem iskustvu, najštetnija uvjerenja i na koji način oni konkretno remete mentalno zdravlje generacija danas?

DANIJELA OSTOJIĆ: Psihologija je danas prilično jasno objasnila faktore koji doprinose razvoju psiholoških poteškoća, a oni se u velikoj mjeri formiraju u najranijem periodu života, kada smo gotovo u potpunosti zavisni od roditelja i okruženja. Iako postoje genetski i epigenetski faktori, istraživanja nedvosmisleno pokazuju da se naš nervni sistem primarno razvija u interakciji sa okruženjem.

U balkanskom modelu odrastanja često je bilo važno biti dobar, ne isticati se i ne talasati.

Autentičnost se nerijetko doživljavala kao prijetnja, a ne kao vrijednost. U praksi često susrijećem odrasle osobe koje imaju stabilan posao i porodicu, ali pate od hronične anksioznosti ili unutrašnje praznine, jer nikada nisu naučile da prepoznaju šta zaista osjećaju ili žele.

Često se susrijećem s klijentima koji govore da imaju sve razloge da budu zadovoljni, ali to ipak nisu. Kroz terapijski proces se pokaže da su cijeli život živjeli po tuđim očekivanjima, potiskujući sopstvene potrebe kako bi zadržali prihvaćenost i mir u porodici.

Rodne uloge su dodatno produbile ove obrasce.

Žene su učene da trpe i brinu, muškarci da ne osjećaju i ne pokazuju slabost.

Dugoročno, takvi obrasci vode ka emocionalnom otuđenju i razvoju različitih psihičkih smetnji.

STANDARD: U kojem momentu osoba treba da preispita da li živi “svoje” vrijednosti ili one koje je naslijedila i da li je to uvijek bolan proces?

DANIJELA OSTOJIĆ: Najčešće se to dešava tek kada psihička patnja postane neizdrživa. U terapijskoj praksi često viđam ljude koji dolaze tek nakon napada panike, ozbiljnog iscrpljenja ili depresivne epizode, i tek tada se prvi put pitaju kako su uopšte došli do tog stanja.

Česta je situacija da osoba godinama bude ona koja je jaka, odgovorna i na koju se svi oslanjaju, dok se u jednom trenutku potpuno emocionalno uruši.

Taj slom, koliko god bolan bio, često postaje prva prilika za istinsko preispitivanje vrijednosti i životnih izbora.

Proces nije lagan jer uključuje suočavanje s krivicom, strahom od razočaravanja drugih i gubitkom poznatog identiteta, ali dugoročno vodi ka zdravijem i autentičnijem životu.

STANDARD: Vi često govorite o tome da trauma i emocionalne povrede iz djetinjstva imaju dalekosežne posljedice u odraslom životu. Koje su, prema Vama, najčešće “skriveno naslijeđe” koje ljudi nose čak i kad misle da su “prešli preko svega”?

DANIJELA OSTOJIĆ:  Na Balkanu se trauma najčešće povezuje s ratom i ekstremnim životno ugrožavajućim događajima, ali u kliničkoj praksi daleko češće susrijećemo razvojne i relacijske traume.

Riječ je o iskustvima emocionalnog zanemarivanja, stalne kritike, nedostatka sigurnosti ili ljubavi koja je bila uslovljena ponašanjem. Odrasla osoba može godinama imati poteškoće u bliskim odnosima, a da tek u terapiji shvati da kao dijete nije imala prostor da bude tužna, ljuta ili uplašena bez osude.

Često ljudi kažu da ih niko nije fizički povrijedio, ali da su se cijelo djetinjstvo osjećali sami. Upravo ta emocionalna usamljenost ostavlja duboke tragove koji se kasnije manifestuju kroz strah od vezivanja, potrebu za stalnim dokazivanjem ili emocionalnu otupljenost.

STANDARD:  Da li mislite da su mlade generacije u boljoj poziciji da preispitaju i odbace tradicionalne rodne stereotipe i šta je, po Vama, najteže u tom procesu?

DANIJELA OSTOJIĆ:  Mlade generacije danas imaju više informacija i veći pristup psihološkim sadržajima, što im daje određenu prednost. Međutim, to ne znači da je proces jednostavan. U praksi često radim s mladim ljudima koji intelektualno odbacuju rodne stereotipe, ali emocionalno i dalje nose snažan osjećaj krivice jer ne ispunjavaju porodična očekivanja.

Najveći izazov u tom procesu je strah od gubitka pripadnosti. Oslobađanje od tradicionalnih uloga često podrazumijeva i redefinisanje odnosa s porodicom, što može biti vrlo bolno, ali istovremeno i oslobađajuće.

STANDARD:  Šta danas smatrate najvećim izazovima za mentalno zdravlje djece i adolescenata na Balkanu, u porodičnim i školskim sredinama? Kako roditelji i društvo mogu prepoznati rane signale, potiskivnja emocija, strah, povlačenje, i reagovati na pravi način, prije nego te rane postanu dugoročne posljedice?

DANIJELA OSTOJIĆ:  Djeca danas često odrastaju u okruženju u kojem se uspjeh podrazumijeva, dok se emocije zanemaruju. U praksi se sve češće susrijećemo s djecom koja su poslušna, uspješna i funkcionalna, ali istovremeno anksiozna, povučena i emocionalno preopterećena.

Roditelji se najčešće javljaju zbog školskog uspjeha, dok se tokom rada ispostavi da dijete nema prostor da izrazi strah, tugu ili nesigurnost.

Rani signali se često zanemaruju jer dijete ne pravi problem, a upravo su takva djeca često emocionalno najusamljenija.

Uvijek bih savjetovala roditeljma da nikada ne upadnu u zamku podrazumijevanja odnosa, nego da stalno rade na bliskosti sa svojom djecom.

Djeca se mijenjaju, prolaze težak razvojni put, nemaju iste potrebe, u nekom trenutku ne znaju ni ko su. Ukoliko roditelj ovo ne osjeti na vrijeme, stvara se prostor za razne poteškoće na terenu menatlnog zdravlja.

Ponekada djeca imaju više razumijevanja u vršnjačkoj grupi, online svijetu nego u sopstvenoj porodici.

Ovo je ključan faktor razumijevanja i svjesnosti koliko je rpditeljstvo zahtjevan proces.

STANDARD:  Sve češće se suočavamo sa različitim oblicima nasilja na internetu, uključujući cyberbullying, seksualno zlostavljanje i pritisak društvenih mreža, kako kod djece, tako i kod odraslih. Koje su, prema Vašem zapažanju, najčešće posljedice ovakvih iskustava na mentalno zdravlje i emocionalni razvoj? Na koji način roditelji, škole i društvo mogu prepoznati rane znakove i zaštititi ranjive osobe prije nego što bude prekasno?

DANIJELA OSTOJIĆ:  Online nasilje i digitalni pritisci predstavljaju jedan od najozbiljnijih savremenih izazova za mentalno zdravlje djece, adolescenata, ali i odraslih.

Za razliku od tradicionalnih oblika nasilja, online nasilje ne prestaje odlaskom kući.

Ono je stalno prisutno, dostupno u svakom trenutku i često se odvija pred velikim brojem posmatrača, što dodatno pojačava osjećaj srama, bespomoćnosti i izloženosti.

U kliničkoj praksi često se susrijećem s mladima koji razvijaju izraženu anksioznost, depresivne simptome, poremećaje spavanja i koncentracije, kao i ozbiljno narušenu sliku o sebi nakon iskustava cyberbullyinga. Posebno zabrinjava činjenica da se kod djece i adolescenata identitet još uvijek formira, pa negativne poruke koje dobijaju putem društvenih mreža vrlo lako postaju dio njihovog unutrašnjeg doživljaja sebe.

Roditelji i odrasli često kasno prepoznaju problem, jer djeca ne govore o online nasilju.

Osim direktnog nasilja, snažan uticaj imaju i pritisci društvenih mreža koji podstiču stalno poređenje, idealizovane slike života i nerealne standarde ljepote, uspjeha i popularnosti. Mnogi mladi razvijaju osjećaj da nisu dovoljno dobri, zanimljivi ili vrijedni ako ne dobijaju potvrdu u vidu lajkova, pregleda i komentara. To dugoročno vodi ka niskom samopouzdanju, hroničnoj nesigurnosti i emocionalnoj zavisnosti od spoljašnje validacije.

Razlozi su strah od nerazumijevanja, osjećaj srama, ali i bojazan da će im biti oduzet telefon ili ograničen pristup internetu. Umjesto kontrole i kažnjavanja, ključno je uspostaviti odnos povjerenja u kojem dijete osjeća da može govoriti bez straha od osude.

Rani znakovi koji mogu ukazivati na problem uključuju povlačenje, promjene raspoloženja, naglu razdražljivost, izbjegavanje škole ili društva, pad samopouzdanja, kao i iznenadnu promjenu odnosa prema telefonu i internetu. Reagovanje treba da bude smireno, jasno i usmjereno na zaštitu, a ne na krivicu. Uloga škole i društva je jednako važna. Potrebna je sistemska edukacija o digitalnoj pismenosti, emocionalnoj regulaciji i granicama u online prostoru. Prevencija podrazumijeva nasilje, da znaju kome se mogu obratiti i da razumiju da ono što doživljavaju nije njihova krivica.

 Samo kroz zajedničku odgovornost porodice, obrazovnog sistema i šire zajednice moguće je umanjiti dugoročne posljedice koje online nasilje ostavlja na mentalno zdravlje.

STANDARD: Imate veliki broj pratilaca i Vaša poruka dopire do mnogo ljudi, kako se nosite sa tom vidljivošću i odgovornošću, da li je to više energija, teret ili misija?

DANIJELA OSTOJIĆ:  Vidljivost u javnom prostoru za mene nikada nije bila cilj sama po sebi. Ona je došla kao posljedica rada, dosljednosti i potrebe da se o temama mentalnog zdravlja govori jasno, iskreno i bez uljepšavanja. Sa tom vidljivošću došla je i velika odgovornost, jer svaka izgovorena riječ može imati uticaj na nečiji unutrašnji svijet, naročito kada se obraćate ljudima koji su ranjivi ili u potrazi za odgovorima.

Iskreno, postoje trenuci kada ta odgovornost zna biti teška. Biti viđen znači biti izložen, često i pogrešno shvaćen, kritikovan ili projektovan. Postoje dani kada je umorno stalno držati granicu između ličnog i profesionalnog, između potrebe da budete prisutni i potrebe da sačuvate sebe. I to je dio realnosti o kojoj se rijetko govori.

Ipak, ono što daje smisao toj vidljivosti jesu konkretni ljudi i njihove priče. Poruke u kojima mi neko napiše da se prvi put osjećao viđeno, da je nakon godina tišine potražio pomoć ili da je prestao misliti da s njim nešto nije u redu. U tim trenucima shvatim da ova uloga nije samo profesionalna, već duboko ljudska.

Ne doživljavam sebe kao nekoga ko ima odgovore za sve, već kao nekoga ko otvara prostor za pitanja, za razumijevanje i za dozvolu da se ne mora uvijek biti jak.

Ako moj rad doprinese makar tome da se smanji osjećaj srama, da se normalizuje odlazak na terapiju ili da se neko usudi zastati i zapitati šta mu je zaista potrebno, onda vidljivost postaje više od tereta ili izvora energije. Ona postaje smisao i poziv.

U tom smislu, rekla bih da je to istovremeno i odgovornost i misija. Ne zato što sam ja u centru pažnje, već zato što su u centru ljudi, njihova iskustva i njihova potreba da budu shvaćeni.