Osim izmjenama ovog zakona, nove proruske i prosrpske vlasti dodatno su učvrstile vlasništvo Crkve Srbije nad našim sakralnim nasljeđem i baštinom takozvanim Temeljnim ugovorom koji je sa poglavarom ove vjerske zajednice potpisao drugi premijer nove većine – Dritan Abazović, u avgustu 2022. godine. Ustavni sud većinom glasova odbio je i inicijative kojima je traženo osporavanje ovog akta. Sudije Đuranović i Šćepanović i u tom predmetu su izdvojili mišljenje.
Primarno jer smatraju da se u ovom predmetu „prvenstveno, postavlja pitanje ustavnosti“ izmjena Zakona, konkretno zato što Skupština nije „imala Ustavom i Poslovnikom … propisanu većinu za odlučivanje“, samim tim „ni za usvajanje, odnosno donošenje bilo kojeg pravnog akta, pa ni predmetnog Zakona“.Na sajtu Ustavnog suda danas su objavljeni odluka i izdvojeno mišljenje sudija Đuranović i Šćepanović.
Osim što je većina sudija odbila prijedlog za utvrđivanje neustavnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, na sjednici 26. aprila donijeli su rješnje da se ne „prihvataju inicijative za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredaba čl. 5, 7 i 19 istog zakona“, te da se odbacuje „zahtjev za obustavu izvršenja odredaba čl. 5, 7 i 19, kao i radnji preduzetih na osnovu osporenih odredaba člana 7. istog zakona“.
Neustavno usvajanje izmjena Zakona
Sudije Đuranović i Šćepanović, u izdvojenom mišljenju ukazali su na činjenicu da na sjednici Skupštine Crne Gore, 28. decembra 2020. godine – kada je prvi put usvojen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica – nije bilo propisane većine za odlučivanje, jer je „nakon podnošenja ostavke na poslaničku funkciju dotadašnjeg poslanika Flilipa Adžića, skupštinska većina imala samo 39 poslanika prisutnih na sjednici“.
– …kako Skupština, saglasno odredbi člana 83. stav 2. Ustava, ima 81 poslanika i kako, saglasno odredbi člana 91. stav 1. Ustava, Skupština odlučuje većinom glasova prisutnih poslanika na sjednici kojoj prisustvuje više od polovine svih poslanika, ako Ustavom nije drukčije određeno (a za konkretan slučaj nije), to Skupština nije mogla punovažno odlučivati, pa ni donijeti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica – kategorični su oni.
Podsjetili su i da je tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, zbog nedostatka kvoruma na sjednici na kojoj je prvi put usvojen ovaj zakon, „uskratio potpisivanje ukaza o proglašenju usvojenog zakona i isti vratio Skupštini Crne Gore na ponovno izjašnjavanje“.
“Kako je navedeni zakon „usvojen“ na sjednici na kojoj nije bio prisutan Ustavom i Poslovnikom propisan neophodan broj poslanika, to se isti, saglasno Bogišićevoj normi: „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“, nije ni mogao naći na ponovnom izjašnjavanju (glasanju). No, kako je Skupština Crne Gore, na sjednici, održanoj dana 20. januara 2021. godine, ponovo glasala o predmetnom zakonu i kako je presudni glas za „usvajanje“ istog bio glas Suade Zoronjić, građanke koja je bila na izbornoj listi jedne koalicije, kojoj Državna izborna komisija nije izdala Uvjerenje o izabranom poslaniku, čime je povrijeđena odredba člana 32. tačka 14. Zakona o izboru odbornika i poslanika, i koja iz tog razloga nije imala pravo glasa ni na toj sjednici Skupštine, to Skupština nije imala potrebnih 41 glas poslanika za usvajanje osporenog Zakona, kako to jasno propisuje Ustav Crne Gore (član 91. stav 1.)”, istakli su Đuranović i Šćepanović.
Bilo osnova za ispitivanje ustavnosti
Njih dvoje su ocijenili i da je bilo osnova „da se prihvate inicijative za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti osporene odredbe člana 5 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovjesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjeskih zajednica, u dijelu koji se odonosi na odredbu člana 19. stav 2. Zakona“.
“Smatramo da se tom odredbom, propisujući da je „vjerska zajednica, odnosno dio vjerske zajednice čije je vjerski centar u inostranstvu, koja nije upisana u Jedinstvenu evidenciju, dužna da djeluje u okviru jedinstvenog pravnog poretka Crne Gore“, na nejasan i neodređen, odnosno neprecizan način propisuje dužnost djelovanja vjerskih zajednica ili dijela vjerske zajednice čiji je vjerski centar u inostranstvu”, objašnjavaju oni.
Obrazlažu da iz ove norme „nije jasno šta se podrazumijeva pod dužnosti djelovanja neupisanih vjerskih zajednica ili dijela vjerske zajednice (čiji je centar u inostranstvu) u okviru jedinstvenog pravnog poretka, ako su za sve druge vjerske i druge organizacije propisane određene procedure i obaveze upisa ili registrovanja“.
“S druge strane, podrazumijeva se, čak i kada nije propisano, da vjerske zajednice djeluju, odnosno ponašaju se i postupaju u skladu sa propisima koji čine pravni poredak Crne Gore”, podsjećaju sudije Đuranović i Šćepanović u izdvojenom mišljenju.
Uvođenje neravnopravnosti vjerskih zajednica
Upozoravaju da se ovom normom vjerske organizacije, koje su neupisane i samim tim nemaju svojstvo pravnog lica, dovode, „u pogledu djelovanja, u isti, jednak položaj sa upisanim vjerskim organizacijama koje imaju svojstvo pravnog lica, iako se nalaze u bitno različitim pravnim situacijama, čime se upisane vjerske zajednice dovode u neravnopravan položaj“.
Oni smatraju i da je bilo osnova da se prihvate inicijative za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredbe člana 7. spornog Zakona, u dijelu koji se odnosi na odredbu člana 24. stav 1.
Tom odredbom, podsjećaju, propisano je da se u knjigu evidentiranih vjerskih zajednica upisuju postojeće vjerske zajednice koje su pravni subjektivitet stekle po ranijim propisima, odnosno čiji je pravni subjektivitet prepoznat i priznat od strane državnih organa u pravnom sistemu i koje su djelovale kao pravna lica.
“Ova odredba, iako se sastoji od samo jedne rečenice, sadrži višestruku povredu Ustava Crne Gore, Evropske konvecije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima”, kategorični su oni
Objašnjavaju da se tom odredbom „omogućava sticanje pravnog subjektiviteta, kako onim vjerskim zajednicama koje su pravni subjektivitet stekle po ranijim propisima, tako i onim čiji je pravni subjektivitet prepoznat i priznat od strane državnih organa“.
“Takvim propisivanjem su izjednačene vjerske zajednice koje nijesu postupale u skladu sa propisima države Crne Gore, sa onim vjerskim zajednicama koje su svoj pravi subjektivitet stekle postupajući po tim propisima, čime su, u suštini, dovedene u povoljniji položaj, jer ne moraju dokazivati svoj pravni subjektivitet, već je dovoljno da on bude prepoznat i priznat od strane državnih organa u pravnom sistemu”, pojašnjavaju sudije Đuranović i Šćepanović.
(Ne)prepoznavanje pravnog subjekta
Ukazuju i na činjenicu da „nije definisan državni organ koji može i ima pravo da ‘prepoznaje pravni subjektivitet’, niti su propisani kriterijumi koje bi vjerska zajednica trebala da zadovoljava da bi njen pravni subjektivitet bio prepoznat“.
“To neminovno dovodi do pravne nesigurnosti učesnika u postupku, jer omogućava arbitrarnost državnih organa prilikom odlučivanja i, u krajnjem, takva praksa podriva pravnu državu”, upozorili su oni.
Precizni su da je „u formalno-pravnom smislu nezamislivo i neshvatljivo da postoje lica koja van propisa stiču pravni subjetivitet“, ukazujući da je „legitimizacija takovog postupanja protivna svim postojećim pravnim načelima u domaćem i međunarodnom pravu“.
U izdvojenom mišljenju istuču da „kada se, dodatno, uporede uslovi, iz člana 24. stav 2. Zakona, za sticanje pravnog subjektiviteta vjerskih zajednica sa uslovima iz člana 21. stav 1. Zakona, to dodatno potvrđuje da je riječ o Zakonom uspostavljenoj diskriminaciji“.
“…podnošenje prijave podrazumijeva samo upis u Knjigu evidentiranih vjerskih zajednica, dok podnošenje zahtjeva za registraciju podrazumijeva postupak i odobrenje državnog organa, što dovodi u pitanje Ustavom garantovana prava i slobode vjerskih zajednica i njihovu jednakost pred zakonom”, objašnjavaju oni svoj stav.
Naglašavaju da Zakon ostavlja „široke mogućnosti da neko po nalogu, po svom subjektivitivnom uvjerenju ili zloupotrebom prava prizna pravni subjektivitet nekoj vjerskoj organizaciji, a nekoj ne“, što bi „dovelo do nejednakog postupanja – samovolje (pristrasnosti) u jednakim slučajevima, odnosno do diskriminacije“, što nije u skladu sa Ustavom.
” …Zahtjevi za određenošću i preciznošću pravne norme smatraju se sastavnim dijelom načela vladavine prava, pa i prava na slobodu vjeroispovijesti ili uvjerenja, kao jednog od Ustavnom zajemčenih prava, jer bi njihovo zanemarivanje ugrozilo načelo pravne sigurnosti, kao dio načela vladavine prava”, ističu u izdvojenom mišljenju.
Ignorisanje Evropske konvencije
Navode i da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odredbi člana 14. sadrži akcesornu zabranu diskriminizacije (koja se odnosi na prava zaštićena Evropskom konvencijom), po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
-…smatramo da se odredbe koje dopuštaju diskriminaciju i neizvjesnost u pogledu krajnjeg efekta ne mogu smatrati odredbama koje su zasnovane na načelu vladavine prava – izričiti su Đuranović i Šćepanović.
Dvoje sudija zaključuje „da je bilo neophodno da se izvrši temeljna i objektivna analiza sadržine osporenih odredaba Zakona sa aspekta Ustava, potvrđenih i objavljenih međunarodnih ugovora i prakse Evropskog suda za ljudska prava“, nakon čega bi, uvjereni su, Ustavni sud Crne Gore došao do zaključaka koje su oni izrazili i obrazložili u izdvojenom mišljenju, samim tim i do utvrđivanja neustavnosti Zakona o slobodi vjeroispovijeti, odnosno pojedinih njegovih odredaba.
Ocjenu ustavnosti ovog Zakona tražilo je pet poslanika u Skupštini Crne Gore – Danijel Živković, Nikola Rakočević, Ivan Brajović, Raško Konjević i Ervin Ibrahimović. Inicijativu Ustavnom sudu su dostavili još 12. februara 2021. godine.
A prva odluka koju je nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, na izborima 30. avgusta 2020. godine, donijela nova proruska i prosrpska skupštinska većina bila je upravo izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti. To je bio i uslov Crkve Srbije i njenog tadašnjeg poglavara u Crnoj Gori, mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića, da se uključe u predizbornu kampanju i pomognu smjenu višedecenijske vlasti.
Vlada Duška Markovića na čiji je prijedlog godinu ranije usvojen Zakon o slobodi vjeroispovijesti ovim aktom pokušala je da uvede u red Crkvu Srbije i njeno nezaknito djelovanje u našoj zemlji, ali i da vrati u državno vlasništvo bogato sakralno nasljeđe koje je ova vjerska zajednica tokom decenija uspjela da prepiše na sebe.
Osim izmjenama ovog zakona, nove proruske i prosrpske vlasti dodatno su učvrstile vlasništvo Crkve Srbije nad našim sakralnim nasljeđem i baštinom takozvanim Temeljnim ugovorom koji je sa poglavarom ove vjerske zajednice potpisao drugi premijer nove većine – Dritan Abazović, u avgustu 2022. godine.
Preporučeno
Ustavni sud većinom glasova odbio je i inicijative kojima je traženo osporavanje ovog akta. Sudije Đuranović i Šćepanović i u tom predmetu su izdvojili mišljenje.
Video