Video
Toga dana na Cetinju mogao je da odahne i ambasador Italije u Crnoj Gori Luka Zelioli, koji je nakon dvije godine insistiranja i strpljive diplomatske učtivosti dočekao da ga Narodni muzej zvanično obavijesti da su predmeti stigli na odredište u kojem, po svemu sudeći, o njima nikada niko nije brinuo ili ispunio svoju osnovnu profesionalnu dužnost.
Predstavljanje djelića zaostavštine Jelene Savojske bila je prilika i da Zelioli zahvali Narodnom muzeju „što je uložio toliko truda da se predmeti identifikuju, jer su veoma važni zbog istorijskog sjećanja na jednu veliku ženu“. Nije Zelioli, očigledno, znao kakva se višedecenijska bruka krije iza osmijeha direktorice Narodnog muzeja Anastazije Miranović i upravnice Muzeja kralja Nikole Tatjane Jović, a mediji su još gore prošli – dobili su obavještenje od 1.610 karaktera. U tom kratkom PR tekstu navodi se šta čini kolekciju, te da je ambasador zahvalio i najavio donaciju, a zahvalila je njemu i Miranović na „interesovanju za date predmete i najavi buduće donacije“.
Sada se već sasvim sigurno, bez lažne skromnosti i na temelju činjenica, može ustvrditi da ovi predmeti još dugo ne bi bili otkriveni da nije bilo pisanja Pobjede, ali i upornosti pomoćnika za stručne poslove Narodnog muzeja Predraga Malbaše.
POTRAGA
Upravo je Malbaša, podstaknut detaljima posljednjeg teksta koji je na ovu temu Pobjeda objavila 20. decembra prošle godine, pod naslovom „Na nebrigu otporna samo livreja kočijaša“, krenuo da prikuplja svu raspoloživu dokumentaciju, uz pomoć svojih kolega i službi zaduženih da čuvaju arhivsku građu. To pokazuje i dokumentacija koju je Pobjeda dobila od Narodnog muzeja, na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama.
Malbaša je, po svemu sudeći, htio da dokaže da su predmeti Jelene Savojske došli u Muzej tokom 1984. godine, što je uprava NM uporno odbijala da potvrdi, konstatujući samo „dobro stanje kočijaševe livreje“. Nije uprava, međutim, umjela da objasni kako to da je u Muzej kralja Nikole stigla livreja, a nijesu ostali predmeti?!
S tim u vezi, Malbaša je krajem decembra i skoro do kraja januara bio poprilično vrijedan i optimističan, te mu je uspjelo da sakupi dokumentaciju koja nedvosmisleno potvrđuje da su predmeti predati Muzeju na Cetinju. Ipak, već 27. januara ove godine izgubio je svaku nadu da će ih i naći, pa je u dopisu direktorici Anastaziji Miranović predložio da uprava NM ambasadora Italije u Crnoj Gori obavijesti da se na osnovu dostupne dokumentacije može zaključiti da su predmeti koji su navedeni u Konvenciji od 4. jula 1984. došli u Muzej na Cetinju, ali da im se kroz postojeću dokumentaciju i dosadašnji uvid u fondove ne može ući u trag.
“Ambasadora Italije treba obavijestiti da smo o ovome obavijestili nadležne organe i policiju. Da nadležne organe i policiju obavijestimo da navedeni predmeti po našem mišljenju nedostaju i da im ustupimo svu prikupljenu dokumentaciju u vezi sa ovim slučajem. Da jednim saopštenjem o ovome obavijestimo medije u Crnoj Gori”, naveo je Malbaša u dopisu Miranović.
I kada je naizgled izgubljena svaka nada da će predmeti ikad biti pronađeni, odjednom je, kao kakav kec iz rukava, pripomoglo sjećanje, jer valjane muzejske dokumentacije, na osnovu koje bi se pratilo postupanje sa predmetima unutar Muzeja, nije bilo.
Ovoga puta, početkom februara, proradila je memorija bivše upravnice Umjetničkog muzeja Ljiljane Zeković koja je, kako se navodi u Službenoj zabilješci, „skrenula pažnju muzejskoj savjetnici Snežani Ivović da se u gornjem depou Vladinog doma već decenijama nalazi kutija koju je po njenom sjećanju tu ostavio tadašnji direktor Umjetničkog muzeja Mladen Lompar po dolasku iz Rima“. Već 4. februara Malbaša je mogao da odahne jer je, zajedno sa Ivović, u depou u potkrovlju pronašao kutiju za koju se, sa velikom vjerovatnoćom, moglo zaključiti da sadrži predmete Jelene Savojske. Iako je „kutija zatečena otkovana“, predmeti su bili na broju, što je malo kasnije utvrdila i petočlana komisija.
A predmeti su, podsjetimo, Narodnom muzeju ustupljeni 1984. godine na osnovu Konvencije koju je, povodom posjete Crnoj Gori tadašnjeg predsjednika Italije Sandra Pertinija, Kvirinal sklopio sa NM. I nije se, kako je ranije Pobjedi objasnio ambasador Zelioli, radilo o poklonu, jer se Muzej na Cetinju ugovorom, koji su potpisali generalni sekretar Predsjedništva Republike Italije Antonio Makaniko i direktor Muzeja Cetinje Milan Jovićević, obavezao da će vratiti predmete ukoliko to zatraži Republika Italija.
Pored livreje kočijaša, ova grupa predmeta sadrži i 15 komada posuđa, koje je koristila kraljica Jelena, a koje tokom posljednje revizije, ni kasnije nije pronađeno u Muzeju kralja Nikole. Shodno tome, rukovoditeljka Muzeja kralja Nikole Tatjana Jović, prema zaključcima Malbaše, smatrala je da posuđe nikada nije ni došlo u Muzej, zasnivajući svoje mišljenje na tvrdnji da o tome ne postoji nikakva dokumentacija. Riječ je, dakle, o porculanskom servisu „GINORI“ (Richar Ginori) sa zlatnim obrubom i amblemom u centru, nazvanim „JELA“, a koji se sastojao od tanjira za obrok, tanjira za supu, tanjira za salatu (oblika polumjeseca), šolje za supu i tanjirića za šolju. Kolekciju čini i srebrni pribor za jelo, takođe pod nazivom „JELA“, a koji se sastoji od velikog noža, velike kašike, velike viljuške, kašike za voće, noža za voće (sa srebrnim sječivom) i viljuške za voće. Treći dio ovog seta je kristalni servis „JELA“, a čine ga čaša za vodu, čaša za bijelo vino, čaša za crno vino i čaša za šampanjac.
Analizirajući detalje iz arhivske građe, Malbaša je konstatovao da dokumentacija o muzejskom materijalu i njegovom kretanju nije vođena na zakonom i strukom propisan način.
“Da je Narodni muzej Crne Gore tokom posljednjih decenija muzejsku dokumentaciju vodio na ispravan način, činjenica da ovih predmeta nema u knjizi ulaska bila bi sasvim dovoljna da se izvede zaključak da navedeni predmeti nijesu nikada došli u Narodni muzej. Sličan zaključak bi se mogao izvesti i da je, na primjer, livreja kočijaša uredno upisana u Knjigu ulaska. Ali, činjenica da se livreja kočijaša nalazi u Narodnom muzeju, a da o tome nemamo trag u muzejskoj dokumentaciji, upravo upućuje i da je posuđe kraljice Jelene u Narodni muzej došlo bez dokumentaciono-muzeološkog traga i da nikada nije prošlo stručnu obradu”, konstatovao je Malbaša u pismu Anastaziji Miranović.
ULOGA ORLANDIĆA
Do sada smo znali da su predmeti ustupljeni Narodnom muzeju kao rezultat posjete Sandra Pertinija Crnoj Gori, ali nijesmo da je bitnu ulogu u tome odigrao i nekadašnji predsjednik Predsjedništva Crne Gore Marko Orlandić (1930-2019), koji je sačinio zabilješku pod nazivom „Promemorija o poklonu Vlade Italije Galeriji i Državnom muzeju na Cetinju“.
Iz ovog dokumenta, u koji je novinar Pobjede imao uvid, jasno je da je inicijativa potekla u septembru 1983. godine, kada je italijanski predsjednik Pertini sa tadašnjim ministrom inostranih poslova Republike Italije Đuliom Andreotijem posjetio Crnu Goru, Cetinje i Muzej kralja Nikole.
Orlandić se u ovoj zabilješci iz maja 2006. godine osvrnuo na komunikaciju koju je tom prilikom sa Andreotijem imao tadašnji savezni sekretar za inostrane poslove Jugoslavije Lazar Mojsov. Kako navodi Orlandić, nakon što je ministru Andreotiju kroz neformalnu komunikaciju skrenuta pažnja da se tokom okupacije Cetinja od strane italijanske vojske jedan dio muzejskog fonda sistematski prenosio u Italiju, Andreoti je obećao da će po povratku u zemlju naložiti da se pretraže depoi u palati Kvirinale i ako se pronađu predmeti iz Crne Gore biće njoj i vraćeni.
Orlandić se sa Andreotijem ponovo sreo u Sarajevu početkom februara 1984. godine, prilikom svečane ceremonije otvaranja Zimskih olimpijskih igara. Tom prilikom, Andreoti mu je rekao da je nešto pronađeno, te da će o tome biti obaviješteni preko jugoslovenske ambasade u Rimu.
“Đulio Andreoti je održao riječ. Našli su, mislim, dva portreta – jedan od Čermaka, a drugi, ako se ne varam, Bukovca i neke pozlaćene lične predmete kraljice Jelene za koje ne znaju tačno odakle potiču. Našima u Ambasadi u Rimu rekli su da se sve to kod njih nalazi od prije Drugog svjetskog rata, ali su odlučili da to u formi poklona od Vlade Italije dostave Crnoj Gori. To su spakovali i posredstvom naše Ambasade dostavili nam. Sve to se nalazi, vjerujem, u Državnom muzeju na Cetinju”, zapisao je Orlandić u promemoriji od 5. maja 2006. godine.
Jasno je, kako je konstatovao Malbaša, da se nakon političkog susreta na Cetinju 1983. godine, dogovora i obećanja na najvišem nivou, realizacija formalizovala potpisivanjem Konvencije 4. jula 1984. godine u Rimu, ali i potpisivanjem dokumenta, sa memorandumom generalnog sekretara Predsjedništva Republike Italije, na kojem je spisak predmeta koji treba da se ustupe Muzeju na Cetinju. Po svemu sudeći, kako je zaključio Malbaša, primopredaja predmeta je obavljena u Rimu 12. jula 1984. godine, a to dokazuje i dokument urađen i ovjeren istog datuma u Ministarstvu inostranih poslova Italije.
Malbaša je, inače, priložio i obilje drugih podataka i dokumenata koji bi bili zanimljivi za objavljivanje samo u slučaju da predmeti Jelene Savojske nijesu pronađeni, tj. da je ponovo potrebno dokazivati da su predati Muzeju na Cetinju.
SLIKE NA PUTU
Da slučaj bude zanimljiviji, a po naš odnos prema baštini tragičniji, Malbaši je iz Umjetničkog muzeja dostavljen dokument, koji je izdala jugoslovenska ambasada u Rimu 12. septembra 1984. godine. Riječ je o potvrdi na ime Mladena Lompara, u kojoj se navodi da se vozilom, u kojem se nalazi Lompar, prevoze pokloni, omaž predsjednika Republike Italije gradu Cetinje.
U potvrdi se, takođe, navodi da će on granicu sa Jugoslavijom preći 14. septembra 1984. godine. Malbaši je bio dostupan i drugi dokument, od 20. decembra 1984. godine, upućen Carinskoj ispostavi na Cetinju, u kojem Lompar navodi da je preko jugoslovenske ambasade u Rimu, početkom septembra, Muzej dobio na poklon od italijanske vlade slike: „Veliki vojvoda Mirko“ i „Knjeginja Milena“ Jaroslava Čermaka, „Kralj Nikola“ Đuzepa Pastine, „Njegoš“ Anastasa Bocarića i „Portret Crnogorca“ Marka Gregovića. Lompar je naveo da je ovom prilikom na Cetinje prispjela i slika Pera Počeka „Portret žene“, kao poklon slikarevog sina Sandra Počeka, te da su radovi bili „zapakovani u jedan kolet težine 50 kilograma“.
Malbaša je tokom januara provjerio fondove Narodnog muzeja i utvrdio da se radovi Čermaka, Pastine i Bocarića nalaze u fondu Muzeja kralja Nikole, zavedeni i upisani u inventarne knjige. Ostala dva rada, kako navodi Malbaša, nalaze se u Umjetničkom muzeju, tačnije Gregovićev u Centralnom depou, a Počekov u depou u potkrovlju. Oba su bez inventarnih brojeva. Dolazak ovih radova u Narodni muzej Crne Gore nije evidentiran u Odjeljenju za dokumentaciju, pa se podaci o njima ne mogu naći u knjizi ulaska muzejskih predmeta.
“Kada se radi o djelima Gregovića i Počeka, može se zaključiti da se ovi predmeti u Narodnom muzeju Crne Gore nalaze od jeseni 1984, dakle više od 35 godina. Za ovih 35 godina, nijesu bili muzeološki zaduženi ili obrađeni, inventarisani, niti konačno dodijeljeni nekoj zbirci, niti je nad njima rađen bilo kakav konzervatorski tretman. Odnosno, da budem precizan, nema pisanog traga da se neki kustos, konzervator ili dokumentarista u muzeološkom smislu na ove predmete osvrnuo zadnjih 35 godina, odnosno par godina manje, ako se u obzir uzme postupak revizije”, istakao je Malbaša.
Kada su u pitanju druga četiri rada, koji se nalaze u fondu Muzeja kralja Nikole, na osnovu raspoloživih podataka Malbaša je zaključio da su i ovi radovi imali sličan tretman kao prethodna dva, a da su stručno obrađeni nakon 32 godine, tačnije 2016, kada su dobili inventarne brojeve.
“Ne postoji nikakav akt o tome da je Lompar ove radove nekome predao u Muzeju, ali je činjenica da ih je on donio, da su nekim dogovorom četiri rada otišla u Muzej kralja Nikole, a dva u Umjetnički muzej”, konstatovao je Malbaša.
NEMAR
Na kraju pisma Anastaziji Miranović, u kojem je prilično detaljno rekonstruisana sudbina spornih predmeta, Malbaša je ocijenio da se „muzeološko dokumentacioni nemar, nedostajanje procedura i funkcionisanje na povjerenje, nijednog trenutka ne smiju staviti u kontekst namjernog postupanja u cilju pribavljanja lične koristi“.
“Ni u jednom od ovih dokumenata se ne može prepoznati takvo djelovanje, već upravo suprotno. Svaki od ovih dokumenata, u svakoj rečenici svjedoči o opštem interesu i angažovanju na obogaćivanju fondova Narodnog muzeja. U tom smislu i naš zadatak mora biti da istrajavamo na otkrivanju istine i skidanja svake mrlje koja u neriješenim stvarima ostaje”, zaključio je Malbaša.
Nemar, nerad, nestručnost, odsustvo odgovornosti i izbjegavanje procedura jedni su od ključnih problema i u današnjem odnosu prema sveukupnoj baštini u Crnoj Gori. O tome, nažalost, svjedočimo iz mjeseca u mjesec. U Narodnom muzeju, uz dužno poštovanje prema savjesnim pojedincima, ovakvo stanje trajalo je decenijama i već je bilo predmet nekoliko istraživačkih serijala Pobjede.
Ako su zaposleni u Narodnom muzeju, uz sve ostale propuste, pojedine muzealije i kulturna dobra ranije odlagali kao što se odlaže starudija u kakav magacin, da bi na njih brzo zaboravili, prepuštajući ih propadanju i zubu vremena, a potom ih se nove uprave prisjetile tek nakon nekoliko decenija, pritisnute nadzornim organima, diplomatama ili medijima, onda se kao prilično neodrživ čini stav sadašnje uprave NM, izrečen 30. oktobra prošle godine, da se „iz cjelokupne dokumentacije koja se čuva u muzeju zaključuje da su generacije prethodnih muzejskih radnika od osnivanja muzeja svoj posao obavljale stručno i odgovorno“.
A pitanje „nedostajućih predmeta“, kako istakoše 30. oktobra, stvar je „nedovoljne upućenosti ili loših namjera u cilju urušavanja integriteta institucije i zaposlenih pojedinaca“. Integritet ustanove i zaposlenih pojedinaca, dozvolite, urušila je njihova nestručnost i nerad, čiji tragovi se protežu na stotinama stranica dokumenata iz arhiva Narodnog muzeja i drugih relevantnih institucija. Dakle, činjenice.
Naravno, ima još nade i prostora da se stvari dovedu u red. To je zadatak aktuelne i svake buduće uprave. A za to će, po svemu sudeći, trebati ljudi koji će sa dosta ljubavi, budnosti, hrabrosti, stručnosti i odgovornosti obavljati jedan od najvažnijih zadataka u Crnoj Gori – zaštitu naše istorijske i duhovne baštine. Bez kalkulacija i kompromisa.
Iako se u dokumentu Mladena Lompara navodi da su pet slika Čermaka, Bocarića, Gregovića i Pastine, osim djela Pera Počeka, poklon italijanske vlade, a u elektronskom ispisu NM pominje se poklon Enrika D’ Asia, Malbaša je uvjeren da je ova donacija došla upravo od D’Asia, praunuka kralja Nikole, ali da je zbog procedure išla preko italijanskih zvaničnih organa i jugoslovenske ambasade i realizovana je zajedno i sa predmetima Jelene Savojske.
“Dakle, nema sumnje da su ovih pet radova, koje je Lompar donio iz Italije, poklon praunuka kralja Nikole, iz njegove lične zaostavštine. Kao takvi oni nijesu mogli biti, niti su bili dio protokola između Ministarstva inostranih poslova Italije i Muzeja na Cetinju. Oni su rezultat izuzetnog gesta jednog plemića, iz uvažavanja kako prema svojoj domovini, tako i prema domovini Jelene Savojske”, naglasio je Malbaša.
U zabilješci iz maja 2006. godine, Marko Orlandić je naveo i jednu zgodu iz posjete italijanskog predsjednika Sandra Pertinija, koja je otpočela u kolima, na pola puta do Cetinja. Pertini se, naime, interesovao da li na Cetinju može da kupi neki stari predmet, npr. jednu staru stolicu. Dodao je da sljedeće nedjelje njegova supruga slavi rođendan, te da bi htio da je time obraduje.
Orlandić mu je objasnio da na Cetinju nema antikvarnice u kojoj bi se to moglo kupiti, ali je skrenuo pažnju protokolu da se kako znaju snađu i obezbijede jedan prigodan poklon za Pertinijevu suprugu, što su i uradili. Orlandić, nažalost, nije naveo kakav je poklon bio u pitanju, ali se prisjetio da je Pertini, tokom obilaska Muzeja kralja Nikole, pokazao rukom na kraljevu stolicu i na svom jeziku izgovorio. „Ovakva“! Orlandić mu je odgovorio da se to ne može naći i kupiti na Cetinju, te da je „ovo državni muzej u kojem predmeti nijesu na prodaju.“
“Da bih izbjegao dalju priču, zastao sam korak-dva”, navodi u zabilješci Marko Orlandić.
Preporučeno
Tada mu je prišao savezni sekretar za inostrane poslove Lazar Mojsov koji se interesovao o čemu je razgovarao sa Pertinijem. Orlandić mu je objasnio i dodao u šali da se jedva suzdržao da Pertiniju kaže kako bi se neki antikvarni predmet i mogao naći na Cetinju da Italijani nijesu odnosili naša dobra tokom Drugog svjetskog rata. Međutim, Mojsov ga je ozbiljno shvatio i kasnije to pomenuo Đuliju Andreotiju, koji je obećao da će učiniti sve da se Crnoj Gori vrati bar dio izgubljenog kulturnog blaga. Tako je i začeta priča o predmetima Jelene Savojske.
