U umjetničkom dijelu programa učestvovao je Dječiji hor vrtića “Dragan Kovačević” koji je izveo Crnogorsku himnu i splet pjesama i recitacija, a pjesmu “Ljubov osmjeh” Zlatka Živkovića govorila je Branka Zajović.

Uvodnu riječ imao je predsjednik UBNOR-a i Antifašista Nikšića, Slobodan Bato Mirjačić i on je tom prilokom kazao sljedeće: Sve Vas srdačno pozdravljam! Posebno pozdravljam naše najmlađe iz vrtića „Dragan Kovačević“ i njihove vaspitače.

Okupili smo se danas da proslavimo Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom.

“SUBNOR Crne Gore i UBNOR i antifašisti Nikšića zajedno slave ovaj veliki datum. Ovaj spomenik ispred koga stojimo je svečano otkriven 1987. godine. Na njemu su upisana 32 imena naših heroja i heroina, časnih, humanih i nesebično hrabrih boraca i rodoljuba koji su strijeljani samo zato što su se borili za slobodu i nijesu prihvatili da žive u ropstvu. Digli su svoj glas protiv fašizma i domaćih izdajnika i kazali naprednom svijetu kako se bori za svoju rodnu grudu za Crnu Goru”, kazao je Mirjačić.

Kako je naveo, na svim skupovima ove vrste kažemo da je fašizam pobijeđen, ali vidimo da nije u korijenu uništen. Nažalost u mnogim zemljama pojavljuju se razni oblici nacionalizma i šovinizma. Kod nas se ponovo kliče četnicima i veličaju ratni zločinci, a evo i Lenjinova Rusija vodi rat protiv nedužnog i nezavisniog Ukrajinskog naroda. Ruši se sve i ginu djeca, civili koji se sahranjuju u brojne masovne grobnice, jednom riječju fašizam na djelu. Slobodarski narod Nikšića i Crne Gore još jednom šalje poruku podrške Ukrajinskom narodu i jasno kažemo svima da fašizam nemože proći. Nećemo dozvoliti da se krivotvori istorija i da se izdajnici slave kao pobjednici i heroji.

“Mi smo jutros na grobu Joke Baletić i Ljuba Čupića čuli jasno opredeljenje naših mladih koji su evocirali uspomene na naše slavne pretke”, kazao je Mirjačić.

On je dodao da su, nikšićki borci i antifašisti sa planinarima prosjekli su od Ozrinića do Kablene glave planinarsku stazu i nazvali je „Ljubova i Jokina planinarska staza“ jer su na tom prostoru oni uhvaćeni od strane četnika i predati fašističkom sudu u Nikšiću koji ih je osudio na smrt, a ovdje u blizini ovog spomenika su i pogubljeni.

Na ovom spomeniku su pored njihovih imena i ime Špira Vidovića, španskog borca, Marka Čanovića, učesnika Oktobarske revolucije, Luja Daviča jevrejskog muzičara i drugih heroja, ukupno njih 32. O svakom od njih ima priča, o njihovom herojstvu, njihovom prkosu neprijatelju. Ako su dželati mislili da će ovim represalijama i ubistvima zastaršiti Crnogorce, grdno su se prevarili. Naprotiv bunt naroda povećavao se svakog dana što je doveo do konačne pobjede.

“Na nama je da njihova djela spomenemo, branimo i čuvamo, kako bi njihovi primjeri širili se svijetom kao što Ljubov osmjeh živi ne samo kod nas već širom svijeta.
Nek je vječna Crna Gora”, zaključio je Mirjačić.

Takođe na spomeniku pod Trebjesom o Danu Pobjede nafašizmom i Danu Evrope govorio je član Opštinskog odbora UBNOR-a i antifašista Nikšića, Vojo Đukanović.

Njegov govor prenosimo integralno:

“Ovdje smo danas da obilježimo dva velika događaja koji mnogo znače za svijet ali i za našu slobodarsku državu Crnu Goru.

Danas obilježavamo 77 godina od Dana pobjede nad fašizmom i 72 godine Dana Evrope tj. početka stvaranja današnje Evropske unije čiji bi članovi i mi uskoro trebalo da postanemo.

9. maj 1945. godine obilježavamo kao dan prestanka II svjetskog rata jer je tog dana kapitulirala fašistička hitlerovska njemačka vlast. Tog dana u Berlinu kapitulaciju su potpisali ruski maršal Georgi Žukov, u ime saveznika britanski general Artur Teder i u ime poražene Njemačke general Vilhelm Kajtel.
   Zaključen je mir poslije 6 godina rata u kojemu je učestvovala 61 država, oko 110 miliona vojnika u kojem je poginulo između 55 i 60 miliona ljudi a oko 35 miliona ranjeno.

Veliki doprinos ovoj pobjedi u II svjetskom ratu dala je i naša ponosna država Crna Gora svojim 13-to julskim ustankom protiv fašizma 1941. godine. U tom ratu poginulo je 18.573 borca i 10.000 žrtava fašističkog terora uz ogromna razaranja. Naša država Crna Gora je dala i 256 narodnih heroja a 37,7% generala u JNA bilo je tada iz Crne Gore.
U svemu tome veliki doprinos dao je i naš slobodarski Nikšić gdje je poginulo 1516 boraca i 665 žrtava fašističkog terora a naša opština je dala i 47 narodnih heroja.
Sve ove događaje i ljude koji su se herojski žrtvovali da bi mi njihovi potomci živjeli u miru i slobodi ne treba nikada da zaboravimo iako ima i danas onih koji rade za interese drugih država a protiv interesa svoje države.

Tako je pokušala da radi i dosadašnja Vlada Crne Gore sa premijerom Krivokapićem koja je u kratkom vremenu svoga trajanja nanijela ogromne štete našoj državi koje će se dugo morati ispravljati u narednom periodu.

Takođe danas obilježavamo i Dan Evrope kada je 9. maja 1950. godine francuski ministar inostranih poslova Robert Šuman podnio deklaraciju o stvaranju sadašnje Evropske unije. Za svojih 72 godine postojanja EU je puno uradila na ujedinjenju evropskih naroda i podizanju standarda njenih građana zato sve države koje žele dobro svojim građanima teže da budu dio EU.

To je slučaj i sa našom Crnom Gorom jer u dosadašnjim pregovorima o pristupanju prije dolaska na vlast zadnje Vlade otvorili smo sva pregovaračka poglavlja.

Nažalost zadnja Vlada Crne Gore je svjesno zakočila taj proces i to mora biti glavni zadatak ove sadašnje prelazne Vlade, iako kratkog trajanja, da sve učini da Crna Gora stvori uslove za brzi ulazak u Evropsku uniju i da ubuduće slavimo Dan Evrope kao njeni punopravni članovi.

Zato treba svi u Crnoj Gori da se okupimo oko tog zadatka i da čuvamo svoju državu, svoju slavnu istoriju i kulturnu baštinu od svih onih koji pokušavaju da je prisvoje kao svoju ili da je zbog ličnih interesa i ubjeđenja predaju drugome, kao što su je čuvali naši slavni preci i oni koji su položili živote za svoju državu i ispred čijeg se spomenika i mi danas nalazimo.

Slava im i neka nam je srećan 9. maj Dan pobjede nad fašizom i dan Evrope”.

Tokom obilježavanja Dan Pobjede nad fašizmom i Dana Evrope govorila je Lucija Perović koja je kazala:

Poštovani sugrađani, želim sve srdačno da vas pozdravim u ime Savjeta mladih DPS NK, SUBNOR-a antifašista CG, UBNOR-a antifašista NK i u svoje lično ime.
Pripala mi je danas velika čast, prije svega kao ponosnoj nikšićanki, a i ženi, da govorim o jednoj od značajnijih žena crnogorske istorije, koja je prkosno stala pred smrt i svojom hrabrošću zadivila i svog neprijatelja.

Joka Baletić rođena je 1924. godine u Broćancu u blizini Nikšića, gdje je završila osnovnu skolu. Kao vrlo mlada je umjesto igala, stada ovaca i mladalačke pjesme u ruke uzela oružje i pridružila se organizatorima ustanka u Rudinama. Zbog svoje velike hrabrosti i požrtvovanosti, brzo je primljena u skojevsku organizaciju. U toku ratnih dešavanja učestvovala je kao četna bolničarka u IV bataljonu Nikšićkog NOR odreda.

Kako je zabilježila Jokin saborac, Zora Mijušković, nažalost, tog presudnog dana, zajedno sa komesarom Ljubom Čupićem, mlada skojevka, uhvaćena je na terenu Kablene glavice, gdje se vodila velika borba partizana i četnika. Prvih par dana je bila izdvojena u posebnoj ćeliji, a nakon toga, kada joj je omogućeno posljednjih 15 minuta da boravi sa svojima, ispričala im je sve o svome suđenju, ali kao da nije ona glavni karakter te priče. Svaki detalj suđenja je upamtila i ispričala. Neprijatelj je pušku koju je pronašao kod nje iskoristio da pooštri kaznu, te time je osudio na smrt. Na pušci koju je Joka u trenutku imala kod sebe, bili su urezani zarezi, koji ukazuju na to koliko je italijana stradalo od zrna te puške. Kao sto kaže Zora, a i istorija je potvrdila, Joka je presudu na smrt primila osmjehom, koji je prkosio neprijatelju. Joku su prepoznavali po tome sto je bila uvijek vedra, nasmijana, bliska sa svima i hrabra. Njen ponos je bio jači od smrti.

Došao je i taj dan 9.maj 1942.godine. Izvedoše Joku neprijatelji, ona je svoje svezane ruke podizala u vis i stisnutim pesnicama klicala slobodi, onako kako joj je i priličilo. Nije dozvolila dželatu da joj stavi omču oko vrata, već ga je odgurnula govoreći ,, Ja cu sama!“. Kada su je pitali za posljednju želju, odgovorila je: ,, Ona je poznata mojim drugovima. Čućete je kada je budu izvršavali!“. Kao dječak, prisustvujući svemu ovome, pjesnik Rajko Nikolić dobio je inspiraciju da napiše pjesmu „ Crna burma“, koja glasi:

Omče se stisak grlu priljubi
Sapčući joj ti slobodu ljubi!
Vješala njišu kosu crnu dugu
Sinoćni plamen, sad ognjenu tugu,
Njiše se ona omči na vrhuncu
Jezikom kosim prkosi i suncu
Bez barjaka i bez kite svata
Crna Burma srasta oko vrata.

Nikšić je oduvijek bio slobodarski grad koji je iznjedrio velike i hrabre borce. Među njima je i bio veliki broj žena koje su uz svoju braću i muževe aktivno učestvovale u borbama, njih 118 je poginulo, a jedna od njih Milica Vučinić je proglašena za Narodnog heroja, dok je 109 žena dobilo ,,Partizansku spomenicu 1941“. Ove mlade žene su pokazale nadčovječanski heroizam i nesebičnu humanost, ovim su uputile poruku mladim generacijama, njihovom potomstvu da se bore da sačuvaju teško stečenu slobodu, prelivenu krvlju svojih predaka”.

Tokom skupa o Ljubu Čupiću govorio je Marko Burić, koji je kazao da mu je velika čast što opet stoji ispred Ljubovog groba, gdje tradicionalno zajedno sa UBNOR-om i ostalim prijateljima, odaje poštu “našem velikom heroju, našem Če Gevari”.

“Vjerujem da svi ovdje znamo mnogo i da smo čitali o Ljubovom životu, njegovim podvizima, ali u ovom trenutku je prigodno da opet podsjetim na najvažnije detalje iz života našeg heroja…

Čedomir Ljubo Čupić rođen je 1913. godine, kao jedno od desetoro djece u radničkoj porodici Sava i Stane Čupić, rođene Burić, iz Zagrede, koja je dugo živjela u Sjevernoj i Južnoj Americi.

Tridesetih godina 20. vijeka, vraća se u Nikšić, gdje završava gimnaziju. Studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu i pripadao ljevičarskom studentskom pokretu, a 1940. godine postao je član KPJ.

Poslije Aprilskog rata došao je u Nikšić i kao član KPJ učestvovao u pripremi ustanka. Početkom jula 1941. godine, izbjegao je iz okupiranog Nikšića, a po izlasku iz grada pristupio je partizanskoj četi “Đuro Đaković”, koja je formirana od provjerenih komunista i skojevaca koji su napustili okupirani Nikšić.

Na dužnosti komesara samostalne čete Nikšićkog partizanskog odreda zarobljen je aprila 1942. godine, u borbi protiv četnika na Kablenoj Glavici kod Nikšića. U zatvoru, gdje je bio mučen, pokazao je junačko držanje i prkos. Sud mu je javno sudio u Nikšiću. Svojim prkosnim držanjem i britkom riječju otvoreno je izvrgao ruglu vijećnike tog suda i četničku izdaju, pa su organizatori procesa na brzinu donijeli odluku o smrtnim presudama grupi komunista među kojima je bio i Čupić.

Suđenje Ljubu Čupiću sa zebnjom su pratila i djeca. Dragica Abramović jednom je za „Pobjedu” ispričala: „Mi, djeca, igrali smo se pred kućom, kad neko reče da je suđenje Ljubu u Pozorištu i otrčasmo tamo. Sala prepuna. Uđemo na balkon, bila sam u prvom redu, gdje je bilo i pet šest ljotićevaca iz Nikšića. Kad je prijeki sud osudio Ljuba na strijeljanje, oni su povikali „Smrt! Smrt!”, a mi djeca sa balkona istrčasmo, prije nego su ga izveli ispred zgrade. Italijanska četa ga povede ka Gradskom groblju. Mi trčimo za njima. Ljubo kao da u svatove ide pozdravlja masi naroda na ulicama. Kod „malog magazina” sa prozora kuće Jovana Perkića gleda Ljubova majka Stana, a on se nasmija i podignutim vezanim rukama joj mahnu. Bio je to posljednji pozdrav majci od sina heroja…”

Strijeljan je ispod Petrove Glavice kod Nikšića, 9. maja 1942. godine, u 30. godini života. Na strelištu je vikao “Živio drug Tito i slavna komunistička partija”, a kad su ga pogodili prvi rafali, stajao je uspravno i pred masom naroda koja je gledala pogubljenje doviknuo: “Doći će dani slobode”!

O tome kako se Ljubo držao u tim trenucima svojevremeno u reportaži TVCG, svjedočio je narodni heroj i general Vojo Nikolić: „Ogromna masa okupljenog naroda bila je, prosto, zaprepašćena kada je umjesto čovjeka skrušenog zbog smrtne presude, vidjela heroja koji poziva u borbu za slobodu. A Italijani i četnici su strijeljanje Čupića htjeli da iskoriste za zastrašivanje naroda, pa su fotografije postavili na raznim mjestima u gradu, a kad su vidjeli kako narod reaguje i ponosi se njime, uklonili su ih sve…”

Tako je Ljubo Čupić te 1942. godine strijeljan, ali – nikada nije ubijen. Njegovom osmijehu divile su se i diviće se generacije i generacije.

Za narodnog heroja Ljubo Čupić je proglašen jula 1953. godine”, kazao je Burić.