Video
U UMHCG očekuju da Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta kroz izradu Prijedloga novog zakona o visokom obrazovanju prihvati ključne komentare i sugestije upućene u toku procesa konsultovanja, a u cilju stvaranja ravnopravnijih uslova i jednakih mogućnosti za sve studente s invaliditetom u obrazovanju.
“Prije svega, ustanove visokog obrazovanja moraju biti pristupačne osobama s invaliditetom u skladu sa zakonom i standardima pristupačnosti definisanim Pravilnikom o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, posebno imajući u vidu da je rok za nove objekte definisan još od 2008, a da su svi sagrađeni prije 2008. proces rekonstrukcije i prilagođavanja trebali završiti do avgusta 2013”, navode u tom Udruženju.
Međutim, kako dodaju, iako Zakon o visokom obrazovanju kao uslov za licenciranje ustanova visokog obrazovanja predviđa obaveznu pristupačnost u prethodnom periodu su licence izdate i onim ustanovama koje nijesu ispunjavale ovaj uslov, što je neprihvatljivo.
“Pristupačnost kao načelo i pravo osoba s invaliditetom ubuduće treba biti proces završen prije akreditacije, odnosno reakreditacije studijskog programa”, naglašavaju u UMHCG.
Napominju i da nastavni sadržaj, odnosno literatura, treba da budu prilagođeni osobama s invaliditetom, a da se prilikom njihove upotrebe i izbora sadržaja koristi isključivo pristup zasnovan na ljudskim pravima.
“Naime, često studijski programi ne ispunjavaju uslov koji se tiče pristupačnosti za studente s invaliditetom: pristupačan sadržaj i obrazovni program, pristupačne materijale i sredstva za izvođenje nastave i provjeru znanja, a pored toga literatura i sadržaj po kojem se obrazuju studenti za buduća zanimanja često promoviše neadekvatan pristup invaliditetu, kao problemu, a osobe s invaliditetom vidi kao manje sposobne i manje vrijedne članove društva”, ukazuju iz tog udruženja.
Naglašavaju da posebno važnu ulogu treba imati Agencija za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta visokog obrazovanja koja ne bi smjela dopustiti da se na fakultetima i dalje koriste sadržaji koji na površan, degradirajući i omalovažavajući odnos obrađuju teme iz oblasti invaliditeta i prava osoba s invaliditetom.
“Ovdje posebno mislimo na obrazovanje kadra iz oblasti društvenih nauka (prava, sociologije, psihologije, socijalnog rada, novinarstva, pedagogije, inkluzivnog obrazovanja i dr) i arhitekture koja mora ukjučiti predmet univerzalnog dizajna, odnosno dizajna za sve”, pojasnili su.
Važno je, ističu, obezbijediti i pristupačne metode izvođenja nastave i sadržaje, odnosno literaturu u pristupačnom formatu.
“To znači da je neophodno propisati i obavezu ustanova da obezbijede sredstva za pristupačnost u izvođenju nastave i nastavnih programa i sadržaja”, kažu u Udruženju mladih sa hendikepom.
Neophodno je, poručuju, asistenciju u nastavi pripisati kao pravo studenata s invaliditetom.
“Asistencija u nastavi propisana je na nivou osnovnog i srednjeg obrazovanja, dok ovaj servis podrške nije direktno zakonski regulisan na nivou visokog obrazovanja (iako se drugim odredbama Zakona garantuju jednaki uslovi, zaštita od diskriminacije i dr.). Ovakav servis podrške, pored ostalog, je važan osobama s invaliditetom prilikom dolaska u novu sredinu, odnosno može doprinijeti prevazilaženju psiholoških barijera, posebno ako se radi o osobama s invaliditetom koje su znanje sticale u zatvorenim institucijama i segregišućim okruženjima, kakva su tzv. resursni centri i posebna odjeljenja u redovnim školama čime bi se spriječila mogućnost da studenti s invaliditetom ne odlučuju se za nastavak daljeg školovanja zbog nedostatka navedenog servisa”, ukazuju u UMHCG.
Kada je riječ o rješavanju važnih pitanja koja imaju za cilj praćenje kvaliteta i unaprjeđenje položaja osoba s invaliditetom i drugih marginalizovanih grupa u obrazovnom sistemu, smatraju da je u tijela u oblasti visokog obrazovanja važno uključiti i predstavnike nevladinih organizacija koje imaju iskustvo iz ove oblasti.
“Ovo ističemo jer, nažalost, tek poneke nevladine organizacije posjeduju podatke na osnovu internih baza o broju studenata s invaliditetom, imajući u vidu da država još nema razvijen registar osoba s invaliditetom koji bi, između ostalog, sadržao i ove podatke kao i podatke o adekvatnim servisima podrške tokom obrazovanja (usluga dostupnog prevoza, psihološko osnaživanje, asistencija u nastavi, tumač na znakovnom jeziku za osobe oštećenog sluha) i drugih potreba, odnosno prepreka s kojima se OSI suočavaju”, napominju.
Navode i da određene zakonske odredbe iz važećeg Zakona o visokom obrazovanju jesu stimulišuće za studente s invaliditetom, kao što je to slučaj s primjenom principa afirmativne akcije, imajući u vidu da se broj osoba s invaliditetom koji se odlučuje za nastavak daljeg školovanja odosno upisa na fakultet povećao u poslednjih nekoliko godina.
“Međutim, nije ni približno dovoljan ako govorimo o broju učenika s invaliditetom koji pohađaju srednje škole”, kažu u UMHCG.
Zato smatraju da je prilikom raspisivanja konkursa za upis na fakultet kvota od jedan odsto, koju je do sada utvrđivala Vlada, za primjenu principa afirmativne akcije nedovoljna, te da bi se, imajući u vidu da se dešava da se više studenata koji imaju isti prosjek u srednjoj školi odluče da upišu isti fakultet i isti studijski program, što može biti uslovljeno i arhitektonskom pristupačnošću fakulteta, njenim povećanjem doprinijelo da svi studenti budu ravnopravni i imaju jednake startne pozicije u obrazovanju.
Preporučeno
“Studentima je potrebno omogućiti pohađanje praktične nastave na način koji je u skladu s njihovim mogućnostima, i interesovanjima čime će se na taj način pružiti mogućnost da stiču radne navike, razvijaju svoje potencijale kako bi u budućnosti bili konkurentniji na tržištu rada”, zaključuju u UMHCG.
