Želja za odlaskom potpuno je opravdana, smatra Andrea Mićanović, pravnica, saradnica u nastavi na Fakultetu pravnih nauka Univerziteta Donja Gorica.
Mićanović navodi da je u ovom slučaju, potrebno imati na umu dvije činjenice.„Prvo, jedan od najčešćih (po mnogim istraživanjima i najčešći) razloga zbog kojih mladi u Crnoj Gori odlučuju da napuste domovinu je nepovoljna društveno-politička klima. I drugo, društveno-politička klima u Crnoj Gori sve više je predmet zabave i zabrinutosti, a sve manje optimizma i istrajnosti na putu ka Crnoj Gori kao građanskoj, demokratskoj i državi vladavine prava. U takvoj atmosferi, u kojoj je partitokratija uništila meritokratiju, u kojoj je nada da će funkcionalna zakonodavna i izvršna vlast postati više od neispunjene ustavne garancije sve manja (ako uopšte postoji), i u kojoj se sve manje ima povjerenja u institucionalnu zaštitu ljudskih prava i sloboda, razumljivo je da mladi vjeruju da bi ostankom ovdje uzaludno žrtvovali svoju budućnost i propustili priliku za dostojanstven život“, smatra ona.
Mićanović podsjeća da je za potrebe istraživanja „(Od)java iz Crne Gore: Mapiranje puta ka cirkulaciji mozgova u Crnoj Gori“, koje je 2022. godine sprovela i objavila Organizacija crnogorskih studenata u inostranstvu, jedan od učesnika fokus grupa, na pitanje šta ga je podstaklo da ode iz Crne Gore, odgovorio: „Kulturno-sociološki aspekti, zatvorenost društva, nepotizam, korupcija, lažna briga za zemlju od strane političke elite, kultur-fašizam kako lažnih liberalnih, tako i radikalnih struja, opšta neprofesionalna atmosfera u bilo kojoj instituciji i na kraju potpuno odsustvo kritičke svijesti“. Slične odgovore davali su, navodi, i mnogi drugi ispitanici, a često su naglašavali nedostatak kritičke svijesti.
„U moru razloga koji tjeraju iz Crne Gore, osvrnula bih se još i na ovaj, koji bez sumnje možemo posmatrati kao uzrok svih ostalih, pa i loše društveno-političke realnosti u Crnoj Gori. Bez kolektivne kritičke svijesti, ne postavljajući pitanja i ne pozivajući na odgovornost, olakšavamo zloupotrebu moći od vlasti i (p)ostajemo pasivni svjedoci nepravde.
Kritički nesvjesni, nemamo sposobnost preispitivanja informacija, pa ih prihvatamo bezuslovno, time doprinoseći širenju netačnih informacija i stvaranju konfuzije, što itekako pogoduje onima koji mudro proizvode nestabilnost i neizvjesnost stremeći ka razoružavanju bilo čega demokratskog u Crnoj Gori. I konačano, nedostatak kritičke svijesti sputava kreativnost i razvoj novih ideja, što dugoročno usporava društveni napredak u kulturnom, tehnološkom, obrazovnom i svakom drugom smislu. Svjesni svega navedenog, kao i činjenice da već dugo nije bilo bolje, (visokokvalifikovani) mladi ljudi odlaze“, tvrdi Mićanović.
Taj negativan trend, prema njenim riječima, odavno ukazuje na opasnost koju po crnogorsko društvo ima “odliv mozgova”.
“Nažalost, nadležni u crnogorskim institucijama, koje decenijama unazad opstaju na trulim temeljima partitokratije, srdačno pozdravljaju razočaranje i odlazak visokokvalitetnog kadra, jer sa njima odlazi i nada da će jednog dana oni naoružani znanjem biti dovoljno ohrabreni da sa pozicija moći eliminišu one koji su se ponosno služili poznanstvima i pokornošću kako bi im pripalo ono što ne zaslužuju. Upravo zbog toga, kako bi crnogorske institucije konačno samostalno prepoznale ovaj problem kao prioritetan i pozabavile se njime na pravi način, potrebno je suštinski, a ne fasadno, raskrstiti sa duboko ukorijenjenim partitokratskim obrascima”, objašnjava ona.
A dok do toga ne dođe, potrebno je spolja vršiti pritisak na donosioce odluka.
„Neophodno je da se ovom temom intenzivnije bave civilni sektor, mediji i akademska zajednica, koji jedino udruženi mogu uticati na oblikovanje javnog narativa o tome da nijedna javna politika ne može uroditi plodom ukoliko ne preduzmemo ništa u pogledu demografske krize.Takav javni pritisak, vjerujem, doprinijeće prioritizovanju problema odliva mozgova na agendi donosilaca odluka, jer će rješenje ovog pitanja od javnog interesa na taj način početi da posmatraju kao svoj privatni/partijski interes. Ovo je pogotovo izvodljivo sada kada dolazi do preraspodjele moći i profilisanja različitih političkih subjekata na političkoj sceni u Crnoj Gori, od kojih se očekuje da na sve načine pokušavaju da opstanu u krhkoj crnogorskoj političkoj realnosti, udovoljavajući najglasnijem dijelu biračkog tijela“, ističe ona.
Sagovornica portala Dnevno.me poručuje da zvaničnih podataka u pogledu odliva stanovništva iz Crne Gore nema, te da nije moguće kreirati i sprovoditi adekvatne demografstke politike.
Prema njenim riječima, one mogu biti proizvod jedino centralizovane baze podataka, koja bi, pojašnjava, omogućila prikupljanje sveobuhvatnih informacija o migracijama građana, i to podataka o osobama koje su otišle, njihovim starosnim grupama, obrazovanju, kvalifikacijama, zanimanjima, kao i razlozima odlaska (npr. poslovne prilike, obrazovanje, porodični razlozi). Na osnovu ovih podataka, vlasti bi, smatra, imale mogućnost detaljne analize migracionih obrazaca, što bi, u krajnjem, stvorilo preduslove za precizno planiranje demografskih politika.
“Ukratko, centralizovana baza podataka o migracijama pružila bi bolje razumijevanje dinamike iseljavanja, čime bi se omogućilo vlastima da donose informisane odluke u pogledu prevazilaženja demografske krize. Ona je ključna za svrsishodno i održivo planiranje demografskih politika koje odražavaju stvarne potrebe i izazove društva”, ocijenila je ona.
Pored ove baze, Mićanović smatra da je neophodno u što kraćem roku uspostaviti i posebno tijelo u čijoj će nadležnosti biti predlaganje i praćenje sprovođenja mjera za demografski oporavak.
“S obzirom na kompleksnost i multisektoralnost demografskog pitanja, dobro je da ovo tijelo čine vladini predstavnici različitih relevantnih resora, predstavnici civilnog sektora, poslodavci i zaposleni, sociolozi, eksperti za finanijska pitanja, mladi kao predstavnici najugroženije kategorije, i sl”, smatra Mićanović i kao primjer navodi Hrvatsku gdje funkcioniše Središnji državni ured za demografiju i mlade, a u čijoj je nadležnosti obavljanje upravnih i drugih poslova koji se odnose na praćenja i analizu demografskih trendova u toj zemlji.
„Popis u Hrvatskoj rađen 2021. pokazao je da je u 10 godina iseljeno 10% hrvatskog stanovništva (oko 400.000 ljudi). Poučene ovim iskustvom, crnogorske vlasti, pogotovo sada kada je u toku razgovor o strukturi buduće Vlade Crne Gore, treba ozbiljno da razmotre nužnost formiranja posebnog resora koji će se baviti demografskim pitanjima. Crna Gora je na putu ka EU u kojoj se radna snaga slobodno kreće i ne može sebi priuštiti da okrene glavu od problema visokog stepena iseljavanja stanovništva, posebno mladih visokokvalifikovanih pojedinaca“, cijeni ona.
Na pitanje da li mladi koji odlaze iz naše države, kao moguću opciju vide povratak u Crnu Goru nakon određenog vremena, Mićanović podsjeća na rezultate istraživanja koje je OMSA sprovela, a koje je obuhvatilo 132 ispitanika – visokoškolca zaposlena širom svijeta, starosti od 24 do 40 godina.
Istraživanje je ukazalo na nekoliko zaključaka, a Mićanović podsjeća na neke od njih:
“Prvo, dio ispitanika je, nakon školovanja i/ili rada u inostranstvu, pokušao da se integriše u tržište rada u Crnoj Gori i stvori sebi uslove za povratak, te doprinese razvoju crnogorskog društva. Nažalost, svi oni su saglasni da se kvalitet, inovativne ideje i mladost u Crnoj Gori ne cijene u mjeri u kojoj bi trebalo. Na primjer, jedna od ispitanica izjavila je: “Ja sam čak uspjela da dovedem predstavu iz Beča u Crnu Goru, jer mi je želja da opera zaživi i kod nas i da se kulturni život obogati, ali ni to nije pomoglo da se saradnja nastavi ili poboljša. Jednostavno, nema sluha”.
Drugo, što više vremena prolazi, predstavnici dijaspore sve manje Crnu Goru osjećaju svojom domovinom. Oni kažu da život u razvijenom inostranstvu mijenja percepciju i tjera na razmišljanje o suštinski važnim temama kao što su, primjera radi, tehnološki razvoj ili klimatske promjene, pa kod dijaspore značajno slabi mogućnost identifikacije sa crnogorskom realnošću koja se još uvijek oslanja na ratnu prošlost i trzavice oko partijskih, vjerskih i drugih razlika.
I treće, ispitanici su često navodili da razmišljaju da se u Crnu Goru vrate tek onda kada budu planirali porodicu, što je indikativno sa aspekta potrebe kreiranja i sprovođenja socijalnih politika koje bi privukle mlade bračne parove da se vrate”.
Sve u svemu, zaključak je da onih koji bi se u nekom trenutku vratili u Crnu Goru mnogo je manje od onih za koje povratak nije opcija.
“To, međutim, ne znači da dijasporu treba zanemariti, već je neophodno da se nadležni sa njom umreže i pronađu način da valorizuju znanje, vještine i ideje koje imaju oni koji, bez obzira na to što nisu u Crnoj Gori, navijaju za njen napredak. Ne manje važno – treba brinuti i o nama koji smo tu i, kako stvari sada stoje, ne planiramo da odemo, iako se borimo sa neprestanim preispitivanjima. Za nas je spasonosno da nam se omogući da spoznamo da nismo sami; da ima još mladih ljudi koje muče iste dileme, koji na isti način vole svoju zemlju i istrajavaju ma koliko bilo teško. Treba nam da ti mladi ljudi budu glasni i da udruženi mijenjaju pesimistični narativ koji tjera odavde, a koji nerijetko nije odraz realnosti”, ocijenila je sagovornica Dnevno.me.
Andrea Mićanović; Foto: Privatna arhiva
Stoga, Mićanović umjesto pronalaženja krivca, osvrće se na to ko može doprinijeti suočavanju sa ovim problemom.
„Prvo, donosioci odluka, kao što je ranije rečeno, za početak treba da se odlučno upuste u kreiranje centralizovane baze podataka o onima koji su otišli, a potom i kreiraje posebnog tijela koje će se baviti isključivo pitanjem demografske krize. Drugo, mediji treba da promijene narativ i umjesto toga što gotovo uvijek daju prostora isključivo onima koji su otišli i razlozima koji su ih odvratili od ostanka ovdje, omoguće i mladima koji su ostali da podijele svoju optimističnu perspektivu sa druge strane medalje, koja će, vrlo moguće, onima koji tek treba da donesu odluku o tome da li ostati ili otići ukazati na to da je i u Crnoj Gori, bez obzira na mnoge prepreke koje treba savladati, moguće pronaći svoj put i živjeti dostojanstveno isključivo svojom zaslugom. I treće, mi koji još uvijek istrajavamo u odluci da ostanemo treba da se češće udružujemo i osmišljavamo zajedničke inicijative koje bi doprinijele smanjenju odliva mozgova iz Crne Gore”.
Za početak je, smatra, dovoljno biti glasniji kada su u pitanju razlozi ostanka, jer prema riječima naše sagovornice, “nikada ne znamo koga ćemo inspirisati.”
“Osim što je Crna Gora zemlja u kojoj sam rođena i u kojoj su moji najbliži, odmalena sam učena da se domovina „brani znanjem i lepim vaspitanjem“, pa i danas čvrsto vjerujem da je to što sam ovdje i što nastojim da doprinesem našem društvu dobar način da izrazim svoj patriotizam. Ja sam zato ostala”, zaključuje Mićanović.
Kostić: O problemu unapređenja položaja mladih u ovoj zemlji govori se više od pola vijeka
Probleme sa kojima se suočavaju mladi u Crnoj Gori, komentarisao je i predsjednik Crnogorskog udruženja poslodavaca Vasilije Kostić.
Prema njegovom mišljenju, kako zvaničnih podataka o „odlivu mozgova“ nema, jedino što ostaje jeste da se nagađa njihov broj.
„To je tako karakterisična situacija za nas – nedostatak podataka koji je u osnovi nedostatka politika, njihovih manjkavosti te njihove pogrešnosti ili neadekvatnosti. To govori i da mi u suštini nijesmo ni zainteresovani za efektivno upravljanje, jer njega nema bez podataka, na osnovu kojih možete donijeti dobre odluke, već nam je improvizacija modus vivendi. Savremeno doba ima osnovni resurs a to su; podaci, vlasništvo nad njima i upravljanje bazirano na njima. Mi nemamo čak ni adekvatne brojke“, kaže Kostić.
Uz sav rizik od greške, Kostić kaže da je spreman da tvrdi da je broj mladih ljudi koji je napustio ili želi da napusti zemlju, veći nego prethodnih godina.
„Ovo mišljenje temeljim na činjenici da se uslovi života za mladu populaciju ne poboljšavaju niti im se nudi makar izvjesnija perspektiva. Pa i mladi smatraju da su marginalizovani, odnosno da nikome nije stalo do njih, zar ne? U stvari njima se malo ko i bavi. Da li smo čuli da je neko od aktuelne politike pa i one prije njih, sem sporadično u pređašnjim godinama, predstavio neki program u tom smislu. Naravno da nijesmo, jer bavljenje ovim pitanjima zahtijeva dugi rok, a za ovdašnju političku elitu ništa nije interesantno što nema instant – trenutnu političku korist odnosno upotrebu. To potpuno odražava odnos političkih elita koje se smjenjuju na vlasti prema strateški važnim pitanjima u Crnoj Gori“, smatra Kostić.
Vasilije Kostić; Foto: Mediabiro
Mladi ljudi ovdje, nažalost, nemaju uslova za bilo kakva dobra očekivanja odnosno za sreću pa je, smatra Kostić, prirodno da je sve veći broj onih koji žele da napuste zemlju.
Takozvano „glasanje nogama“, kako kaže, govori najbolje o tome šta misle o svojoj zemlji i učincima politike za njih.
A ključni izazov za crnogorsku omladinu, jeste mogućnost zaposlenja.
“Mladi nemaju ni približno izvjesno očekivanje da će dobiti posao kada završe školovanje. Kada ste lišeni takve mogućnosti onda sve u vezi sa životom postaje neizvjesno i problem. Umjesto da mladi ljudi produktivno djeluju da razmišljaju o formiranju porodice, o tome da se profesionalno iskažu oni muku muče da prežive, pa se sve više okreću onima koji su ih i do tada izdržavali – roditeljima. To je i razlog što se duhovito, u našem maniru, primjećuje kako „mi imamo najstariju đecu u svijetu“. I što je još gore potenciramo „izdržavanost“ kod populacije koja bi trebala da bude nosilac razvoja, što urušava njihovo samopouzdanje i toksično djeluje na njihovu motivisanost”, navodi Kostić.
Predsjednik Crnogorskog udruženja poslodavaca nije optimista da će se konstituisanjem nove Vlade nešto promijeniti.
“Iz dva osnovna razloga. Ovdje se o reformi ne razmišlja na način strateške promjene i prilagođavanja već kratkoročne političke koristi. Ako nemate kulturu starteškog promišljanja i ponašanja, kao što mi nemamo, onda je ne možete stvoriti preko noći. O problemu unapređenja položaja mladih se u ovoj zemlji govori više od pola vijeka pa smo opet tu đe smo”, ocijenio je on.
A da bi crnogorske institucije prepoznale ovaj problem kao prioritetan, i poradile na sveobuhvatnom rješenju i zadržavanju mladih, Kostić smatra da bi bila potrebna vrlo ozbiljna i obimna studija koja bi prvo zahtijevala da se temelji na podacima, a mi nemamo “ni to osnovno kako bi proučili problem”.
Preporučeno
“Šta dalje o tome reći? Dovoljno to samo za sebe govori. Ipak, problem je strateške prirode i tako mu treba pristupati, a to znači realizovati u sklupu sveobuhvatne reforme cjelokupnog sistema, a ne kozmetički izolovanih projekata kao do sada. Što se tiče prepoznavanja problema od institucija oni će se desiti onoga momenta kada institucije budu dio zdravog i funkcionalnog sistema, jer one su refleks ukupne političke stvarnosti. Dakle, kad budu nezavisne, funkcionalne i nadasve odgovorne”, zaključuje Kostić u razgovoru za Dnevno.me.
Video