Mihailović je za portal Standard ukazala na važnost prevencije u borbi protiv ove opake bolesti i podijelila sa čitaocima Standarda svoju borbu protiv kancera, koju je zahvaljujući pravovremenoj reakciji uspješno prebrodila.
STANDARD: Vi ste primjer kako se boriti i izboriti sa ovom opakom bolešću. Zamolio bih vas da se prisjetite, tog momenta kad ste saznali da imate kancer, kako ste to prihvatili, kako ste reagovali i kako ste se suočili sa tim?MIHAILOVIĆ: Taj trenutak je inače najteži u cijeloj toj borbi. Trenutak kad saznaješ da u stvari imaš maligni karcinom, da ne znaš da li ćeš da se izboriš, taj trenutak je po sebi šok.
I kada neko saopšti sa najljepšim tonalitetom, a ne, nažalost, kako je meni sad saopšteno, gospođo, vi imate malignikarcinom, brzo, odmah na operaciju. Ja sam tad bila relativno i mlada, 35. godina, dvoje malo djece kući.
Ta pomisao i taj trenutak je daleko najteže u cijeloj borbi. Jer čovjek u tome danu se bori sa sobom, bori se sa bolom, patnjom, tugom. To je neki neopisiv trenutak.
Kada ti stane knedla u grlu, ne znaš da li je to bol, da li je to tuga, da li je to strah, ne znaš što je u pitanju i taj trenutak je stvarno jako težak. Pogotovo kad se saopšti na neki način gdje po toj reakciji mislite da nema nade i da vi živite dalje. I sami taj pristup doktora je mnogo težak za pacijente.
Taj trenutak je… Mislim da riječi teško mogu da opišu taj trenutak. To je sami neki grč u organizmu, ne znam, pomisao što će biti s djecom. Ne mislite u tom trenutku, ja nisam mislila na sebe i to je jedan veliki možda i doprinos moje o izlečenju.
Mislila sam na djecu, mislila sam da li sam nešto pogriješila u životu, da li trebam kome da se izvinim, zašto mi je Bog to dao, da li je to s nekim razlogom, šta se sve trenutno dešava u tomo životu. I onda jednostavno shvataš, u vrlo kratkom vremenu sam ja ishvatila da moram da se borim. Jer nisam našla adekvatno rješenje šta bih s djecom.
Ko bi mogao moju djecu da voli kao ja, to ne može niko bez majka. I onda ideš dalje. Ideš dalje i na tome putu, više sam gledala druge, kako je on imao oko mene.
Tu neku pozitivnu stranu mi je možda izvukla i vjera. Vjera u sebe, vjera u Boga.
To su isto stvari koje su dosta doprinule mom izliječenju.
STANDARD: Pomenuli ste koliko je vrijeme zapravo od najvećeg značaja da većina ljudi pravi tu grešku kad se suoči sa tom strašnom činjenicom da boluje od malignih bolesti. Da se prvo negira i da se u toj negaciji izgubi jako puno vremena?
MIHAILOVIĆ: Ukoliko se negira samo postojanje bolesti.
Tu se gubi mnogo vremena jer svaki dan je dragocijen. Znači svaki pacijent koji osjeti neke tegobe. Napipa kvržicu na dojke.
Evo konkretno sad za karcinom dojke pričamo. Napipa neku kvržicu u aksili.
Bolje je nešto provjeriti na vrijeme.
Bolje je poći kod više doktora. Poći kod pet doktora ako treba. Provjeri na vrijeme jer taj jedini dan može da se potrefi da je stvarno dobar doktor i da ti nađe rješenje za tvoj dalji život.
Ukoliko negiram i ukoliko govorim o ne, nije to meni, ne može to meni da se desi.
Mi živimo u turbulentnom vremenu. Prvo je zagađenje na sve strane.
Mislim, da ne kažemo i hrana, sve je zagađeno. Mi sa pozitivnim mislima možemo dosta toga pobijediti. Ali ipak bolje je nešto u životu sprječiti i gledati na vrijeme da se odrade analize nego čekati i kasniti.
STANDARD: Koja je bila glavna motivacija, što je to što vas je na vašem putu održalo i motivisalo?
MIHAILOVIĆ: Djeca su to nešto što ne može da se uporedi sa ničim. Taj njihov ljubav, njihov zagrljaj, to je nešto što te tjera da ideš dalje i to je nešto što ti stvarno da tu lavovsku, tako da kažem, snagu da ideš dalje i da gledaš kako odrastaju, kako će da se od njih stvore i naprave ljudi.
Oni su bili jako mali, šest i tri godine, to su baš mala djeca bila koja i dan danas nisu svjesna nekih trenutaka koje sam ja proživljala. Jesu opadanja kose i tako toga, ali nisu u suštini nekih detalja, jer ih ja stvarno nisam ni pokazivala pred njima. Oni su znali da je mama bolesna, oni su znali da nije to ništa strašno, da će mama da pobijedi.
Čovjek, svi mi imamo neku svrhu u životu i sad ja sam osjetila da tu svrhu svoju nisam završila, da imam još nešto da doprinesem svijetu ili tako da kažem, da imam još nešto da dam od sebe. Da bi to bilo ono što ja mislim i da je ta svrha popunjena. Ja još uvijek kažem, ja još uvijek dajem sebe za neke stvari.
Umjetnost i slikarstvo je moja najviša ljubav i to me stvarno dosta mi je pomogao u bolesti jer samo to smirenje i taj mir koji sam pronašla u slikarstvu je nešto što mi je dao stvarno dosta elana. Pisanje knjige, isto i to je bila jedna od mojih strasti i sad nešto pišem. Uglavnom sam se na neku kulturnu stranu okrenula.
Tako da ne trebamo da padnemo u neku depresiju. To je jedna od ključnih stvari jer dosta kroz ovih 13 godina sam srela osoba koje padnu u depresiju, koje su jako depresivne, koje se jednostavno nisu izborile, koje su govorile meni je loši od terapije, ja ne mogu to da podnesem.
Mislim, taj stav sam i pozitivni ti doprinosi svakom ljepšem danu. Sljedeći dan ti bude još ljepši. A negativni stav ti uništava odnos s porodicom, jer tu pati mnogo i porodica.
Onda, kad te gledaju tako u toj depresiji, kad tjeraš ljude od sebe, pogotovo one najbliže, to je mnogo teško i za samog bolesnika, a i za porodicu. I onda taj trag i ne može da traje previše dugo. Jer to je ogorčenost koja, pa sami znamo, kad pijemo vodu kažemo ovo mi je zdravo, biće nam zdravo i to je neko ubjeđenje psihičko na neki ljepši put.
STANDARD: Koliko ste se u procesu vašeg izliječenja suočavali sa poteškoćama generalno sistema?
MIHAILOVIĆ: Pa, nažalost, nama sistem još uvijek ne funkcioniše kako treba, pogotovo za onkološke pacijente. Ako treba onkološki pacijent ide na neko snimanje, tu su velika čekanja.
Ako treba neko da se snimi, bez obzira koji je pacijent, gdje je doktor opšte prakse, može da nam piše i urgentno, on, nažalost, ne može da stigne na snimanje na vrijeme. Mnogo sam ogočena na našu radiologiju, jer jmagnetna rezonanca bi trebala da pokaže i ako je nešto maligno. Kod nas se to ne očitava baš kako treba.
Mislim da bi trebalo odraditi specijalizacije dosta u radiologiji, jer prije vremena, znači to otkrivanje radiologa, radiolog je taj koji prvi sazna. I oni moraju da imaju taj pristup.
Onkolog ne saopštava tu ružnu vijest , nego radiolog kod kojeg odete na snimanje. Znači, oni moraju malo da porade na nekoj empatiji, da malo imaju više empatije i da tu vijest saopšte bolesnicima malo blaže i malo stručno, ne malo, nego dosta stručnog kadra nam tu treba. I treba nam, na primjer, jedan PET skener.
Mi, ako hoće pacijent da se snimi, mora da ide u Tursku, mora da ide u Beograd. Taj PET skener, ja mislim da košta iskreno, evo sad nešto, s doktorom sam, Filipovićem, kad smo pričali, tu je negdje oko 500.000, 400.000, a to nije neki novac. Za državu nije neki novac, ulažemo u razne gluposti, tako da kažemo, evo na primjer, konkretno, evo sad možda neko se nađe uvrijeđeno, ne prozivam nikoga, ali krpimo asfalt.
Znači, krpimo ga svakog mjeseca, dva dana. Za to krpljenje možemo da uradimo novi asfalt. Za plaćanje jednog godišnje, znači godišnje što ode pacijenata na PET skener, što damo drugoj državi, mi možemo da kupimo ne jedan, nego sigurno tri.
I onda jednostavno da nađemo ljude koji će to da rade kako trebaju da rade. Da mogu pacijenti da im se ne rade samo biopsije, već da odu na PET skener koji otkriva dosta toga.
Znači da se odradi taj PET skener. I samim tim što neće biti biopsije, bit će spašen barem jedan život. A jedan život je nekad vrijeden cijele planete.
To su neke stvari koje ja možda gledam drugačije od drugih, ali to je jedna suština i jedna realnost kod nas.
STANDARD: S obzirom da je prevencija ne samo u liječenju malignih bolesti ultra važna, nego i generalno. Koliko, po Vašem mišljenju, zapravo mi ne postupamo po tome, nego izbjegavamo odlazak od ljekara. Većina ljudi ima i neki strah od ljekara, iz razno raznih razloga, da ne ulazimo u njih. Ali čini se da zaista jako puno ljudi ne vodi računa o tome, nego kad se pojave neki simptom i onda to guglaju, oslanjaju se na neku internet medicinu?
MIHAILOVIĆ: Samim tim što za dojke postoji ta je prevencija samo pregleda koju treba već cura od 20 godina da počne da rade, jer, nažalost, u zadnje vrijeme se dosta mladih pacijenata javlja sa karcinomom, što je stvarno i užasavajuće i frapantno za mladež koja je tek počela da živi da ima maligni karcinom. Samim tim krvna slika nekad dosta govori o pacijentu, a i to snimanje ukoliko se osjećaju tegobe.
Ako se desi kod nekog da ima neku tegobu, da ne može doktor da mu nađe, znači postoji nešto. Postoji nešto, jer mi najbolje poznajemo svoje tijelo, bilo da smo mladi, stariji, mi znamo kad nešto nešto ima u našem tijelu i mi jednostavno trebamo da budemo istražioci, da tražimo sve moguće načine da dođemo do toga. Što se tiče straha od doktora, pa imamo i od zubara, znači oćemo da lijepo izgledamo, a nećemo da smo zdravi.
To je jedna stvar što kaže jedan od jako velikih ljudi, doktor Jokmanović, kaže sve žene imaju za pedikira i mnikira svakih 15 dana, znači svakih 15 dana, a ne može jednog godišnja da odvoji za ginekologa i to se ne plaća. Znači odeš na pregled i samo je vrijeme bitno. Neka odustanu jedan mjesec od pedikira i manikira koji će puno više vremena da im potroši.
Neka pođe na pregled, jer ne rade to radi drugog, rade to radi sebe, ukoliko čovjek sebe ne umije da sačuva kako će drugog. Eto, to su te neke stvari koje stvarno treba da se ovaj, što doktor Čelebić, moj doktor, inače jako veliki čovjek, nama svaka osam od deset žena oboli od karcinoma dojike.
Samo pregled je nekad dovoljan da ustanovimo da nešto nije u redu u našem organizmu. I zašto odmah ne pođe kod radiologa na ultrazvuk. Taj ultrazvuk može dosta da otkrije.
Jer ukoliko ti zakasniš, ne odeš, svaka žena kaže imam vremena. Ali kad nestane vrijeme, onda kad se više nema vremena, to je mnogo, mnogo teško, jer vrijeme najbitnije.
Vrijeme je u suštini nama sve. Svaka minuta pravilno iskorištena nije minuta, nego su dani, sati i sve ostalo. Čak i život.
Sve se sastoji od tih minuta i sekundi. Ipak vrijeme je nešto što treba odvojiti za sebe.
STANDARD: Koja je bila vaša poruka ženama i muškarcima koji se suočavaju trenutno sa onim sa čim ste se vi suočili i pobijedili?
MIHAILOVIĆ: Znate kako, poruka svima je da prođu kao ja. To je neka najljepša poruka jer ja sam se izborila.
Bez obzira što ja sam uvijek onkološki pacijent i uvijek moram ići na kontrole, jer se to nikad ne prekida. Biti onkološki pacijent nije nešto sto se prestaje.
Bilo da je muška ili ženska osoba, ja znam za puno muškaraca sa karcinomom dojke, evo to možda i neko ne zna, ali je veliki postotak i muškaraca koji imaju karcinom dojke ili bilo koji drugi karcinom. Znači, ukoliko osjetimo da nam naše tijelo govori da nešto nije u redu, ne trebamo da čekamo. Pođemo, pregledamo se.
Bolje je da mirni zaspemo nego sa onom strepnjom da li će nam biti što. Jer ta strepnja izaziva još nešto gore. Bolje je, ako je neka cista u pitanju, bolje je tu cistu vidjeti na vrijeme nego sa tim isčekivanjem s tom nervozom pretvoriti u karcinom.
Znači, to su neke stvari koje svi trebaju da znaju i to je nešto ljudima koji se suočavaju s tim. Vjerujte doktorima jer doktorima morate da vjerujete da bi sebe izveli na pravi put, da bi pobijedili nešto. Ja sam imala izuzetne doktore.
Imala sam ljude koji su i dan danas uz mene koji će da mi pošalju sami od sebe poruku da pitaju kako sam. Znači, to su doktori, to su pravi doktori. I svaki pacijent treba da zna, ukoliko nije zadovoljan sa svojim doktorom, da je pravo pacijenta da bira sam od sebi doktora.
Znači, ne mora da se zadržava kod nekoga koji je negativan za njega jer, nažalost, ja imam i nevladinu organizaciju koju puno zovu i žale se na pristup doktora.
Ali malo taj odnos doktora prema pacijentima, pogotovo onkološkim, mora da se promijeni. Baš mora da se promijeni. I za sve pacijente želim svima prvenstveno zdravlje jer je zdravlje osnovno.
Preporučeno
Osnova života nije novac ni ništa drugo jer sve možemo kupiti, samo zdravlje ne možemo. Nažalost, mnogi će da jure za novcem i zapostave sebe. Ako imamo zdravlje, imat ćemo svega.
Video