Bilo je to vrijeme kada je svako društvo imalo svoju poziciju na titogradskom korzou.
Naše mjesto – društva iz odjeljenja IV e Gimnazije (razredni starješina: profesor Mitar Miličković) je bilo tamo đe je, godinama poslije, bila poslovnica ugašenog Montenegro Airlines – pa malo desno, put Trga.Vesko Vešović, moj drug iz klupe, me pita – a bili smo maturanti, početak je 1980. godine – “Što ti je to?”, jer u ruci držim neki zavežljaj – mislim da su bile neke sportske čarape, što li.
To su krokodili u prahu, rekoh, potpuno bez povoda i smisla. Vesko je odavno navikao na moje čudne “šale”, smije se.
Kasnije, kući, pomislim – “zašto sam to rekao?” A zvuči kao dobar naslov!
Ne znam zašto sam napisao “dramu” “Krokodili u prahu”, ali znam da mi je za to trebalo onoliko vremena koliko brzo sam umio da otkucam te retke na maloj pisaćoj mašini moje majke Rosande, koju je ona koristila za svoje prevode …
Tada smo u školi učili o teatru apsurda (profesor je bio izvanredni Blagoje Nikolić, kojem ću kasnije, 1992, morati da oprostim što je, kada je počeo rat, nas iz Građanskog odbora za mir nazivao najpogrdnijim imenima …), pa sam, pod utiskom djela Ežena Joneska i Samuela Beketa, htio da napravim nešto potpuno “originalno”, totalno apsurdno i nerazgovjetno.
Sjetim se, čak, da je i ponavljanje pozorišnih predstava vještačko i da ta repetitivnost ne odgovara neponovljivosti života (jer, život je samo jednom!) – pa će se moja predstava igrati samo jednom. Bio sam ponosan na tu “ingenioznu” ideju: to, vala, niko nije uradio!
To jest nikada se neće igrati, pomislim, kada je oduševljenje sopstvenom originalnošću prošlo. Ko bi to igrao?
Prošle su četiri godine – odslužili smo vojsku i bili na završnim godinama studija – i moji drugovi Jovan Mirković (sada ambasador u Vašingtonu) i Rade Bojović, kao i naš kolega iz Kotora Zoran Nikolić, u želji da studenti Univerziteta “Veljko Vlahović” zaista nešto urade mimo i više od “Muzičko-poetskog maratona”, jednom godišnje – dođemo, poslije dugih vijećanja i mnoštva najrazličitijih ideja – do odluke da osnujemo Studentski kulturni centar, pod imenom STUDEKS.
STUDEKS je bila skraćenica od Studentski Eksperiment – po ugledu na “ruski umjetnički eksperiment”, to razdoblje procvata ruske moderne (i revolucionarne) umjetnosti s kraja XIX i početkom XX vijeka, koji će, na kraju, biti brutalno udavljen soc-realizmom i staljinističkim interpretacijama “uloge umjetnosti u društvu” …
Napišemo Statut i Program, naravno. Bilo je predviđeno da ja budem direktor STUDEKSa – ali me u junu 1986. izaberu za člana Predsjedništva Omladine Jugoslavije (sa službom u Beogradu), pa tu funkciju preuzme Rade Bojović.
Sjedište je bilo u starom Studentskom domu. Bojović, koji je predstavnik tvrdog revolucionarnog jezgra, za razliku od Nikolića, koji je ekspert za anarhizam, odluči da na zidu, odmah do prostorija STUDEKS, postavi natpis, ogromnim crvenim slovima: KOMUNIZAM NIJE ILUZIJA!
Panika u titogradskom Opštinskom komitetu Saveza komunista (drug sekretar Durutović, sa sekretarima F. Radončićem, M. Đukanovićem i G. Rakočevićem) je bila neizbježna: ko se to sprda sa političkim sistemom socijalističkog samoupravljanja?
Godinama kasnije pričamo i smijemo se sa prijateljima kako niko tada nije ni pomislio da je Bojović to najozbiljnije napisao, bez trunke ironije, iz najdubljeg uvjerenja! Sveta jednostavnost.
(STUDEKS je imao mnoge značajne projekte i iznjedrio neke od naših vodećih glumaca i umjetnika. Branimir Bane Popović, na primjer. Ali, red je da o tome više i svakako preciznije govore oni koji su radili te projekte.)
Prije odlaska za Beograd, predam, konačno, tekst Krokodila u prahu, Studentskom biltenu, koji liči na ratne partizanske novine.
U Omladini Jugoslavije se, u te dvije godine, dešavaju stvari koje su bile nagovještaj nadolazećeg raspada Jugoslavije.
Ja se opredjeljujem za stranu koja za tadašnji establišment predstavlja apsolutno neprihvatljivu opciju: podržavam slovenačke nove društvene pokrete, u sukobu sam sa omladincima koji su kadrovi druga Stipe Šuvara i, nedugo za tim, izvjesnog Slobodana Miloševića.
Nastupa i tzv. “AB revolucija”. Iskustvo iz Beograda mi pomaže da ne učestvujem u tome, što je samo meni logična, ali i sudbonosna (ispravna!) odluka u mom životu.
Staro rukovodstvo je ostavilo “tog Vlahovića” bez posla, a novo, “džemperaško” mu ne dozvoljava da se zaposli u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove. Uzalud je bio najmlađi međunarodni sekretar SSOJ ikada: ne može!
(Čak i naknadni pokušaji da se priključim, ako se stariji čitaoci mogu sjetiti, “novoj razvojnoj filozofiji” – Srđan Darmanović insistira da odemo do Svetozara Marovića – se završavaju mojim ciničnim opaskama na račun novog rukovodstva … Sjećam se da sam “Odjeke i reagovanja” i razne političke hajke protiv dotadašnjih najviših rukovodilaca poredio sa maoističkom “kulturnom revolucijom”. Koristite “da ci bao” sistem, kažem. “Molim, kako, molim?”, pita Odista Doista, kako sam kasnije zvao Marovića. “Ne znam što smo dolazili”, kaže moj školski drug Darmanović, dok, poslije potpunog razmimoilaženja, izlazimo iz tog kabineta. Pa da mu rečem ovo što sam rekao, odgovaram.
A Rakun Bojović i Zoca Nikolić dolaze na ideju da posljednji projekat STUDEKSa budu baš “Krokodili u prahu”! STUDEKS se gasi, pa kad je sve apsurdno – neka bude apsurd do kraja!
Štampamo plakat, u tridesetak primjeraka, koji sam osmislio – i na kojem ništa nije slučajno – uključujući miks ćirilice i latinice, sve je crno-bijelo, a na vrhu je crvena zvijezda petokraka:
I onda, pred “premijeru”, to jest pred jedinu predstavu ikad, u februaru 1989, prolazim gotovo pustom ulicom Slobode, pored našeg nekadašnjeg mjesta na korzou, a podgorički śever je već razbucao nekoliko plakata o Krokodilima, pored kojih stoje posteri Saveza komunista (budućeg jedinstvenog DPS) – CK OK, na ćirilici: Savez komunista je OK.
Foto: Privatna arhiva
I onda se odigra predstava, u sali DODEST, u Domu kulture “Budo Tomović”.
Dvadesetak gledalaca, koji prisustvuju simboličnom ubistvu – stariji JA ubija mladog JA. Sve je kratko, nejasno, nerazgovjetno i konačno.
Baš kao i život, to je to, dobro sam ja to napisao, mislim, dok stojimo na betonskom gledalištu malene sale avangardnog teatra. I ja ću ubiti sebe mladog, jednog dana, možda za trideset godina, sjećam se misli, dok se razilazimo. STUDEKS je mrtav.
(Nikad ništa slično crnogorski studenti nisu pokušali. Bar ja ne znam za to – da se unaprijed opravdam.)
***
Prošlo je, zapravo, trideset i šest godina.
Sa promocije, Foto: S. Milović
Na sceni sam, tog istog DODEST-a, sa mojim dragim i poštovanim prijateljima iz naših zemalja: Vesna dr Pusić, Hrvatska; Veton Surroi, Kosovo; i Roman Jakič, Slovenija.
Promociju moje druge knjige “Diplomatska pošta – Dozvola za razmišljanje” vodi najbolja crnogorska, a zapravo jugoslovenska novinarka Tamara Kopriva Nikčević.
U publici su i moje šćeri Marica, Jana i Sara, kojima je knjiga posvećena, i moja Nataša.
U publici su i mnogi moji dragi prijatelji, a od medija – crnogorske pizme su zastrašujuće provincijalne i primitivne – samo novinari Pobjede, koja je izdavač te zbirke mojih tekstova.
Na kraju prijatne večeri – posebno je ugodno kada vas gosti iz drugih zemalja hvale pred domaćom publikom, priznajem – sjetim se te misli od prije više od tri decenije: da bi ostarao, čovjek mora da “ubije”, da poništi sebe mladog. To jest – on stara zato što zaboravi svoje mladalačke snove i nade, kompromituje ono za što je vjerovao da nikada neće izdati …
I onda shvatim da su “Krokodili u prahu” (naravno) nesavršeni i nedovršeni – jer je osnovna misao starosti, svojevrsni anestetik koji treba da ublaži i olakša starenje, taj neminovni i definitivni biološki proces – uvjerenje, ili bar privid, kako se upravo i jedino meni to nije dogodilo. Da je Evgenije Stariji baš u mom slučaju promašio Evgenija Mlađeg.
Kako sam, dakle, ostao “mlad” – bar u svojim tekstovima.
Preporučeno
Lijepe li obmane!
Video