Prema statistici Sigurne ženske kuće za 2022. godinu, u koju je imao uvid portal Standard, ova organizacija je inicijalno savjetovala 1296 puta, od čega putem telefona 964 i u kancelariji 332 puta. Iz SŽK su Standardu, takođe, rekli da se u praksi često dešava da osoba sa iskustvom nasilja više puta zatraži savjetovanje. Slučajevi su u prethodnoj godini prijavljeni policiji 232 puta. Sigurna ženska kuća je pružalac i pravne pomoći u 736 slučaja, medijator u kontaktu sa institucijama u 241, kao i poverljivo lice u 228 slučajeva. Psihološka pomoć je zatražena 211, a 95 lica je smješteno u sklonište.
Borbu protiv rodno zasnovanog nasilja podržalo je više umjetnika i javnih djelatnika a jedna od njih je i kreatorka projekta “#zapitaj_se” fotografkinja Nada Vojinović.”Ove fotografije treba jasno da poruče da ne želimo da ijedna žena više pati, ima modrice ili bude ubijena. Fotografije treba da navedu cijelo društvo da se zapita, promijeni svijest i probude saosjećajnost, kako bi bili spremni da se borimo za one koje ne mogu same da iznesu ovu borbu, jer nasilje je svuda oko nas…”, bile su riječi kojima je Nada Vojinović otvorila izložbu.
Sa Nadom Vojinović izložbu je otvorila i ambasadorka Evropske unije u Crnoj Gori Oana Kristina Popa.
„Spojili smo umjetnost, psihologiju i fudbal i stvorili nešto jedinstveno i moćno. Kampanju smo nazvali “Zapitaj se” u želji da se muškarci “zapitaju”; da razmisle o tome šta nasilje znači i kako utiče i na žene i na društvo u cjelini. Danas dajemo još jedan mali doprinos stvaranju sigurnijeg društva, bez rodno zasnovanog nasilja, ovoga puta kroz umjetnost fotografije“, kazala je Popa.
U razgovoru za portal Standard, Nada Vojinović je rekla da su potencijalni razlozi za nasilje sistem vrijednosti u našem društvu i patrijarhat.
“Ako napravimo osvrt na statistiku po gradovima možemo zaključiti da je najveći stepen nasilja nad osobama ženskog pola na sjeveru države i u manje urbanim sredinama, kao i manjim opštinama (npr. Tuzi, gdje imamo i slučaj stravičnog ubistva mlade žene sa kojim je cijela javnost jako dobro upoznata). Tu se ne javlja uvažavanje žena I njihovih ravnopravnih prava u društvu, ali se javlja da su one polom predodređene da budu podređene muškarcima I da je ‘’muško autoritet I uvijek u pravu’, rekla je Vojinović.
STANDARD: Da li smatrate da se nasilničko ponašanje javlja u ranom djetinjstvu?
VOJINOVIĆ: Faze razvoja čovjeka imaju najveću ulogu u njegovom psihološkom profilu kasnije, pogotovo pubertetska faza u kojoj se najviše zapaža I usvaja. Svi znamo I opšte je poznato da ponašanje dječaka u ovoj fazi često zna biti neprimjereno I nedopustivo I nimalo bezazleno iako se tako možda čini – djetinjasto. Pogotovo kada se shvati činjenica da su djevojčice u pubertetu jako osjetljive, nerijetko nezadovoljne sobom I povučene jer su u periodu tjelesnog razvoja I promjene izgleda. Kada se desi situacija da djevojčica koja odgovara ovom profilu pretrpi nasilje, a ako su pritom uključene i prijetnje ili više nasilnika istovremeno (fizički ili mentalno) – što je u tom uzrastu jako zastupljeno, njoj ta trauma ostaje urezana I vuče posljedice koje su trajne I vrlo ozbiljne, a koje se odražavaju na kompletan dalji život I međuljudske odnose.
STANDARD: Ko su najčešći nasilnici? Da li se može definisati profil nasilnika?
VOJINOVIĆ: Važno je napomenuti da nasilje nad ženama vrše muškarci ali i da među ženskoj populaciji postoji netrpeljivost koja je nametnuta od strane patrijarhata pa je u porastu internalizovana mizoginija.
Što se tiče profila nasilnika, mi smo pokušali targetirati određene grupe, ali je to jako zahtjevno, pa I nemoguće, jer bukvalno bilo ko može biti prikriveni nasilnik. To ne znači da se treba asocijalizovati I biti totalno nepouzdan, samo treba da postoji ta mala rezerva zdravog razuma da se ne zavaravate ako se zaista radi o nasilju.
A to direktno potiče od toga da su pojedini nasilnici sposobni da dug vremenski period ne ispoljavaju ni jedan jedini razlog da pomislite da su spremni na tako nešto. Često se u savremenim odnosima javlja tzv. HONEY MOON sindrom – početna faza odnosa u kojima se nasilnik ponaša suprotno od svoje prirode I gradi žrtvi ‘’lijepu’’ sliku o sebi. To je vid emotivne manipulacije koji se kasnije odražava na to da žrtva misli da se nasilje jednom desilo ‘’slučajno’’, da nasilnikova suština nije takva, daje mu novu šansu I opravdava ga.
STANDARD: Da li postoji neki, uslovno rečeno, specifičan tip nasilnika?
VOJINOVIĆ: Istakla bih jednu specifičnu kategoriju naslinika – nasilnike povratnike. Nasilnici povratnici su osobe koje su kažnjene zbog svog ponašanja, ali zbog nedovoljno adekvanih kazni I nedostatka rada na mentalnom zdravlju nasilnika. Iz ovih razloga je česta pojava da on ne vidi svoju grešku i vraća se nasilničkom ponašanju tj. ponavlja ga, jer je svjestan da će odležati malo ili platiti kaznicu.
STANDARD: Da li postoje neki tzv. RED FLAGS iliti osobine/vidovi ponašanja koji ukazuju na moguće nasilničko ponašanje određene osobe?
VOJINOVIĆ: To su zasigurno: preveliko ispitivanje i zanimanje za sve vaše dnevne radnje, ljubomora, posesivnost, želja za djelimičnim ili potpunim ukidanjem društvenog života druge osobe, nalaze zamjerku u svemu i degradiraju žrtvu, odnosno ruše joj samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi i ulivaju nezadovoljstvo.
STANDARD: Zašto postoji veliki broj žena koji ne prijavljuje nasilje, a takođe I onih koje ‘’čekaju’’ da nasilje eskalira? Zašto žena ostaje sa nasilnikom?
VOJINOVIĆ: Postoji veliki broj žena i djevojčica koje ne prijavljuju nasilje iz neznanja ili jer su vođene tuđim iskustvima koja nisu prijatna. U razgovoru sa ženama koje su prijavile nasilje sam saznala da su nakon tog čina koji sam po sebi ne nosi ništa dobro i nakon prijavljivanja istog, naišle na pitanja tipa ‘’Kako si bila obučena? Šta si čekala do sada da prijaviš?’’ I slična pitanja koja žrtvi produbljuju traumu I gase ko zna koliko hrabrosti koju je skupila i vremena koje joj je trebalo za to. Za šta bih okrivila patrijarhat, koji ljudi sada već ne žele da iskorijene, kao i iskrivljen sistem vrijednosti društva, zbog neznanja i nedostatka edukacije. Patriharhat se direktno odražava na to zašto žene ostaju sa nasilnicima: niko ih ne podržava, niko im ne vjeruje, drugi traže krivicu u njoj, nema gdje da ode, nema prihode, ako imaju djecu – strah da će ostati bez njih, vrlo često i jer vjeruje da će biti bolje – posljedica Honey moon sindroma.
Preporučeno
ANASTASIJA ĐONOVIĆ
Video