Video
Uzalud objašnjenje da lijek moram da primim tog dana. Jedna od njih sliježe ramenima i pita: „A, kako kad ga nema“? Insistitram da pitaju ljekarku da li je to u redu, koliko smijem da kasnim sa terminom. I ljekarka odgovara pitanjem: „Kako da primi lijek kad ga nema“?
Bez odgovora
– Dođite sjutra u devet – precizira sestra, pojašnjavajući da su im rekli da će ga do tada dobiti.
Već pretpostavljajući ishod sjutrašnje posjete Kliničkom centru nevoljno odlazim. Naravno da lijek nijesu dobili ni sjutradan.
– Dođi oko 12 mila, pa da vidimo hoće li ga biti – kaže jedna od sestara, pokušavajući da me umiri.
Dok u zagušljivom hodniku disanje dodatno otežava maska, pokušavam da izbrojim do deset i nađem rješenje. Uskoro mi saopštavaju da nijesu sigurni da će dobiti lijek.
Sestre objašnjavaju da nije do njih. Na pitanje do koga je, ostajem bez odgovora. Insistiram da mi neko odgovori u čemu je problem sa lijekom. Pitam koliko je osoba na toj terapiji, da li je lijek deficitaran… Sestre samo odgovaraju: „Nije do nas“.
Konzilijum ljekara odredio mi je terapiju, koja mora da se prima u određenim vremenskim intervalima i bila sam izričita da ću je tog dana primiti, pa makar ja morala da je nabavim. Kako je na kraju i bilo. Druga pacijentkinja nije primila injekciju.
U prizemlju Kliničkog centra je apoteka koja snabdijeva najveću zdravstvenu ustanovu u Crnoj Gori. Ni tu nemaju informaciju kada će dobiti lijek.
Rekli su mi da „Montefarm“ snabdijeva bolnicu ljekovima i da njihov kombi dolazi u 12, kao i da niko ne zna koje će ljekove dobiti. Čekam kombi.
Dok stojim, u apoteku ulaze sestre sa jednog od odjeljenja Kliničkog centra. Došle su po ljekove. Rade sa kovid pacijentima. U razgovoru sa apotekarkama objašnjavaju da imaju više od 40, među kojima i ozbiljno ugroženih bolesnika.
– Vankomicin – traži jedna od njih.
– Nema – odgovara apotekarka.
– Kleksan – pita druga sestra.
Dobija isti odgovor. Nema.
I tako još nekoliko ljekova. Odgovor je isti – nema.
Shvatam da nijesam jedina, jer ni za pacijente nema terapije koja im je neophodna. Sestre odlaze praznih ruku.
Pitam apotekarke da li je injekcija koju čekam deficitarna. Kažu da nije, ali da je iz nekog razloga nema?!
Jedna od apotekraki gubi strpljenje nakon mog insistiranja da pozove nekog ko će mi dati tačnu informaciju. Konstatuje da sam nervozna, neprijatna i udaljavajući se od pulta, okreće mi leđa, uz poruku da nije dužna meni ništa da objašnjava. Ponavlja da lijeka nema i da ne može da kaže kada će ga biti.
Ipak, poziva odjeljenje i traži im da joj pozajme lijek. Ispostavlja se da ga nemaju ni oni.
Nije stigao ni u Montefarmovom kombiju. Ponovo odlazim do ambulante. Kažu ne znaju kada će stići.
Nije nestašica
Ostavljena bez izbora da uslugu dobijem u javnom zdravstvu, kao osiguranica Fonda zdravstva, prinuđena sam da lijek potražim u privatnoj apoteci. Prva u koju sam ušla ima injekciju koja mi je potrebna. Pitam da li se teško nabalja, da li se čuva pod posebnim režimom… Apotekarka odgovara da ih imaju dovoljno, da nema nestašice i da se ne čuva u posebnim uslovima. Vadi meni poznatu bijelo zelenu kutiju sa ampulom i pita da li hoću da kupim.
Cijena je 118 eura. Kupujem i vraćam se u Klinički centar da primim injekciju. Dok sestra priprema rastvor za špric, pita me još koliko treba da ih primim. Već sam dobila epitet „nervozne gospođe“, jer ne prihvatam da lijeka nema.
Na sreću, i moju i njihovu, imam još jednu.
Dok čekam da doktor napiše izvještaj, saznajem da je medicinska radnica trebalo toga dana da primi istu terapiju, ali nije. Injekcija nemaju, a ona nema novca da je kupi. I sigurno nije jedina.
– Lezi 15 minuta – kaže sestra.
U ambulantu ulazi ljekar sa izvještajem i razovara mobilnim telefonom.
– Oko 140 eura. To Vam je tako gospođo – kaže on.
Pominje lokalnu i totalnu anesteziju. Očito dogovara hiruršku intervenciju koju, jasno je, pacijent mora da plati.
Dok se spremam da idem, odgovor ljekara na pitanje ko je krivac što lijeka nema bio je samo: „To vam je tako, lijeka nema“.
Zdravstveni sistem je očigledno u kolapsu. Neko bi morao da pruži odgovore pacijentima – zašto su prinuđeni da terapiju, koja je besplatna za osiguranike, moraju da kupuju u privatnim apotekama. To košta.
Ko može da je kupi dobiće zdravstvenu zaštitu, ko ne može – u Božjim je rukama.
„Vankomicin“ deficitaran
Ljekovi „kleksan“ i „vankomicin“ koriste se kao terapija kod kovid pacijenata i neophodni su u liječenju. U privatnim apotekama „kleksana“ imaju, ali „vankomicina“, kako su kazali nema već neko vrijeme.
Lijek „clexane“ (kleksan), najeftiniji je, u zavisnosti od doze košta od 3,85 do 6,20 eura. To je antikoagulantno sredstvo iz grupe takozvanih niskomolekularnih heparina. Ovaj lijek sprječava formiranje ugrušaka krvi u venama ili arterijama (trombozu), kao i njihovo ponovno javljanje. Niskomolekularni heparin se može propisati: kao preventiva – da bi se izbjeglo stvaranje ugrušaka krvi, za liječenje – kada se ugrušak krvi već formirao. Upotrebljava se u liječenju: krvnih ugrušaka u veni (venske tromboze) sa plućnom embolijom ili bez nje, zatim određenih oblika bolesti arterijskih krvnih sudova srca, te infarkta srca liječenog trombolitikom (lijekom koji pomaže rastvaranje tromba).
Preporučeno
„Vancomycin Alvogen“ je antibiotik koji djeluje tako što eliminiše određene bakterije koje uzrokuju infekcije. Koristi se za liječenje infekcije kože i potkožnog tkiva, infekcije kostiju i zglobova, infekcije pluća (pneumonija), infekcije unutrašnjeg sloja srčanog mišića (endokarditis) i sprečavanje endokarditisa kod pacijenata koji su pod rizikom tokom velikih hirurških intervencija. Koristi se i kod infekcije centralnog nervnog sistema, infekcije krvi, kao i za liječenje infekcije crevne sluznice praćene oštećenjem sluznice (pseudomembranozni kolitis), uzrokovane bakterijom „clostridium difficile“.
