Video
Saopštenje prenosimo integralno:
“Postoje dani kada institucija slavi svoje službenike, a postoje i dani kada njen direktor slavi sebe. Ovogodišnja proslava Dana unutrašnjih poslova bila je, sudeći prema govoru Lazara Šćepanovića, uglavnom ovo drugo. Direktor Uprave policije nabrajao je brojke o uhapšenim i procesuiranim osobama, oduzetom oružju, municiji, drogi.
Impresivno, samo što policija nije marketinška agencija, pa se njen rad ne može mjeriti samo brojem hapšenja, zaplijenjenih kilograma i održanih konferencija za medije. Postoji i ono neugodno pitanje koje se ne vidi u svečanom govoru, a to je šta se dešavalo onda kada je policija zakazala?
Jer nije policijski posao samo da hapsi. Policijski posao je i da spriječi ubistvo kada postoje informacije da opasna osoba slobodno šeta. Da pravilno procijeni rizik kada žena prijavi prijetnje. Da poštuje prava građana i onda kada su ti građani možda javno i nepopularni. I, možda najvažnije, da direktor policije nauči jednom da policija nije sud.
Nakon što je Alija Balijagić izvršio dvostruko ubistvo, Šćepanović je saopštio da je zbog neadekvatnog postupanja naložio disciplinske postupke protiv deset policajaca, među kojima su bila i tri rukovodioca, a tužilaštvo je formiralo predmet protiv više policijskih službenika.
Dakle, dok direktor danas govori o tome kako je policija „pravovremeno prepoznala“ bezbjednosne izazove i „efikasno djelovala“, jedan od najtežih slučajeva iz njegovog mandata ostaje i podsjetnik na to koliko skupo može da košta kada sistem ne uradi ono što je morao. Dva života ne mogu se vratiti i zato je malo nepristojno takav slučaj staviti u fusnotu svečanog govora.
Ne manje bolan je slučaj Biljane Pavićević. Žena je policiji prijavila prijetnje 1. avgusta 2024. Procjena rizika bila je „nizak rizik“. Dvadeset dana kasnije bivši suprug je ubio sa 28 ubodnih rana. Naravno da nije moguće spriječiti svako ubistvo. Ali, upravo zato ozbiljna policija mora biti spremna da kaže gdje je mogla i morala bolje. Ne da bi se ponizili policajci, nego da bi neka druga Biljana imala veću šansu da ostane živa.
Dalje, na Cetinju je 1. januara 2025. ubijeno 13 ljudi. Drugi po redu teški zločin u tom gradu. Ukupan epilog su 23 žrtve, među kojima je četvoro djece. Kada se govori o tome da je policija „odgovorila na najsloženije bezbjednosne izazove“ i da je Crna Gora zahvaljujući njenom radu bezbjednija, ne može se zaobići pitanje šta je sistem znao, šta je mogao znati, šta je preduzeo i šta je mogao preduzeti prije nego što je počeo i prvi i drugi krvavi pir na Cetinju.
Samo zločini na Cetinju bez epiloga u vidu bilo čije odgovornosti, razlog su da je, u najmanju ruku, danas nepristojno govoriti o uspješnom radu policije. Jer građaninu koji je izgubio dijete malo znači što je policija zaplijenila još 300 komada municije. Njega zanima zašto njegovo dijete nije zaštićeno.
Posebna priča je odnos direktora policije prema sudskim postupcima i odlukama. Znao je Lazar Šćepanović javno da poruči da je „siguran“ da su optuženi u nekom predmetu izvršili krivično djelo. Znao je da uči sudije kako treba da rade svoj posao. Pred poslanicima Skupštine Crne Gore je govorio da „zna svaki detalj u Crnoj Gori“. Ipak, izgleda da nije naučio neke elementarne stvari, poput toga da nije njegov posao da objašnjava ko je kriv.
Jer ako policija unaprijed zna ko je kriv, čemu onda sud? A ako policija očekuje da sud potvrdi njeno uvjerenje, onda više ne govorimo o nezavisnom pravosuđu, nego o očekivanju da pravosuđe bude završni servis policijske istrage. A to nije vladavina prava.
Kada govorimo o radu policije teško je zaobići Miloša Medenicu. Mjesecima od kada je pobjegao javnost i dalje nema jednostavan odgovor na pitanje ko je odgovoran za propust. Pri tome, Miloš se redovno javno oglašava i iznosi ozbiljne optužbe (od kojih su se brojne pokazale kao osnovane i tačne) na račun više osoba, uključujući i menadžment policije.
I taman kada pomislite da je vrhunac institucionalne ironije dostignut, baš na Dan unutrašnjih poslova dobijamo infomaciju da je tužilaštvo okončalo izviđaj u slučaju “Majbah”. A to je priča koja je možda najbolja ilustracija i najbolji odgovor na pitanje koga zapravo policija štiti?
Zbog navodne ugroženosti direktora policije građani su se našli pod pretresima, oduzimani su telefoni i računari, pregledan je sadržaj elektronskih uređaja, a predmet je mjesecima bio u izviđaju. I na kraju, ništa od krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti.
Sada ostaje mnogo neprijatnije pitanje za direktora policije – šta ćemo sa svim onim što je urađeno prije toga? Ko će ispitati opravdanost pretresa? Ko će ispitati proporcionalnost mjera? Ko će objasniti zbog čega su građani mjesecima bili predmet izviđaja? Ko će objasniti javnosti kako je priča o ugroženosti direktora prerasla u policijsku akciju protiv građana? I ko će se izviniti zato što je država, umjesto da zaštiti građane od kriminala, štitila direktora policije od fotografije skupocjenog vozila koje mu je dato na korišćenje?
Zbog svega toga bi na Dan unutrašnjih poslova trebalo malo manje govoriti o direktoru, a malo više o policajcu.
Ima u Upravi policije mnogo ljudi kojima zaista treba čestitati. Onima koji rade noću, koji ulaze prvi, koji obezbjeđuju mjesto zločina, koji danima i mjesecima rade na predmetima organizovanog kriminala, onima koji ne zovu novinare da objasne koliko su važni i koji ne koriste uniformu kao političku scenografiju. Njima treba čestitati Dan unutrašnjih poslova.
A menadžmentu na čelu sa direktorom? Umjesto čestitki, njima treba poželjeti odgovornost. Jer ako se u jednom mandatu nižu Balijagić, Biljana Pavićević, Cetinje, neprimjereno komentarisanje sudova i sudija, Miloš Medenica i na kraju Majbah, onda nije dovoljno stati pred mikrofon i reći kako je policija „radila odlučno, profesionalno i posvećeno“. Treba stati pred građane i odgovoriti na mnogo jednostavnija pitanja šta je u ovim slučajevima pošlo po zlu i ko je odgovoran?
Zato bih, umjesto još jednog samohvalisavog bilansa, direktoru policije za Dan unutrašnjih poslova ponovio samo jednu rečenicu iz njegovog sopstvenog govora: „Granica mora biti jasna – između zakona i kriminala, između ovlašćenja i zloupotrebe.“
Potpisujem i dodajem još dvije granice koje moraju biti jasne – između služenja državi i sopstvenoj promociji, između služenja građanima i političarima. Jer policija će biti mnogo uspješnija kada njen direktor, umjesto pohvala političara, čuje kritiku građana, a taj kritičar ne postane bezbjednosni problem.
Policiji čestitke, policajcima poštovanje, svim časnim i profesionalnim službenicima duboki naklon. Ali menadžmentu Uprave policije, poslije svega što smo gledali posljednje dvije godine, mnogo više pripadaju pitanja nego čestitke. Na kraju, možda i najvažnije pitanje ko će građane štititi od takvog menadžmenta koji instituciju sve češće koristi za ličnu promociju, javno dokazivanje sopstvene nepogrešivosti i zaštitu ličnog imidža i autoriteta.
Preporučeno
Autoriteta koji je, čini se, svakim novim javnim nastupom sve manji i manji. Umjesto čestitke, menadžmentu ostaje zadatak da građanima konačno položi račun”.
