Ukrajina i Rusija: Kako izgleda razoreni grad Borodjanka

Uništene i spaljene zgrade, domovi pretvoreni u ruševine, zgužvane olupine kola, potom još srušenih zgrada.

Borodjanka je smještena nedaleko od granice sa Bjelorusijom, našla se na putu ruskog prodora ka Kijevu i bila je meta žestokog granatiranja. To nije ona vrsta granatiranja koja se desi u nekoliko bombardovanja – za ovo je potrebna posvećenost. Nekoliko očevidaca reklo je za BBC da su ruske trupe sprečavale pokušaje da se iskopaju preživjeli iz srušenih zgrada, prijeteći oružjem ljudima koji su to željeli da učine.

Ukrajinski zvaničnici tvrde da su Rusi možda počinili još i gora zvjerstva u Borodjanki nego u Buči, gdje su tijela muškaraca koji su izgledali kao da su pogubljeni na licu mjesta pronađeni kako leže na ulici nakon što su se Rusi povukli, a nekoliko stotina drugih tijela zatečeno je u masovnoj grobnici. U ovom trenutku, međutim, razmjere štete koja je načinjena civilima u Borodjanki tokom ruske okupacije još nisu sasvim jasne.

Lokalno stanovništvo tvrdi da im nije dozvoljavano da iskopaju preživjele nakon što su se zgrade pretvorile u ruševine. Razlog za to je što ruševine na mjestima bombardovanja još nisu raskrčene. Prisutni u gradu vjeruju da se ispod njih nalaze leševi civila, ali njihov broj nije poznat. Najgore pogibije u Borodjanki mogle su da se dese kad je razoreno nekoliko velikih stambenih blokova.

U nizu velikih zgrada krem boje, nekoliko njih je sravnjeno za zemljom. Rupe pocrnjele od vatre koje su nekada one ispunjavale sada liče na nedostajuće zube. Na podrume ispod stanove srušile su se tone betona i čelika. Nekoliko ljudi reklo je da na desetine civila leži mrtvo ispod ruševina. Policajci tvrde da bi tu moglo da se krije na stotine njih.

Oni čekaju na kranove i teške dizalice kako bi počeli da krče ogromnu količinu ruševina i pronalaze tijela. Dmitro Staševski, srednjovečni čovjek, srećan je što je živ. Sreo sam ga dok je raščišćavao razbijenu i opljačkanu radnju koju je iznajmljivao kao apoteku. Njegova porodica je napustila Borodjanku 24. februara kad su Rusi izvršili invaziju. Dmitro je ostao da čuva njihov posjed.

Rusi su prolazili sa tenkovima i ljudstvom kroz grad, tako da je on najveći dio vremena proveo sa komšijama u podrumu ispod njihove zgrade, i danju i noću. Uveče 1. marta odlučio je da mora da prespava negdje gdje je manje izložen Rusima, tako da se premjestio u drugo sklonište na obodu grada. Kad se ujutro vratio, njegova zgrada bila je u ruševinama, a podrum u kom je ranije boravio sa prijateljima i komšijama bio je pun izuvijanog betona i čelika.

„Vratio sam se u 08:30 ujutro, a stan je već bio uništen. Moja mama, moja žena i moja ćerka su se molile za mene.

„Prije nego što se sve to desilo, bilo je priča o kolonama ruskih tenkova koje prolaze kroz grad i pucaju u sve što vide. Isprva nisam u to povjerovao, ali onda sam vidio svojim očima kako pucaju u civilne kuće“, objasnio je.

Dmitrova žena Svetlana pokušavala je da raščisti uništeni stan njegove majke u susjednoj zgradi, koja se nije srušila.Ona je rekla da su Rusi sprečavali svaki pokušaj spasavanja preživjelih.

„Svi su oni bili naše komšije“, rekla je ona.

„Ubrzo nakon napada, ljudi nedaleko odatle čuli su neke glasove, ali su ih ruski vojnici spriječili da kopaju. Zaprijetili su im da će pucati u njih ako pokušaju.“

„Ostalo je mnogo ljudi pod ruševinama“, potvrdila je druga žena, Marija, koja je bila zauzeta razvrstavanjem ogledala i fotografija koje bi mogle biti spašene, a bacajući ostalo u gvozdenu korpu iza njenog stambenog bloka.

„Duša me boli. Znala sam sve te ljude. Znali smo da su tamo od prvog dana, ali nijesu nam dali da ih izvučemo.“Marija i mnogi drugi su nam rekli da su ruske trupe opljačkale njihovu imovinu. Rusi su „krali sve što sjaji“, rekla je ona.

„Uzeli su čak i moj nakit. Sve su polupali, sve su pocjepali… sve je razbijeno.“Mnogi ljudi otišli su iz Borodjanke kad je 24. februara započela invazija. Nekolicina koja se vratila hodala je sada oko ruševina, ošamućena i uznemirena onim što vidi. Svetlana Gontar, koja se vratila u utorak ujutro, jecala je dok je gledala šta je ostalo od njenog rodnog mjesta.

„Bilo je puno zelenila. Bilo je veoma lijepo. Djeca su studirala ovdje. Imali smo tri škole, tehnički i muzički fakultet. Sad nemamo ništa. Djeca su izgubila djetinjstvo, uspomene, sve.“

Ispred ukrajinske pravoslavne crkve sa zlatnom kupolom, lokalni sveštenik otac Dmitro organizovao je dijeljenje hljeba. On je ispričao da je video kako ruski snajperi ubijaju civile.

„Bilo je to 2. marta blizu benzinske pumpe. Vozili smo se praćeni s dvoje civilnih kola. Samo su ih ubili – bilo je to čisto pogubljenje.“

„Otkako su Rusi otišli, pokušali smo da pružimo humanitarnu pomoć – uglavnom koristeći zalihe iz zapadne Ukrajine. Ali to mora da bude hrana koja se neće pokvariti. Većina ljudi i dalje nema struju niti grijanje.“

Najveće lokacije bombardovanja u Bordjanki mogle su da budu gađane samo iz vazdušnih napada ili balističkim raketama. Zakoni ratovanja nalažu da su civili zaštićeni, a njihovo ubistvo je zločin ukoliko ne učestvuju u vojnoj akciji.

Ako ne bude moglo da se dokaže da su stambeni blokovi bili legitimni vojni ciljevi, onda bi njihovo razaranje i smrt stotine ljudi za koje lokalna policija strahuje da leže ispod moglo da bude ratni zločin. Množe se izvještaji o djelima ruskih snaga u Ukrajini koja imaju takve odlike. Jedno pitanje je kakvo obeštećenje, ako ga uopšte bude bilo, mogu da dobiju žrtve i njihove porodice.

Najbolji skorašnji primjer je tribunal za ratne zločine u Hagu, koji je krivično gonio neke od najgorih počinilaca u ratovima u bivšoj Jugoslaviji devedesetih. To je odobrio Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Ali, Rusija je stalna članica sa pravom veta, tako da će taj put vjerovatno biti zatvoren za Ukrajinu. Otac Dmitro nema nikakve sumnje povodom toga na šta se svode djela Rusije u njegovoj zemlji.

„Rusi su uradili sve što su mogli da unište Ukrajinu kao zemlju.

Preporučeno