Ne može se izjednačiti onaj koji gine za svoju zemlju sa onim koji je jeo sa tuđeg vagana

Niko nema prava, kategorična je Bojić, da izjednačava žrtvu partizana i njihovih porodica sa četničkim pokretom.

“Ne može se izjednačiti onaj koji gine za svoju zemlju i slobodu, čija porodica se žrtvovala za svoju domovinu, sa onim koji je jeo sa tuđeg vagana. Otkad je svijeta i vijeka, onaj ko jede sa tuđeg vagana ima samo jedno ime, a to je izdajnik i ne može se on izjednačiti sa onim koji se bori za slobodu”, naglašava Bojić.

Tragedije

Neprihvatljivo joj je da u Nikšiću, koji je dao 46 narodnih heroja, danas, kako kaže, predsjednik Opštine bude neko ko podržava četnike.

“Ja se sa tim ne mogu pomiriti”, dodaje ona.

Njen otac jedini je od šestorice sinova Spasenije i Mašana Lješkovića koji je preživio Drugi svjetski rat, zajedno sa sestrom Gospavom.

Vasiljka je rođena 1946. godine, a odrasla je kod tetke i tetka Ljubice i Pera Rojevića.

“Ljubica, majčina sestra, rat je provela po logorima od Nikšića, Bara, Skadra do Njemačke. Njen muž je nosilac partizanske spomenice 1941. Brinuli su o meni nakon što mi je otac poginuo”, dodaje Vasiljka.

Njene dvije familije Lješkovići i ujčevina Premovići, priča ona, suočile su se tragedijama i tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, ali su i u miru dočekali još jednu – Vasiljkin otac Radosav poginuo je u avionskoj nesreći 27. novembra 1947. godine, na povratku kući sa službenog puta iz Beograda.

Lješkovići i Premovići priča ona, bili su veoma bliske porodice i vezane kroz istoriju.

“Veliku žrtvu podnijeli su i u Prvom svjetskom ratu. Moj đed Mašan Lješković imao je brata Krsta koji je umro u logoru Austrougarske, a Krstovo četvoro đece umrlo je tada od gladi. Moj najstariji stric Jovan Lješković je kao mladić uhvaćen i poveden u logor u Mađarskoj. Kad se vratio, pošto je Austrougarska pala, treći dan je umro od posljedica logora. Moj đed Marko Premović imao je dva sina i tri ćerke. Jedan sin mu je umro od španjolice tokom Prvog rata… Moja dva đeda porodične tragedije još više su zbližile”, priča Vasiljka Bojić.

Nijesu Vasiljkini stradali od „bratske ruke“ samo u Drugom ratu. Njen đed Mašan 1920. ostao je bez dva sina zbog terora srpskih žandara.

“Moji stričevi Stevan i Ljubo čuvali su ovce kada su preko Budoša naišli žandarmi. Stevan je imao 16-17 godina, a Ljubo 14-15. Tražili su od Stevana da kaže đe su komite, a on je rekao: ‘Šta su to komite, jede li se to?’ Oni su ga kundacima ubili, a Ljubo je od straha i grozote od toga što je vidio skočio u bunar. Tako su oba stradali od ruke ‘braće’ Srba”, prisjeća se naša sagovornica porodične istorije.

Bez dileme

Pred početak Drugog svjetskog rata, ističe Bojić, Lješkovići i Premovići nijesu imali dilemu na koju će stranu.

“Nikola, moj stric, rano se priključio komunistima. Učio je gimnaziju i zbog svojih naprednih ideja je išćeran. Uzor mu je bio moj ujak Đorđije koji je bio komunista i koji je 1937. bio spremio jednu malo veću grupu da idu u Španiju, ali su uhvaćeni i zarobljeni. Uz Nikolu i moji stričevi Ilija i Blažo su, takođe, prišli komunistima, kao i moj otac Radosav”, kaže Vasiljka Bojić.

Njen ujak Đorđije Premović kada je, poslije neuspjelog pokušaja da dođe do Španije, pušten iz zatvora otišao je u Bosnu i Hercegovinu, gdje se u Zenici zaposlio u Željezari.

“Tamo je odmah formirao partijsku ćeliju i ispred Žljezare i danas stoji njegova spomen-bista, a i jedna škola u Zenici je nosila ime ‘Đorđije Premović’, kažu i jedna ulica”, priča Bojić, a njegova spomen-bista nalazi se i u dvorištu Nikšićke pivare.

Brzo se vratio u Crnu Goru. On i Vasiljkin stric Nikola Lješković bili su među organizatorima antifašističkog ustanka u pješivačkom kraju 1941.

“U partizane su pošla sva četiri brata Lješkovića – znači moji stričevi i otac i njihova sestra Gospava, ali i đed Mašan i baba Spasenija. Pošli su, naravno, za svojom đecom”, kaže ona.

Njeni otac i majka već tada su bili u braku, vjenčali su se 1938.

Kada su partizani krenuli u Bosnu i Hercegovinu u Budoškoj pećini kod Nikšića, kao pozadinci, ostavljeni su Vasiljkin otac Radosav i njegova dva brata, a treći Nikola, sa roditeljima i sestrom Gospavom, otišao je dalje sa partizanima, kao i Premovići, predvođeni Đorđijem. Za partizanima je sa djecom pošla i Vasiljkina majka, ali su je, kao i mnoge vratili nazad zbog nejači.

“Vratila se sa svoje troje đece i sa dvoje od brata Đorđija. Četnici su je uhapsili, kao i njenog oca Marka Premovića. Kada su puštili đeda on je iz zatvora sa sobom poveo dvije unuke – moju sestru i jednu kćerku ujaka Đorđa. Moja majka ostala je sa troje đece, dvoje svoje i jednim bratovim, zatvorena u školi u Straševini. Sve troje ih je dojila. Dvoje nije preživjelo, od gladi su umrle moja rođena sestra Slavka i sestra od ujaka Borka”, priča Vasiljka.

Četnici su joj dozvolili da sahrani djecu.

“Pričala mi je da dok je išla od škole u Straševini, gdje je bila zatočena, sve do groblja četnik je otpozadi gurao bajkonetom da ide brže. Smetalo mu je što je, slomljena, hodala polako”, priča Vasiljka sa suzama u očima.

Iživljavanje

Za to vrijeme njen otac je sa dvojicom braće i još 21 partizanom i partizankom bio u Budoškoj pećini.

“Četnici su je otkrili 14. januara 1943. Pisao je o tome Dušan Kostić – ‘Gluva pećina’, Mihailo Lalić – ‘Trag u snijegu’, Velizar Perunović – ‘Kazivanje iz kolone’. Našli su ih jednog jutra i opkolili pećinu. Tražili su da se predaju. Odbili su Milena Baletić, Jagoš Kontić, Vojislav Nikčević i moja trojica Lješkovića. Moj otac Radosav tada je ranjen. Metak mu je prošao kroz obje butine, a svi ostali su izginuli”, priča Vasiljka.

Njena majka je koji dan ranije bila puštena iz zatvora i pošla je kod svojih na Bogetićima.

“Kad su na Bogetiće dognali naše mrtve iz Budoške pećine bacili su ih na neki trotoar. Njih mrtve i ranjenog Radosava. Igrali su kolo oko njih i naslanjali puške na njihova tijela, kao na peciva božićna. Šenlučili su. A dobri, pošteni Božo Nikčević, otac stradalog Vojislava Nikčevića, pitao je tada mog đeda: ‘Marko, vidiš li ti šta ovi rade?’, a on mu odgovara: ‘Vidim Božo, čega se pošten stidi, pogan se time diči’…”, prenosi sjećanja svojih predaka Vasiljka.

Njena sestra od ujaka koja je preživjela rat, umrla je prije godinu i po, tada je imala četiri godine, stalno je, kaže Vasiljka, govorila: „Kad god zažmurim mogu da vidim noge kako igraju oko njih mrtvih“…

Poslije iživljavanja nad mrtvima, četnici su njenog oca poveli u Podgoricu, u bolnicu na Kruševcu da ga liječe.

“Moji Lješkovići bili su veliki majstori. Imali su radio koji su sami napravili i oružje. Puška moga oca je do 1980. bila u muzeju u Ljubljani, pištolj moga strica Nikole bio je ovdje u muzeju u Nikšiću. Sve ručna izrada”, kaže Vasiljka.

Zanatsko umijeće spasilo je život njenom ocu.

“On je sve vrijeme u bolnici izigravao da ne može uopšte da hoda i jednom stražaru je obećao da će mu napraviti tabakeru, ali da mu mora donijeti britvulin. Ovaj je to učinio. I moj otac je preko dana pravio tabakeru za četnika, a uveče je dubio vrata koja su vodila u dvorište. Tako je pobjegao, a sa sobom je poveo jednog od braće Vučinić koji je potom otišao za Bosnu. Radosava su partizani opet ostavili u Crnoj Gori da radi kao pozadinac”, priča ona.

Poslije rata njen otac bio je i delegat u Kolašinu kao predstavnik nikšićkog kraja, radio je i u OZNI…

Baba Spasenija

Od Vasiljkine familije koja je s partizanima otišla u Bosnu i Hercegovinu vratile su se samo njena baba Spasenija i tetka Gospava.

“Za vrijeme Četvrte ofanzive na Plani kod Bileće ranjen je i uhvaćen moj ujak Đorđije Premović. Ne znamo što su mu radili. Uglavnom, kad su moja majka, tetka i otac 1946. pošli po njegove kosti nijesu mu sve bile u cijelo. A bacili su ga u klačunar (rupa đe se gasi kreč)… Moj stric Nikola Lješković poginuo je za vrijeme Pete ofanzive, kažu na pet metara od Save Kovačevića, a đed Mašan na Zelengori. Ostale su žive od bosanske strane baba Spasenija i tetka Gospava. Kažu da je Gospava bila izuzetno hrabra, a Velizar Perunović piše da se borila sa Njemcem prsa u prsa, goloruka te da je uspjela i njega da spasi. Poslije Sutjeske vraćena je za Crnu Goru. Baba Spasenija se razboljela i ostavljena je u jednom selu kod Doboja u kući oca Krsta Babića. Oni su je njegovali i izliječili, pa se ona krajem 1944. vratila u Crnu Goru”, priča Vasiljka.

Spasenijin put ka Crnoj Gori, kaže, bio je težak.

“Svi putevi za Nikšić vodili su od Dubrovnika, drugog puta nije bilo. Kad je došla u Dubrovnik pitala je ima li ko da ide za Nikšić. Jedan je rekao: „Idemo mi baba, ali smo mi vojna muzika“. Kaže ona: „Pa šta ako ste vojna muzika?“, a oni joj je odgovorio da sa njima ne mogu civili. Na to im ona odbrusi: „Pa i ja sam vojnik, možda veći no vi“. I ona sjedne sa njima u kamion, nije bilo tada autobusa, ni kola. I u priči tokom puta – ko si, što si – ona im kaže da je Spasenija Mašana Lješkovića. Jedan joj na to veli: „A tebi, baba, ostade samo Radosav“. Ona je malo prećutala, pa se okrenula put njega: „A zar mi je i Nikola poginuo?“. Eto tako je saznala da joj je poginuo još jedan sin”, priča Vasiljka.

Na Sutjesci je, dodaje, baba Spasenija „od zarobljenog četnika saznala da su joj poginuli Blažo i Ilija“.

“Uvijek je govorila da joj je strašno teško palo što je to saznala od četnika”, prisjeća se Vasiljka.

Godinama su članovi vojnog ansambla, koji su babu Spaseniju prevezli od Dubrovnika do Nikšića, prepričavali njenu hrabrost. Pričali su da je u kamionu nastao muk kada su shvatili da nije znala za Nikolinu smrt.

“Svi su bili jadni i žalosni kada su shvatili da je od njih saznala da joj je poginuo šesti sin… U međuvremenu su stigli do Nudola. Ona ih je pitala đe su, a oni joj odgovore da su više Nudola. ‘Pa što ćutite, što ne pjevate? Odavde je Sava’, rekla im je ona… Specifična je bila po svemu. Rodom iz Morače, od Baošića. Bila je jedna posebna figura”, prisjeća se Vasiljka.

Po povratku u Nikšić nije mogla ništa da sazna o jedinom sinu koji joj je ostao.

“Tetka Gospava je čula da je Srbiji, pa je išla za njim. Nije ga našla. Pa je čula da je stigao u Bugarsku i stizala do Sofije u potrazi za jedinim preživjelim bratom…”, priča Vasiljka.

Nikšić je oslobođen 1944. godine. Babi Spaseniji od šest sinova ostao je jedan, ali je sudbina htjela da preživi još jednu tragediju i izgubi i njega.

“Baba je, kad su joj kazali da je poginuo, 12 dana bila u komi. Ko god je znao molio se Bogu da umre. Preživjela je, da bi kad se moj brat ženio ona prva zapjevala. To govori kakva je ličnost bila. Umrla je 1974. Imala je 96 godina”, kaže Vasiljka…

Poražavajuće je da u Crnoj Gori u 21. vijeku, kako ističe, raspravljamo o podršci četničkoj ideologiji i izjednačavanju četnika i partizana.

“To ne može biti. Ne, nikako”, kategorična je ona.

Za ovu Nikšićanku Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je ideal, ali poslije raspada te zemlje, kako kaže, druge domovine mimo Crne Gore ne može imati.

Učestvovala je u obnovi i izgradnji SFRJ, bila na omladinskim akcijama, život je posvetila i pokretu izviđača. Svaki crnogorski izviđač čuo je za Vasiljku Bojić.

“Poslije rata u mom komšiluku je bilo djece poginulih četnika, bilo ih je u izviđačima. I nije se pravila razlika između nas partizanske djece i njih. Ovo što se danas dešava je nezamislivo. Ogroman je uticaj Srpske crkve. Ta crkva je oduvijek bila četničko leglo. I prije Drugog svjetskog rata. Sada je dočekala svoje vrijeme. Građanska, antifašistička Crna Gora mora pobijediti. Nema nam druge, ili ćemo nestati kao narod i nacija. Utrijeće nam ime”, kategorična je Vasiljka Bojić uz poruku da je „antifašizam temelj Crne Gore i to će vazda i biti“.

Spomenik na Bogetićima

Nakon avionske nesreće u kojoj je stradao Vasiljkin otac njena majka Kosa polovinu novca koji je dobila od osiguranja uložila je u gradnju kuće u Nikšiću, a od ostatka je podigla jedinstven spomenik na groblju u Bogetićima.

Jedno krilo spomenika posvećeno je njenim Lješkovićima, a drugo njenim Premovićima stradalim u Drugom ratu.

“Na spomeniku je pisalo: ‘Ovaj spomenik podiže svome rodu i domu Kosa sa djecom’. Taj spomenik otvoren je 1950, da bi ga moj bratanić koji se isto zove Radosav kao moj otac, obnovio prije sedam-osam godina. Oba krila spomenika i Lješkovići i Premovići imaju narodnog heroja”, kaže Vasiljka.