Video
Najavljujući dvojicu govornika „koji šah igraju neuporedivo bolje od njega“ velemajstora Nikolu Đukića i internacionalnog majstora dr Ljuba Živkovića, moderator večeri Milan Vujović je kazao da sve sa nebeskih visina pomno prati i autor knige. „Budite sigurni da će Maksim naći načina da mi saopšti svoje mišljenje o ovoj večeri i šta je sve moglo da bude bolje. Kako, ne znam, ali uspjeće jer Maksim je i za života sve mogao“.
Za Đukića, knjiga „Drug“ je veličanstven poduhvat. On smatra nevjerovatnom snagu duha profesora Lutovca, da je u tim godinama i sa toliko zdravstvenih problema i dalje imao snage da se druži sa perom i piše o magičnoj igri.
„Kroz sve njegove knjige o crnogorskom šahu, od prve koju je napisao prije četrdeset godina, pa do ’Šahovskog vijenca’, koji će za sve naše buduće hroničare šaha biti polazna tačka, jer je tu cijela istorija našeg šaha, vidi se beskrajna ljubav i prava opčinjenost koju samo šahisti mogu da razumiju. Ovo sigurno nije knjiga pisana samo za šahiste i ko god voli umjetnost i neke intelektualne poduhvate bilo koje vrste, moći će da uživa u kolekciji, na momente, filozofskih eseja, promišljanja o suštini šaha, a kroz suštinu šaha često dolazimo i do suštine života“. Đukić kaže da knjiga sadrži memoarske zapise, ali ne klasične memoare, te da ga vinjete iz Maksimovog djetinjstva podsjećaju na Kišove „Rane jade“ u nekim momentima.
„Ova knjiga, bez pretjerivanja, može da se nazove malim umjetničkim djelom“, ustvrdio je Nikola Đukić, dodajući da je profesor Lutovac bio voljen i poštovan, da je ostavio ogroman trag, te da mu šahisti duguju zahvalnost za knjige koje je napisao, za turnire koje je organizovao i za poteze koje napravio u svijetu šaha.
Maksim je, po riječima jednog od trojice bliskih prijatelja dr Ljuba Živkovića, bio posve originalni čovjek i originalni šahista.
„Svaku partiju je igrao na pobjedu. Nije omalovažavao protivnika, cijenio ga je, čak i volio, ali je na svim prvenstvima Crne Gore svaku partiju igrao na pobjedu. Svi smo bili uvjereni da Maksim duboko vjeruje da on šah zna bolje od svih. Volio je komplikovane pozicije sa nizom mogućnosti, velike opasnosti u igri i znao da povuče nevjerovatne, iznenađujuće poteze“, sjeća se Živković.
Sinoćnja promocija je, po riječima dr Ljuba Živkovića trebalo da nosi naziv „Salamanko, ljubavi moja“, objasnivši zašto: „Kada je Maksim ušao u starije godine i prestao da se bavi takmičarskim šahom, silno je volio te brzopotezne partije, takozvane ’cugerice’. Milan i Maksim su igrali te brzopotezne partije, ali su istovremeno pomno pratili ’Sportsko popodne’ i zajednički igrali sportsku prognozu. Na jednom tiketu su imali svih dvanaest pogodaka, pa su očekivali ne malu novčanu nagradu. Međutim, u posljednjem minutu, u toj nekoj Drugoj, Trećoj španskoj ligi, ’Salamanka’ prima gol i od nagrade nema ništa. I dok Milan vrišti i izgovara poneku ’lijevu’, Maksim sjedi mirno, vuče poteze, udara po šahovskom satu i tiho pjevuši ’Salamanko, ljubavi moja’. Ta metafora, ’Salamanko ljubavi moja’, bila bi idealna da nosi ime ove divne večeri“, zaključio je dr Živković, evocirajući uspomene na dugogodišnje prijateljstvo sa Maksimom Lutovcem.
Izražavajući zahvalnost posjetiocima koji su svojim prisustvom, „ispisali osmo poglavlje knjige ’Drug’, poglavlje koje je nedostajalo, a kojim se svečano zatvara krug jednog života, a otvara novi ka kojem svi mi težimo, krug o trajanju i smislu života“, Maksimov sin Milun Lutovac je otkrio da knjiga u sebi krije ključ tajne. „Ona je po svojoj unutrašnjoj strukturi nalik šahovskoj partiji i može joj se prići, to jest, ući u njene lavirinte, sa svakog prikazanog polja – partije ili poglavlja. Kako god, i ko god, uroni u nju, uvijek iznova, otkrivaće priču o čovjeku. Ako knjigu knjigom čine ljudi, onda za Maksimovu nema zime“, zaključio je Milun Lutovac i ispričao priču koja na najbolji način dočarava osobine koje su krasile njegovog oca.
„Bila je korona. Svi zatvoreni u svoje ’kvadrature’. Obilazimo se, nadajući se da ćemo izbježi ono najgore, ono što nas okružuje… Nova pošast je pred vratima. Opominje i budi stare zebnje, ali i običaje – da se čovjek, u teškom vremenu ponovo okrene sebi i svojima, jer na kraju šta ostaje osim djela – porodice i dragih prijatelja. Mi mlađi, pokretniji, obilazimo stare. Nešto potrgujemo i doturimo, ali više želimo da otpišemo još jedan dan neizvjesnosti…
Maksim je pisao, pratio sport i zajedno se sa Lalicom, njegovom ženom i drugom do ’potonje ure’ radovao našim dolascima, odbijajući pritom pomisao da mu nezvani gost – virus, može i na taj način pokucati na vrata. Vjerovao je da tamo gdje postoji ljubav i dobra namjera, za virus nema mjesta. Odlagao bi olovku, prekidao rad i nakon posluženja o kojem je brinula majka, odmjeravajući nas pogledom, kao da nekim, samo njegovim, instrumentom preispituje naša raspoloženja, upitao: ’Milune, šta ima novo?’ Obično bih odgovarao da nema ništa posebno. ’Isto kod nas, isto kod vas – svuda isto!’
Drugi dan bi se ponavljalo isto. Dođemo, opet majka s njenim đakonijama, a Maksim, u njegovom ležernom stilu: ’Milune, šta ima novo?’
Jedne večeri, pred neke baklave koje je majka spremala za Maksimov 85. rođendan, kad smo se okupili, baš onako kako je on to volio, na pitanje Milune, šta ima novo?, ostavih escajg i malo nestrpljivo odgovorih: ’Ništa mi teže nije nego kad me pitaš šta ima novo! Znaš da nema ništa novo, svi smo zatvoreni, svuda je isto. Svaki dan, svima!’ Maksim nije rekao ništa. Pažnju mu je privukla baklava za koju je znao da kaže da nikad nije okusio bolju od ove što mu njegova Laka, kako je tepao svojoj supruzi, sprema.
Prošlo je desetak dana. Opet sam u roditeljskoj kući, sve teče po redu i kako treba. U jednom trenutku, Maksim skide naočare, pakuje rasute rukopise i umačući čajni kolutić u tek skuvani čaj, pita: ’Milune, šta ima… staro?’”
Knjiga „Drug“ objavljena je prije nekoliko mjeseci u izdanju CID-a iz Podgorice.
Preporučeno
Tokom promocije je emitovan šestominutni video-zapis intervjua sa Maksimom Lutovcem koji je za TVCG i Bar Info uradila novinarka Vesna Šoškić, kao i dio iz razgovora koji je sa njim na talasima Radio Bara vodio selektor bARS-a Željko Milović.
