Video
Piše: Predrag Drecun
Da li smo mogli više u ovih 14 godina…mislim da jesmo. Politika je nažalost još uvjek ispred ekonomije, bez izgleda da se to promijeni. Naravno, mnogo je lakše boriti se za vlast pričom o državi, patriotizmu, zastavi, antifašizmu, izdajnicima, nego se truditi da se isprave ekonomske anomalije crnogorske privrede. Vlada će reći učinjeno je mnogo, gotovo maksimalno od obećanog. Opozicija će reći nije učinjeno ništa dobro, a istina naravno nije niti crna niti bijela, već je negdje u zoni sivih boja.
Mi jesmo rasli, i to je nesporno. Povećali smo broj zaposlenih. Inflacija je podnošljiva sa apsekta finansijske stabilnosti. Popravii smo kreditni rejting, koji se nažalost ponovo ugrožava ovih dana zbog pandemije. Postoji interes stranog kapitala za ulaganja u Crnu Goru, ali nema političkog konsenzusa o potrebi provlačenja stranog kapitala.
No, o pozitivnim aspektima rasta neka govore oni kojima je to u opisu posla. Obaveza svakog nezavisnog analitičara je da ukaže na probleme, i da predloži način rešavanja problema.
Po pravilu svaki novorođeni organizam raste. Međutim nije isto kojim kvalitetom i kvantitetom rastemo. U ekonomiji je vrijeme jednako novac, i to je jedini resurs koji je neograničen ljudskoj vrsti, a ograničen čovjeku pojedincu.
Brzina i kvalitet rasta govori koliko kvalitetno upravljaš resursima. Mnoge anomalije u ekonomiji postale su kod nas aksiome, i ne vidim da se bilo ko trudi da riješi te strukturne probleme ekonomije. Kod nas je aksioma da je turizam prioritet, i to niko ne smje da dovede u pitanje, jer će biti proglašen neznalicom, a možda i budalom. Mi smo za prioritet proglasili prodaju mora snijega i sunca, a sve što je vezano za prodaju te usluge nije naše. Namještaj u hotelima su uvozni. Hrana koju nudimo je uvozna. Radnici koji rade u turizmu su iz uvoza. Dakle, aksioma je prilično neodrživa sa aspekta ekonomske logike, ali nam je nametnuta voljom mejnstrim ekonomista.
Naš turizam je očigledno prioritet privredama Srbije, Turske, BiH, Makedonije, Mađarske, a ponajmanje nama. Kad bismo gostu prodavali našu hranu, koju mu donosi naš Konobar i sprema naš Kuvar, a preveze naš operator, u restoranu koji je opremljen našim namještajem, i hotelu koji koristi crnogorsku IT mrežu, mogli bismo reći da aksiom ima smisla. Ovako, to je mantra za ubijeđene.
I dalje se insistira na neoliberlanom koceptu koji je dokazano neefikasan u kriznim situacijama, a mnogi stručnjaci tvrde da čak i sam generiše krizu. Na skupu uglednih ekonomista, koje je premijer Marković okupio da bi pomogli vladi u amortizaciji negativnih efekata pandemije, nijesu se čule nove ideje. I dalje se nevjerovatno inisisitra na istom konceptu, koji Crnu Goru sigurno vodi u dužničko ropstvo, u kome smo prinuđeni da novim kreditima vraćamo stare, ali uz nemalo uvećavanje duga za visinu kamata, ukoliko naravno nema i novih neto kredita. Barem je to ono što je javnost čula sa tog sastanka. Zato samtram da je pandemija šansa da Crna Gora definiše novi koncpet razvoja svojih potencijala.
Mi imamo trend rasta GDP u ovih 14 godina osim 2009. i 2012. kad je bio pad, ali nemamo trend rasta životnog standarda. Mi imamo trend rasta novčane mase, ali imamo trend rasta državnog duga. Mi imamo trend rasta turističke privrede, ali mamo trend rasta spoljnotrgovnskog bilansa. Imamo trend rasta prosječnih zarada, ali imamo trend rasta socijalnih razlika. Imamo jako izražen disbalans u regionalnom razvoju. Sjever se polako ali sigurno prazni, a jug i Podogrica rastu. Imamo trend rasta zaposlenosti, ali i nezaposlenosti.
Po mom mišljenju dva procesa treba da nas zabrinu. Prvi je konstantni rast spoljnotrgovinskog deficita, i drugi je rast javnog duga.
Analizirajuci crnogorsku ekonomiju, poznati slovenački ekonomista Joze Mencinger je septembra 2013. godine kazao da je njen najveći problem spoljnotrgovinski deficit. Na pitanje jednog domaćeg novinara septembra 2013. godine “Da li Crna Gora ima zaista loše ekonomske brojke kako smatraju pojedini ekonomisti”, prof Mencinger je odgovrio: “Nisam siguran da imate toliko loše ekonomske brojke. Po mom mišljenju nemate velikih problema u budžetskom deficitu, on je manji nego u mnogim zemljama EU. Moje mišljenje o crnogorskoj privredi se bazira na platnom bilansu – gdje je i najveći problem: Deficit na tekućem računu dostizao je brojku od 40 posto BDP-a, a deficit u bilansu robe čak 60 posto BDP. Ako pojednostavimo, to znači da potrošite 40 posto više od onoga što proizvedete. Taj je veliki deficit djelimično pokrivan stranim investicijama, dakle prodajom proizvodnih kapaciteta pa i zemlje, a djelimično zaduživanjem. A što, kada sve proizvodne kapacitete prodate?”
Ovakav stav prof. Mencinegra nije izgubio na akutelnosti, iako je dat prije sedam godina. Sad dolazimo u tu situaciju da moramo da prodajemo imovinu, ili da se zadužujemo, jer strane investicije neće biti dominantan izvor pokrivanja deficita. Razmišljamo čak i o prodaji aerodroma, kako god se to nazivalo. Ostalo smo prodali. Srećom ostalo je dosta nektaknute zemlje (Velika plaza, Valdanos, Jaz, Buljarica, Luštica, sjever Crne Gore) pa ćemo vlajda trideset godine slaviti sa nekom novom ekonomskom infrastrukturom.
Na jedan evro uvoza imamo 15 centi izvoza, a deficit je po pravilu preko dvije milijarde eura godišnje. Da nema sive ekonomije, i doznaka iz inostranstva bilo bi mnogo teže.
Javni dug je izuzimajući dug za auto put dominantno korišćen za potrošnju, što je već sada problem za budžet. Javni dug Crne Gore, prema preliminarnim podacima Ministarstva finansija, na kraju 2019. godine iznosi 3,833 milijarde eura, što je 79,8 odsto procenjenog bruto domaćeg proizvoda (BDP). Od toga se na državni dug odnosi 3,72 milijarde, a ostatak na dug lokalnih samouprava.
U odnosu na kraj prošle godine javni dug je uvećan za 610 miliona, a u odnosu na kraj 2017. veći je 1,2 milijarde eura. Krajem 2017. javni dug je iznosio 2,6 milijardi, a krajem prošle godine 3,22 milijarde eura. Vlada je prošle i ove godine pozajmila skoro 1,9 milijardi eura.
Ovi podaci moraju da natjeraju Vladu da potraži rješenje koje postoji u ogrmonim potencijalima realnog sektora.
Problem je izuzetno složen i može biti riješen samo uz aktivno učešće države i međunarodnih institucija, i domaćih preduzetnika. Osnovne preporuke su da rješenje treba tražiti kroz poboljšanje strukture ekonomskog sistema:
- Smanjenje spoljnotrgovinskog deficita (supstitucija uvoza – prvenstveno hrane, agro budzet od po najmanje 200 miliona eura u narednih pet godina),
- Povecanje stranih investicija . formiranje nacionalngo savjeta za privlačenje stranih investicija koje bi ublažilo političku netoleranciju prema stranom kapitalu,
- Aktivnijeg učešća CBCG u životu banaka, kako bi se banke više okrenule privredi, što je veoma složeno imajući u vidu da su banke privatna preduzeća, i da ne moraju da rešavaju probleme države.
- Afirmacija preduzetništva – forsiranje novih ideja po prilagođenom modelu utemeljivača preduzetništva u Crnoj Gori prof. dr Dragana Lajovića.
- Jačanja uloge IRF ili formiranje državnog garantnog fonda, jer mnogi projekti malog preduzetništva ne mogu da se realizuju kod banaka zbog nedovoljnih kolaterala.
Strategija razvoja Crne Gore mora ići u pravcu jačanja realnog sektora u kombinaciji ulaganja u:
- Energetiku
- Infrastrukturu
- Poljoprovredu
- Usluge
Dva podbilansa: hrane i energije moraju biti uglavnom nezavisna od uvoza, a to možemo da uradimo za pet godine ako bismo odmah počeli da se bavimo time. Poljoprivreda, tj proizvodnja hrane treba da bude prioritet. Turizam tek sa domaćom proizvodnjom hrane dobija na značaju. Ovako kako smo mi koncipirali turizam je totalno neodgovorno upravljanje resursima. Sa svega par hotela najviše klase opremljenih opremom iz uvoza, bez dobre putne, energetske i IT infrastrukture, bez domaće hrane, bez domaće radne snage naš turizam je protočni bojler za strane ekonomije, pa iz čitavog posla nama ostane tek neki procenat prihoda od turizma.
Preporučeno
Zato, na pragu pobjede protiv pandemije treba sjesti i sačiniti novi model razvoja Crne Gore, i liberalni koncept ostaviti istoriji i studentima da uče na koledžima umjesto na greškama.
