Video
Na to ukazuje i predsjednik zagrebačkog Instituta za upravljanje apsentizmom Damir Kovačević, koji ističe da bez jasne definicije načina mjerenja država rizikuje da godinama vodi raspravu zasnovanu na procjenama, a ne na činjenicama. Posljedica toga je sistem u kojem se odgovornost prebacuje na radnike, dok se strukturni uzroci spor zdravstveni sistem, kruti Zakon o radu i najduži period plaćenog bolovanja o trošku poslodavca u regionu ostavljaju po strani.
Statistika
“Kada govorim o procjeni da Crna Gora ima oko 15 dana bolovanja po zaposlenom, odmah želim naglasiti da je to okvirna procjena. Dok ne budemo imali pouzdane podatke, svako licitiranje brojevima je samo nagađanje. Ipak, ako se oslonimo na iskustvo iz zemalja sa sličnim pretpostavkama – prije svega Srbije i Bosne i Hercegovine ta brojka djeluje najbliža realnosti. Za poređenje, u razvijenim zapadnoevropskim državama prosječan broj dana bolovanja iznosi oko 7,4 radna dana po zaposlenom. Hrvatska je već na oko 13 dana, i to je relevantna brojka za radnu populaciju, iako se u javnosti ponekad pojave i niže vrijednosti zbog načina na koji pojedine statistike tehnički dijele dane bolovanja na širi krug „aktivnih osiguranika“ koji zapravo ne učestvuju realno u tržištu rada (sezonski radnici, honorarci i slično)”, kazao je za Pobjedu Kovačević.
Upravo zbog takvih metodoloških detalja, kako naglašava, i Crna Gora će morati veoma pažljivo definisati kako računa prosjeke, jer drugačije rizikujemo da dobijemo brojke koje ne prikazuju stvarno stanje.
“Ako takve pokazatelje preslikamo na Crnu Goru, dobija se jasna slika. Oni koji se bave istraživanjem rada i produktivnosti, poput Kronos Workforce Institutea i SHRM-a, izračunali su da u Evropi prosječno 38,3 odsto svake bruto plate odlazi na rad koji se nikada ne obavi. Kada se na to dodaju osnovne kategorije odsustava 15 dana bolovanja, oko 22 dana godišnjeg odmora, praznici, slobodni dani, kao i svakodnevni mikroizostanci poput kašnjenja i ranijih odlazaka dolazimo do toga da prosječan poslodavac u Crnoj Gori plaća dvanaest mjeseci rada, a dobija vrijednost koja je bliža deset mjeseci”, tvrdi Kovačević dodajući da je za bilo koju ekonomiju to teško opterećenje, a za malu ekonomiju poput crnogorske još teže.
Gubici poslodavaca
“I to su samo direktni gubici. Indirektni troškovi su često još ozbiljniji. Kada radnik ode na bolovanje, njegov posao se najčešće prebacuje na kolege, koji potom rade pod većim opterećenjem, prave više grešaka, i sami češće završavaju na bolovanju. Ako poslodavac pokuša angažovati zamjenu, suočava se sa ograničenim i nefleksibilnim tržištem rada. A naslijeđena regulativa dodatno otežava situaciju. Crna Gora je jedina u regionu u kojoj poslodavac snosi trošak bolovanja čak 60 dana prije nego što prelazi na Fond, dok je u Srbiji to 30, a u Hrvatskoj 42 dana. Samim tim, crnogorski poslodavci ulaze u proces sa dvostruko većim početnim opterećenjem nego njihove kolege u okruženju”, kaže Kovačević.
Za malu ekonomiju, smatra on, sve ovo zajedno stvara vrlo težak teret ,,pad produktivnosti, rast troškova rada, smanjenu konkurentnost i usporavanje poslovnih procesa“.
“Kako nema dovoljno radnika da zamijene odsutne, svako bolovanje ima mnogo veći efekat nego u velikim tržištima. A kada se ništa ne mijenja, ulazi se u poznatu spiralu – preopterećeni radnici se češće razbolijevaju, bolovanja rastu, troškovi rastu i sistem postaje sve manje održiv. Zato uvijek naglašavam da Crna Gora ne može sebi priuštiti da ovaj problem ignoriše nego mu se mora posvetiti. Čak i da je pokazatelj broja dana nešto niži od procjene, to ne negira činjenicu da problem postoji”, rekao je Kovačević.
Na pitanje da li Crna Gora ima veći problem apsentizma nego Hrvatska, kaže da treba biti oprezan jer bez podataka ne može iznijeti tvrdu ocjenu.
“Ipak, postoje brojni indikatori koji ukazuju da bi situacija u Crnoj Gori mogla biti teža, ili barem složenija, iako na prvi pogled to nije vidljivo. Crna Gora ima nepovoljnu demografsku strukturu, sa starijom radnom snagom i manjim prilivom novih radnika. Zdravstveni sistem je i dalje u svojevrsnoj tranziciji između starog Bismarckovog i novog
Beveridgeovog modela, što stvara dodatni pritisak na dostupnost pregleda i liječenja. Liste čekanja su duže, a samo tržište rada je toliko malo da svaki izostanak ima neuporedivo veći efekat nego u većim ekonomijama”, dodaje Kovačević.
Uz to, ističe da crnogorski poslodavci snose teret prvih 60 dana bolovanja – najduži period u cijeloj regiji – što dodatno povećava njihov rizik i osjetljivost na svaki izostanak.
“Tu je i problem krutog Zakona o radu, koji poslodavcima ostavlja vrlo malo prostora da upravljaju procesima odsustva. U takvom okviru, svaki pokušaj optimizacije rada nailazi na ograničenja koja nemaju veze s voljom ili sposobnošću poslodavca, nego s normativnim okvirom. Dodatno, dobrovoljno zdravstveno osiguranje, koje bi moglo smanjiti vrijeme čekanja na preglede i ubrzati povratak radnika na posao, u Crnoj Gori je još uvijek nedovoljno razvijeno i slabo korišteno”, ističe Kovačević.
Starenje stanovništva
Smatra i da je realno očekivati da rast broja dana bolovanja bude još veći u narednim godinama, imajući u vidu starenje stanovništva.
“Vrlo je realno očekivati da će broj dana bolovanja u Crnoj Gori nastaviti rasti u godinama koje dolaze, i to prvenstveno zbog demografije. Ako pogledamo iskustvo Hrvatske, vidimo vrlo jasnu sliku onoga što se događa kada se demografske promjene, tržište rada i zdravstveni sistem međusobno preklope. U razdoblju od 2013. do 2022. broj dana bolovanja u Hrvatskoj je porastao sa oko 13 miliona na više od 21 milion, i to bez značajnijeg rasta broja zaposlenih. Istovremeno, broj slučajeva bolovanja skočio je sa 760.000 na čak 1,8 miliona. To je dramatičan porast, a jedan od ključnih razloga bio je iznenadni „skok“ u starosnoj strukturi radne populacije nakon iseljavanja velikog broja mladih radnika po ulasku Hrvatske u EU”, kaže Kovačević dodajući da samo u periodu od 2018. do 2023. broj radnika starijih od 50 godina porastao je za oko 20 odsto.
“Crna Gora se sada nalazi pred sličnom perspektivom. Ulazak u EU, koji će nesumnjivo donijeti mnoge benefite, gotovo sigurno će otvoriti i izazove – prije svega odlazak mladih, mobilnih radnika prema tržištima sa većim platama i boljim mogućnostima. To će automatski povećati udio starijih radnika u domaćoj radnoj snazi, a starija populacija prirodno ima više zdravstvenih tegoba, više hroničnih bolesti i duže oporavke. Sve to vodi rastu broja dana bolovanja, čak i bez ikakvih drugih promjena”, tvrdi Kovačević.
Uz demografiju, kako dodaje, postoji i drugi pravac problema, o kojem se kod nas malo govori. Na tržištu rada koje se brzo otvara, kompanije ulaze u permanentnu borbu za mlađe radnike, a organizacijski sistemi često nijesu spremni da ih adekvatno integrišu.
“Ako su radni procesi teški, smjene loše posložene, očekivanja nejasna ili se radi u uslovima visokog pritiska, mladi radnici vrlo brzo posežu za kratkim bolovanjima kao mehanizmom izlaza iz stresne situacije. To ne mora biti znak zloupotrebe, nego signal da organizacija nije uspjela stvoriti zdrave radne uslove za generaciju koja ima potpuno drugačija očekivanja od posla. Kada se tome doda činjenica da zdravstveni sistemi regiona, pa tako i Crne Gore, nemaju kapacitete da odgovore na rastuće potrebe, duge liste čekanja, spor dijagnostički proces i nedostatak specijalista, sve upućuje na dalje povećanje odsustava. Radni vijek se produžava, stres je sve prisutniji, a broj radnika koji realno mogu preuzeti dodatne obaveze sve je manji. Ako se ništa ne preduzme, broj dana bolovanja će rasti brže od broja zaposlenih. A kada se to dogodi, sistem postaje dugoročno neodrživ: poslodavci gube produktivnost, radnici se razbolijevaju u većem obimu, država plaća sve veće troškove, a tržište rada postaje nestabilno. Zato je važno da Crna Gora preduhitri ovaj trend i počne upravljati apsentizmom sada, dok problem još nije poprimio razmjere koje će kasnije biti mnogo teže kontrolisati”, naglašava Kovačević.
Takođe, kao jedan od problema vidi uticaj zdravstvenog sistema.
Preporučeno
“Zapravo, u državama regiona upravo zdravstveni sistem proizvodi najveći dio ukupnih dana bolovanja, a ne radnici, i ne porodični ljekari. To nije nova teza; na to godinama upozoravamo javnost, kako mi iz Instituta tako i ljekari sami. Svojevremeno je Koordinacija liječnika obiteljske medicine u Hrvatskoj (KoHOM) iznijela u saopštenju iste ove činjenice o kojima godinama pričamo. Ipak, bez obzira na ta upozorenja, javna rasprava se i dalje gotovo u potpunosti vrti oko ,,zloupotreba“, kao da je to centralni problem. Nije. Glavni generator je spor i preopterećen zdravstveni sistem”, kaže Kovačević dodajući da je sistem u tranziciji, kapaciteti su ograničeni, liste čekanja dugačke, a specijalista nedovoljno.
