“Vema često i neko nama blizak emotivno ili po krvnom srodstvu sjedi sa druge strane stola, i možda baš u trenutku dok se bori za nekog pacijenta ljekar prolazi sličan proces sa nekim njemu bliskim. I to je ono što se zaboravlja, ili što možda pacijenti na nama ne vide, jer u svim situacijama težimo da zadržimo profesionalan stav prema svom poslu”, kaže dr Lekić.
Ljekari su tu da ljudski prođu kroz sve faze liječenja sa svojim pacijentom, od trenutka postavljanja dijagnoze i saopštavanja te vijesti, kroz empatičan, ali otvoren i jasan razgovor, prilagođen prije svega tipu ličnosti pacijenta koji sjedi ispred njih, ali sa određenim zdravim granicama u tom emocionalnom povezivanju.
“Zdrave granice podrazumijevaju osjećaj empatije sa određenom fizičkom i emotivnom distancom, na profesionalan način, sa dozom poštovanja prema pacijentu. Empatija ima svoju dozu racionalizacije, zavisno od toga koju emociju pacijent ispoljava u odnosu na svoju bolest, stahove sa kojima se suočava, u odnosu na podršku porodice, socijalni i društveni aspekt, prije svega sredine iz koje dolazi. Sve ovo onkolog mora sagledati, najčešće na prvom pregledu i u tome nam pomažu određene komunikacijske vještine, uključujući i istraživanje pacijentovih očekivanja, koje smo stekli kroz treninge asertivne komunikacije koje organizujemo ali i kroz iskustvo rada sa ovom grupom pacijenata”, precizira sagovornica Standarda.
Prema njenim riječima iskustvo pokazuje da, kada ljekar na pacijentovu emotivnost zbog stanja u kojem se nalazi uslijed svoje bolesti, odgovori empatijom, on vremenom iskazuje manje anksioznosti, uznemirenosti, pokazuje veće zadovoljstvo i privrženost liječenju kao i osjećaj povjerenja prema ljekaru.
“Stoga je iznimno važna prva komunikacija između ljekra i pacijenta, način sapoštavanja loših vijesti uz otvoren i iskren, ali empatičan pristup, te davanja vremena pacijentu da te vijesti preradi, shvati, da se naprvi plan liječenja u kome moraju biti postavljeni kratkoročni ciljevi, koji će s dostizanjem pomjerati ka što boljim ishodima liječenja”, kaže dr Sanja Lekić.
Naglašava da je navedeni pristup vrlo komplesan koji se kasnije, na narednim pregledima, produbljuje u povjerenje između ljekara i pacijenta i interakciju aktivnog učesvovanja u liječenju od strane pacijnta koje je veoma važno za dalje korake u liječenju. Ova interakcija, kaže dr Lekić, podrazumjeva i kontakt sa porodicom ili pacijentovim prijateljima/partnerima, kako bi se stvorila psihološki zdrava atmosfera podrške u liječenju, bez pritiska i uz uvažavanje pacijentovih potreba i želja.
Na pitanje da li na Institutu za onkologiju radi i psiholog zbog specifičnih okolnosti, dr Sanja Lekić kaže da je pomoć takvog specijaliste od posebne važnosti, te da zbog toga Institut već nekoliko godina unazad ima stalno zaposlenu psiholškinju.
“Psihologija je uvjek imala, i nastaviće da ima važnu ulogu u prevenciji, kontroli i liječenju malignih bolesti. Psiholog može pomoći da se pacijent snađe sa svim izazovnim emocijama i tertom koji nosi saznanje da se boluje od maligne bolesti kao i da poboljša kvalitet njegovog života kroz razne trapijske procese i programe. Kroz javne nastupe prilikom kampanja za prevenciju i rano otkrivanje malignih bolesti psiholog, svojim komunikacijskim vještinama i pridstupom, može pomoći da se u opštoj javnosti, kod naizgled zdravih ljudi, razbiju tabui koji se odnose na maligne bolesti, prije svega da osnaži privrženost skrining prigramima, jer veoma često je u javnosti prisutna predrasuda o potrebi da se bolest traži ako ne daje znake i simptome”, kaže dr Lekić.
Ona smatra da se aktivnosti na ovom polju trebaju širiti.
Preporučeno
“U planu su i neke aktivnosti za onkološke pacijente koji se odnose na grupne akcije poput muzikoterapije i plesa ili nekih drugih aktivnosti poput slikanja, izrade dekorativnih predmeta, kao jedan vid okupacione trapije, kao i rad u manje edukovanim sredinama kroz organizovnje radionica i treniga”, zaključila je dr Sanja Lekić, direktrica Instituta za onkologiju.
Video