Audio-zapisi “Ognjište” uz posvetu sestri crnogorskoj Milanki-Đurović-Leković, veterana crnogorskog novinarstva Dragana Mitova Đurovića, nedavno su ugledali svjetlost dana. Audio zapisi su sa talasa Radija Crne Gore, čisti zlatnici sa jezika narodnoga, zapisani na škanju pored ognjišta, đe su sijede glave prije pola vijeka uz čašu vina pripovijedale stare priče.

Kako ističe Đurović za Standard, njegovo imspresivno novinarsko trajanje dugo pola vijeka počiva na borbi za istinu, za pravdu, za život običnih ljudi, za čuvanje običaja i adeta… jer “OGNJIŠTE JE NAŠA KOLIJEVKA”.

Najprije da se osvrnemo na zlatni jubilej – pola vijeka stvaralaštva. Kada pogledate iza sebe, na šta ste najponosniji, šta Vas najviši čini srećnim, kada je životni put u pitanju?

Kada se čovjek rodi i stasa da o svom životu misli, ima dva puta. Jedan izgažen i svačiji i drugi snovima naznačen, sa trnjem i dračama, ali samo Vaš. Ja sam izabrao, ili me tako zapalo, ovaj koji je ostavio mnogo rana i ožiljaka, ali i radosti. Privatno što sam pokušao da se odužim roditeljima, prijateljima, zavičaju i domovini, koliko sam umio i smogao i “profesionalno”, što sam zabilježio mnoge sudbine “malih ljudi” i njihove priče, što sam postopice prošao našu lijepu Crnu Goru, što sam duže od tri decenije sa talasa Radio Titograda, odnosno (prvi iz nove zgrade) Radija Crne Gore govorio “Dobro jutro, poštovani slušaoci”…

Kako je sve počelo, otkud ljubav prema riječima, novinarstvu, reportažama prije svega?

Kako Vas kuća isprati, tako Vas selo dočekuje. Kao narodni učitelj moj otac je skoro dvije poratne decenije sa bibliotekom od više stotina knjiga putovao od škole do škole, od Boljevića u Crmnici, Reževića u Paštrovićima, Salča u blizini Ulcinja i dalje do Tutina…Te knjige, zatim očeve i majčine riječi, bile su prvi nauk svakako uz moje nezaboravne učitelje Jošu Kalezić, Jovana Dragovića, Ljubomira Đurišića, posebno profesora Dragiše Perovića, koji je nama osnovcima usadio ljubav za rad, red, discipline i lijepu riječ…

Novinarstvo je nekada bilo, prije pola vijeka, ta lijepa i istina riječ koja me je osvojila zahvaljujući čestitim i časnim novinarima i ljudima u Radio Titogradu, velikim profesionalcima kakvi su bili Miodrag Vukmanović, Slobodan Racković, Jagoš Stojanović, Aljo Šarkić, Zoran Popović, Ksenija Minić, Malina Aković, Ljiljana Koprivića, pa sjajni lektor Veljko Mićović i posebno moj učitelj i prijatelj, nenedmašni reporter i pisac Radovan Jablan,k oji je ostavio oko pet stotina reportaža, koje su zvučna istorija Crne Gore. Pružio mi je ruku, išao sam njegovim stopama, slušao, gledao, učio i na promociji njegove knjige “Iz ove kolijevke” dobio posvetu “Dragane, đe ja stanem, ti produži, Tvoj Jaki.

Brzo je Radovan Jablan, ponos crnogorskog i jugoslovenskog novinarstva postao dio sjećanja, a ja nijesam odužio dug…pokušao sam, nešto uradio, ali moralo se mnogo više. Međutim, politika je uzela naše živote u svoje prljave ruke, reportaža je odumirala, prednost su imale laži sa ratišta i urednici na specijalnom zadatku. I tako, kao brzi voz kroz malu stanicu, prođe “radni vijek”, uz neke tragove, reportaže i zapise koji još prkose vremenu.

Sabranih reportaža je u posljednje vrijeme sve više. Doduše, čini mi se, da je Vaše nedavno objavljeno “Ognjište” prvo u audio formatu?

Vrijeme je kada se “ratuje i živi”, sa informacijama rijetko istinitim, mahom onim drugim. Portali, društvene mreže, žuta i plaćenička štampa, televizija svemoćni ubica, kradu nam vrijeme, postaju “ribari naših duša”. Jedino Radio, tihi, mahom istiniti postraničar, koji ništa ne traži, a sve daje, u prikrajku čeka ponovo svoje vrijeme. Davna poruka “govori da bih te vidio” potvrđuje važnost žive riječi. Zato sam počeo ovaj serijal radio zapisa koji čuvaju stare priče, jezik, običaje i riječi koje rekosmo odumiru…neko će nekada slušati kako su naši stari mislili i govorili i posebno do riječi držali.

Kako bismo našim čitaocima predstavili audio-zapise “Ognjište”?

Godinama u emisiji o selu i poljoprivredi, koja ima dugu tradiciju i sigurno je najslušanija na talasu Radija Crne Gore, pripremam po nagovoru odličnog urednika Gojka Jovanovića. Riječ je o rubrici “Uz ognjište” koja je dobro prihvaćena kod slušalaca. To su istinite priče mojih sagovornika i junaka reportaža, Baja Pešića, Milovana Grujičića, Momira Kecojevića, Stane Cerović, Jele Đelević, Vuka Vuksanovića, Bana Ivanovića, Stanike Bulatović, Mirka Đurišića, Krsta Lekovića, Joše Miloševe Jovanović, Velike Spasojeve Đurović, Vasilj Mrvaljević, Marko Purin Vukotić……koje zrače starim podukama i porukama, koje čuvaju od uraganskog talasa zaborava nekadašnji način života, moralne norme kojih više nema. To su zapravo slike jednog vremena iz prošlog vijeka i prije, kada su porodica, sloboda, obraz i riječ bile svetinje.

Za pomenute priče posebno je zaslužna naša sestra Milanka, koja je mada nešto mlađa od mene bila nezaboravni pamtiša i pripovjedač. Svemu što sam decenijama pisao ona je davala poseban pečat mudrosti, humanosti, pravednosti i otmenosti.

“Čisti zlatnici sa jezika narodnoga, zapisani na škanju pored ognjišta, đe su sijede glave prije pola vijeka uz čašu vina pripovijedale stare priče”. Ovo me podsjeća na djetinjstvo, na moga đeda i lijepa neka vremena, koja nedostaju…Generalno, čini se da nam ovakvih, ljudskih priča, sve više nedostaje u današnje vrijeme. Zašto mislite da je to slučaj?

Došlo je u naše gore neko novo vrijeme. Selo je skoro umrlo, svi iz njega bježe kao da se razgubalo. Gradovi se šire, svaku livadu što je rađala pojahaše. Roditelji umiru daleko od kuće koju su mukom kućili, đecu podižu neke nepoznate žene, a majke od pudera i karmina ostaraše. Udade se svekolika Crna Gora, pa snahe iz svijeta preko advokata prodaju očevinu njihovih grešnih muževa, koji su zaboravili đe su rođeni. Nema više sjednika ni lijepe priče, đe se stariji poštuje i đe se redom priča. No mlati ko stigne, đe stigne i po kome stigne. Zastiđe je  gledati neke debate i sjednice, đe se sudi u ime naroda kojega odavno niko ništa ne pita. A ako ko u kakvu muku zapane svi jednako po njemu kao po pranju. Došlo je grdno doba, pa ljudima fali iskrena i topla riječ, spremnost da se pomogne, jer nam glave dođoše ovi novi i sve noviji “dobrovoljni davaoci tuđe krvi”, sa tašnom i mašnom, sa mudrovanjem i obećanjima, lagodnim životom i debelim takulinom.

Tokom pet decenija rada trudili ste se da ostanete dosljedi novinarskom kodeksu. Koliko je to bilo presudno, da reportaže, još više dobiju na značaju? I koliko se, novinari danas pridržavaju ovih načela?

Stari novinarski učitelji koji su mojoj generaciji otvarali vrata bili su strogi ali pravedni, znali su zanat novinarski, sve forme, od vijesti koje više niko ne piše do reportaže koju sada blijedo mnogi potpisuju. Svi rade kako veliki pisac reče kao “prutom po vodi”. Zato, više nego ikada, treba nam povratak životu, predstavljanje ljudi koji svojim dlanovima zarađuju koru ljeba, porodica koje zdušno žive, humanista i uspješnih mladih ljudi. Treba nam reportaža kao ogledalo života. Ali, nažalost, pravih majstora reportaže sve je manje, jer treba putovati, tragati, treba kroz iglene uši svaku riječ provući i zlatnike sa jezika narodnoga sačuvati.

U nedavnom intervjuu sa Gojkom Kneževićem, prisjetivši se početaka, kazao je kako je svuda nekada trebalo stići bez valjanog prevoza, a na terenu samo sa olovkom i bilježnicom, dugo i bez diktafona i fotoaparata. Danas imamo sve, ali, čini se, da tekstovima fali duša. Ili smo možda mi postali takvi. Novinarstvo: nekad i sad?

Ko nije “opanke odrao” i stotinu lapisa potrošio taj novinarstva nije vidio. Čast i poštovanje za novu tehniku, ali, olovka je olovka. Ona je svetinja. Nije život samo u skupštinskim klupama i telefonskim izjavama, već u susretima, razgovorima…Zato je novinarstvo sada mahom rovovska borba, kao podrška političkim ili drugim družinama koje imaju svoje ciljeve, više lične nego društvene. Novinarstvo je sve manje pisanje, a sve više puškomitraljez u rukama vještih, koji se žilavo bore za svoje i tuđe interese. Poštovanje za rijetke čuvare časnog novinarstva koje u Crnoj Gori ima tradiciju dugu vijek i po, i godinu više. Od “Crnogorca” do naših dana.

Moje novinarsko trajanje dugo pola vijeka počiva na borbi za istinu, za pravdu, za život običnih ljudi, za čuvanje običaja i adeta. Korijeni svemu su u poruci na početku naše priče, u porodici, u kući među sijedim glavama, u starim pričama, tamo đe ima još žara, ali pepeo treba razgrnuti, jer OGNJIŠTE JE NAŠA KOLIJEVKA. M.R.