Pobjeda je Ministarstvu zdravlja i IJZCG uputila niz pitanja o funkcionisanju sistema – koliko Crna Gora ima ljekara, kako se taj broj mijenjao u posljednjih deset godina, postoje li regionalne razlike, koliko je kadra napustilo sistem, koliko ih odlazi u inostranstvo, gdje su najveći manjkovi i šta država radi da ih zadrži.

Odgovori pokazuju sistem koji se razvija, ali bez potpune kontrole nad sopstvenim resursima, kao i jedinstvene i usaglašene evidencije na kojoj bi se takva kontrola zasnivala.

Statistika decenije

Prema podacima IJZCG, broj ljekara zaposlenih na neodređeno vrijeme u javnim zdravstvenim ustanovama iznosio je 1.616 u 2016. godini, odnosno 258 na 100.000 stanovnika. Već 2017. taj broj raste na 1.659 i te je bilo 265 na 100.000 građana.

Tokom 2018. radilo je 1.730 doktora, odnosno 276 na 100.000 stanovnika, da bi 2019. došlo do pada na 1.708.

U godinama pandemije bilježi se blagi oporavak – 2020. godine 1.721 ljekar (275 na 100.000), 2021. 1.738 (278), 2022. 1.726 (277), zatim 2023. rast na 1.763 (283), kulminacija 2024. sa 1.778 ljekara i 285 na 100.000 stanovnika, te ponovni pad 2025. godine na 1.734 i 278. Ukupno gledano, trend jeste rastući, ali je jasno da nije stabilan.

Pokazatelj rasta

Ministarstvo zdravlja u odgovoru Pobjedi ove podatke tumači kao pokazatelj „kontinuiranog rasta“ i ističe da Crna Gora ima oko 3,35 ljekara na 1.000 stanovnika, što je blizu evropskog prosjeka od 3,8 do četiri.

Iz Ministarstva, uporedo s tim, ističu da problem nije samo u ukupnom broju kadra, već u njegovoj strukturi i raspoređenosti unutar sistema. Drugim riječima, brojke same po sebi ne znače i dostupnost zdravstvene zaštite, niti garantuju funkcionalnost sistema.

Ta razlika postaje jasna kada se pogleda regionalna raspodjela ljekara, koju je IJZCG dostavio na Pobjedino pitanje o teritorijalnim razlikama. U gravitacionom području Bar i Ulcinj radi 127 ljekara, odnosno 191 na 100.000 stanovnika. U području Berane sa okolnim opštinama 161 ljekar i 232 na 100.000, u Bijelom Polju i Mojkovcu 102 ljekara i 226, dok Kotor, Tivat i Herceg Novi imaju 109 ljekara, ali samo 156 na 100.000 stanovnika – što je najniži odnos u državi. Nikšić, Plužine i Šavnik imaju 120 ljekara i 174 na 100.000, Pljevlja i Žabljak 62 ljekara i 232, Cetinje i Budva 97 ljekara i 231, dok Podgorica sa okolnim opštinama ima čak 755 ljekara i 322 na 100.000 stanovnika.

IJZCG posebno naglašava da je ovako visok odnos u Podgorici posljedica činjenice da se u glavnom gradu, osim primarnog i sekundarnog, pruža i tercijarni nivo zdravstvene zaštite za cijelu državu, kroz institucije poput Kliničkog centra, Instituta za javno zdravlje i Zavoda za transfuziju. Ta centralizacija ima svoju logiku u malom sistemu, ali proizvodi trajnu nejednakost – dostupnost zdravstvene zaštite u velikoj mjeri zavisi od mjesta stanovanja.

Deficit na sjeveru

Ministarstvo zdravlja u odgovoru Pobjedi ovu sliku potvrđuje gotovo bez rezerve. Navode da je nedostatak kadra izraženiji u određenim regionima, posebno u sjevernim, ali i nekim južnim opštinama, dok je zdravstveni kadar u većoj mjeri koncentrisan u centralnom dijelu zemlje. Time se jasno vidi da problem sistema nije samo broj ljekara, već njihova raspodjela, ali i organizacija rada i način na koji se postojeći resursi koriste.

Ukupna slika dodatno se komplikuje kada se uključe podaci IJZCG o specijalnim bolnicama i hitnoj pomoći. U tri specijalne bolnice – Brezoviku, Dobroti i Risnu – zaposlen je ukupno 71 ljekar, dok Zavod za hitnu medicinsku pomoć ima dodatnih 130. Ovi brojevi povećavaju ukupni kapacitet sistema, ali ne rješavaju ključni problem – dostupnost zdravstvene zaštite na primarnom i sekundarnom nivou, gdje građani najčešće dolaze u kontakt sa sistemom.

Odlazak osoblja

Pobjeda je Ministarstvu zdravlja postavila i direktno pitanje koliko je ljekara i medicinskih sestara napustilo javni zdravstveni sistem u posljednje dvije godine. Ministarstvo navodi da u prethodnom periodu nijesu postojale sistemski objedinjene evidencije koje bi omogućile precizno praćenje migracija zdravstvenih radnika. Drugim riječima, država godinama nije imala pouzdan uvid u to koliko ljekara napušta sistem, niti u kom pravcu se ti odlasci odvijaju.

Tek sada se, kako navode, prvi put uspostavlja registar zdravstvenih radnika, koji bi trebalo da omogući savremeniji i precizniji nadzor nad kretanjem kadra, gotovo u realnom vremenu. Ovaj mehanizam bi, između ostalog, trebalo da omogući jasniji uvid u prelazak zdravstvenih radnika između javnog i privatnog sektora, kao i u eventualne odlaske na rad u inostranstvo.

Ministarstvo dodatno ukazuje da dio zdravstvenog kadra prelazi iz javnog u privatni sektor, ali da zbog činjenice da do sada nije postojao jedinstveni registar privatnih zdravstvenih ustanova i zaposlenih u njima, nije moguće dati preciznu procjenu obima tog procesa. Time se potvrđuje da država tek sada pokušava da obuhvati cjelokupno kretanje zdravstvenog kadra, uključujući i one tokove koji su do sada ostajali van zvaničnih evidencija.

Ministarstvo zdravlja je Pobjedi odgovorilo i da je u javnim zdravstvenim ustanovama tokom 2024. godine bilo zaposleno približno 1.990 ljekara, dok je iste godine oko 90 stranih ljekara započelo profesionalni angažman u Crnoj Gori, pri čemu najveće interesovanje dolazi iz zemalja regiona, posebno iz Srbije.

Ovi podaci nijesu direktno uporedivi sa onima koje daje IJZCG, što dodatno podvači činjenicu da država još nema jedinstvenu evidenciju kadra, već raspolaže fragmentiranim podacima koji ne daju potpuno usaglašenu sliku sistema.

Na pitanje Pobjede o odlascima u inostranstvo, Ministarstvo navodi da ne raspolaže potpunim zvaničnim evidencijama, ali se poziva na procjene prema kojima je oko sedam odsto ljekara emigriralo u posljednjih pet godina, dok je između 2014. i 2018. sistem napustio 101 ljekar.

Kao razloge navode ne samo razlike u zaradama, već i potrebu za jasnije definisanim standardima rada, većom dostupnošću savremenih kliničkih protokola, kao i širim mogućnostima kontinuiranog stručnog usavršavanja, što ukazuje da odlazak kadra nije samo ekonomsko, već i profesionalno pitanje.

Što nam fali

Pobjeda je dobila i odgovor na pitanje gdje i koji kadar najviše nedostaje. Ministarstvo zdravlja navodi tri ključne oblasti: primarna zdravstvena zaštita, gdje nedostaju porodični ljekari i pedijatri; srednji medicinski kadar, posebno medicinske sestre i tehničari u bolnicama; te deficitarne specijalnosti poput anesteziologije, urgentne medicine i pojedinih hirurških grana. Upravo te oblasti, kako navode, predstavljaju ključne tačke funkcionisanja sistema i direktno utiču na dostupnost dijagnostike i liječenja.

Na pitanje koliko medicinskih radnika nedostaje, Ministarstvo odgovara da takva procjena ne može biti svedena na jedinstven broj, jer zavisi od više faktora – demografije, organizacije rada i opterećenja sistema. Ipak, ponavljaju da je ključni izazov u neravnomjernoj raspodjeli kadra i najavljuju da će Plan razvoja ljudskih resursa, koji je u završnoj fazi, prvi put dati sveobuhvatnu analizu potreba po regionima, nivoima zdravstvene zaštite i specijalnostima.

Kako zadržati kadar

Kada je riječ o mjerama za zadržavanje kadra, Ministarstvo iznosi čitav paket aktivnosti. Plate su povećavane kroz reforme zarada, a novi kolektivni ugovor iz 2026. predviđa povećanje koeficijenata za zdravstvene radnike od oko 10 do 15 odsto. Posebna pažnja posvećena je srednjem medicinskom kadru kroz dodatne stimulacije, dok je unaprijeđen i položaj zdravstvenih radnika na usavršavanju u inostranstvu udvostručavanjem naknade za odvojeni život.

Istovremeno, snažno raste broj specijalizacija. Sa 54 u 2018. godini, sistem je došao do 297 u 2026, uz desetine užih specijalizacija. Ulaganja u kontinuiranu medicinsku edukaciju takođe su znatno povećana – sa 200.000 eura 2023. na planiranih 500.000 u 2026. godini. Ovaj kontinuitet ulaganja ukazuje na pokušaj sistemskog jačanja profesionalnih kapaciteta, ali i na potrebu da se odgovori na sve izraženije izazove u zadržavanju kadra.

Dometi i planovi

Ipak, uprkos svim ovim mjerama, ostaje otvoreno pitanje njihovog dometa. Sistem koji tek uspostavlja osnovne evidencije o kadru i tek izrađuje sveobuhvatni plan razvoja ljudskih resursa pokušava istovremeno da odgovori na odlazak ljekara, regionalne nejednakosti i deficit u ključnim oblastima.

Kada se svi podaci i odgovori stave u isti kontekst, slika je jasna, a govori da Crna Gora ima više ljekara nego prije deset godina te da se ne može se govoriti o apsolutnom padu sistema.

Ali istovremeno, kako država nema potpunu evidenciju o odlascima, nema jedinstvenu sliku kadra, suočava se sa izraženim regionalnim razlikama i deficitom u ključnim oblastima, te tek sada pokušava da sistemski planira ono što je do sada velikim dijelom funkcionisalo bez potpune kontrole.

U zemlji u kojoj mala teritorija i mogućnost brzog prevoza do određenih ustanova često prikriva stvarne razlike u dostupnosti usluga, ta razlika između statistike i svakodnevice postaje ključna.

Zdravstveni sistem ne funkcioniše po prosjeku, već da li pacijent može da dobije potrebnog ljekara u mjestu u kome živi.

Devet mjeseci prakse: Crna Gora dobija 61 mladog ljekara

U zdravstvenim ustanovama širom Crne Gore trenutno se stručno usavršava 61 doktor medicine, saopšteno je juče iz Ministarstva zdravlja. Program stručnog osposobljavanja traje devet mjeseci, od februara do oktobra, i namijenjen je mladim ljekarima nakon završenog medicinskog fakulteta, kako bi kroz praktičan rad stekli iskustvo u zdravstvenom sistemu.

Iz Ministarstva navode da će kroz ovaj program Crna Gora dobiti 61 novog mladog ljekara koji će, kako ističu, dodatno osnažiti kadrovske kapacitete i doprinijeti kvalitetu zdravstvene zaštite. Dodaju da je uključivanje mladih doktora u rad zdravstvenih ustanova dio šire strategije jačanja zdravstvenog sistema i stvaranja kontinuiteta u razvoju medicinske struke.

Poručuju i da je cilj stvaranje profesionalnog okruženja u kojem će nove generacije ljekara svoju karijeru graditi u Crnoj Gori.