Video
Izbori intervjua “Susreti i riječi” i knjige reportaža “Ljudi pomena vrijedni” i “Neobični među nama”, autora i novinara Gojka Kneževića svojevrsni su kaleidoskop njegovog života i uspješne karijere, ali i dragocjeno svjedočanstvo jednog vremena ne tako davnog i ljudi kakvi se, nažalost, sve manje viđaju na ovim prostorima.
Tokom četiri i po decenije aktivnog bavljenja novinarstvom, Knežević je objavio više od 20 hiljada tekstova raznog žanra – od vijesti i kratkih informacija do tema, intervjua i reportaža. Ipak, i sam se nedavno uvjerio u to da “riječi lete, a napisano ostaje”, i donekle, zahvaljujući ovoj floskuli, imamo priliku da uživamo u tri knjige, tri dragulja crnogorskog novinarstva i ujedno kulturnog nasljeđa.
Za reportaže je, kako kaže za Standard, birao ljude zanimljive po sudbini, profesiji, hobiju i, uopšte, ponašanju. O svakome se, inače, prvo raspitao kakav je čovjek, pa tek pristupao reportaži. I opet, priznaje, promakla su mu dva-tri koja po tom kriterijumu nijesu zasluživala…
Knjige “Ljudi pomena vrijedni”, “Neobični među nama” i “Susreti i riječi” pravi su dokaz da pisana riječ, čak i u doba tehnoloških inovacija može da opstane. Kako ste došli na ideju da intervjue i reportaže objedinite u ovim izdanjima, tačnije, šta je bio primarni motiv za tako nešto?
Dok sam radio u “Pobjedi”, a cijelo vrijeme sam bio u njoj (prvih četiri-pet godina kao volonter, a potom tri i po decenije stalno zaposleni dopisnik iz Nikšića, te nakon penzionisanja opet tri-četiri godine saradnik-reporter), nijesam ni razmišljao o objavljivanju knjiga. Nijesam ni imao kad misliti o tome, jer je dopisnički posao takav da čovjek prati sva zbivanja na “svom području”, a nikšićko Dopisništvo bilo je, osim za ovu najprostraniju opštinu u nekadašnjoj Jugoslaviji, zaduženo i za Plužine i Šavnik. To je oko četvrtine teritorije Crne Gore, a deceniju samo ja i kolega Vučić Tomović, koji je nažalost rano preminuo (znatno kasnije je Dopisništvo ojačano mlađim snagama)… I svuda je trebalo stići bez valjanog prevoza, a na terenu samo sa olovkom i bilježnicom, dugo i bez diktafona i fotoaparata. Olovkom smo pisali i redakciji tekstove fiksnim telefonom diktirali. Na pisaću mašinu dugo smo čekali, a kad smo dobili faks aparat, to je bio revolucionarni čin u tehničkom opremanju. Rukopise i bilježnice smo čuvali, kao dokaz ako eventualno neko pokuša da demantuje ono što objavimo, jer su mnogi poricali svoje izjave. Tek kad smo se dočepali diktafona, mogli smo imati siguran dokaz kako je neko izjavio…
U takvim okolnostima trebalo je ličnu arhivu tekstova stvarati i zbog potrebe da uvijek odgovorimo na urednički nalog da hitno pišemo neku temu. Zahvaljujući savjetu, iz tih razloga, starih i vrsnih “Pobjedinih” redaktora-lektora, prvenstveno Milutina Vugdelića, sačuvao sam preko 90 odsto svojih tekstova. Prema pouzdanoj procjeni, objavio sam više od 20 hiljada tekstova raznog žanra – od kratke vijesti, informacije i uzgrednog zapisa do zahtjevnih tema iz raznih oblasti i osvrta, intervjua i reportaža… Bez lažne skromnosti, kao aktivan novinar znao sam da to što pišem nešto vrijedi, ali sam pravu vrijednost, čini mi se, shvatio tek kada sam, nakon penzionisanja, počeo da po paketima preturavam novinske isječke. Naiđem na neke zapise, pa i vrlo zanimljive, za koje se nijesam mogao sjetiti da sam ja autor. Svoj potpis me kod mnogih iznenadio. Tada se sjetih opaske sagovornika iz jedne novije reportaže da “riječi lete, a napisano ostaje”. To je bio direktan izazov da štampam izbore novinskih tekstova, koji su, rastureni u starim novinama, uveliko pali u zaborav (što je sudbina novinskog teksta), a ovako sabrani u knjige predstavljaju prilično dragocjeno svjedočanstvo o vremenu i ljudima.
Prema riječima Zorana Grgurevića Vi ne samo da ste ulazili i “obuvali” cipele svojih junaka, već ste disali i preživljavali njihove živote. Koliko je to bio zahtjevan zadatak, i kako ste pravili odabir “ljudi pomena vrijednih” i “neobičnih među nama”? Šta je bio zajednički imenitelj svim ovim ljudima?
Zajedničko im je bilo to što su svaki na svoj način zanimljivi, te zato istorijske ili druge znamenite ličnosti zaslužuju da se otrgnu od zaborava ili naši “neobični” savremenici novinskim tekstom “otkriju” čitaocima i “ovjekovječe” njihove posebnosti. Za reportaže sam, dakle, birao ljude zanimljive po sudbini, profesiji, hobiju i, uopšte, ponašanju. O svakome sam se, inače, prvo raspitao kakav je čovjek, pa tek pristupao reportaži. I opet su mi promakla dva-tri koja po tom kriterijumu nijesu zasluživala…Lijepo je, kako podsjetiste, kolega Zoran Grgurević, dugogodišnji urednik RTV Nikšić i Herceg televizije, zapazio moj pristup reportaži – da “proživim” živote junaka, da se stavim u njihovu kožu. Jer, ako se ne poistovjetite sa likom, ni reportaža ne može biti kvalitetna i uvjerljiva, što je i osnovni cilj.
Kada biste morali da izdvojite, ko je od sagovornika u Vašoj bogatoj karijeri, ostavio najveći utisak na Vas i zašto?
Teško je, zaista, izdvojiti junake reportaža. Od istorijskih ličnosti, s posebnim pijetetom pisao sam, na primjer, o grofu Savi Vladislaviću Raguzinskom, Hercegovcu koji je razgraničio veliku Rusiju i Kinu i smatra se osnivačem ruske obavještajne službe. Ili: Blagoje Krušić, porijeklom iz Banjana, junaštvom je zavrijedio sva najviša odlikovanja, a njegov komšija Stevan Kilibarda jedan od 370 nosilaca američkog Čeličnog krsta, među četiri miliona mobilisanih vojnika SAD u Prvom svjetskom ratu…
Za divljenje i ugledanje je i lik Gusinjke Nadire Đurković Muminović, jedne od četiri prve muslimanke-partizanke, koja je hrabrost i čojstvo iskazano u Drugom svjetskom ratu potvrdila i na zloglasnom golootočkom mučilištu, gdje je dospjela kao jedina od sunarodnica iz Crne Gore.
Naravno da sam s osjećanjem ponosa pisao i reportažu o mom Veličaninu, Dušanu-Dušku Gojkoviću, koji je tokom više od 70 godina na sceni džez muzike dosegao do samog vrha svjetskih imena. Gojković je jedini džez muzičar sa prostora one velike Jugoslavije, čiji su stvaralački opus, u drugoj polovini 20. i prve dvije decenije ovog vijeka, zabilježile sve značajne džez enciklopedije u svijetu, a zastupljen je na više od 160 ploča, snimljenih u najprestižnijim svjetskim kućama. Od 1955. godine živi u Njemačkoj. I kada sam pisao reportažu (2014), legendarni džez trubač i kompozitor je u osamdeset trećoj godini života širom Evrope držao koncerte sa mladalačkom energijom… U telefonskom razgovoru prošlog ljeta mi je rekao da još nije odložio trubu – u 91. godini života.
Ili: reportažom sam podsjetio da je Pivljanka Petruša Ušćumlić, po uputu Knjaza Nikole 1907. godine učestvovala na Svjetskom vašaru ljepote u Londonu… Takođe, malo ko zna da su Župljanin Rade Krulanović i Vasojević Vlastimir Dedović prvi crnogorski baletani, koji su zavidne karijere izgradili u Ljubljani, Austriji i Švedskoj. Sa aspekta informisanosti, bile su korisne i reportaže o autorima narodnih pjesama “Durmitor, Durmitore” i “Pivljanka” (poznatija kao “Bolovala mlada Vinka”) Vlajku Šauliću i Momiru Koprivici… Posebne su, priče o dugovječnim ljudima. O kakvom kovu je riječ, dovoljno govore samo ovi primjeri: Nikšićanka Božana Mandalinić mi se u 106. godini požalila: “Sinko, od skoro me izdaju snaga i pamćenje”, a Ilinka Šoškić, iz Ulotine, poklonila mi je bjelače (vunene čarape) koje je isplela u 101. godini života, dok je Darka Novović u Gornjoj Ržanici u 92. godini obrala sve voće, penjući se na stare i u visine razgranate voćke… Možete, onda, zamisliti o kakvim se likovima radi.
I tako redom iz reportaže u reportažu.
Koliko su Vaše jedinstvene hronike ljudi, vremena i zanimanja (pojedini intervjui svjedoče i o tadašnjim društvenim i političkim kretanjima) bitne za istoriju pisane riječi, istoriju države uopšte, ali i očuvanje kulturnog nasljeđa Crne Gore?
Iz svakog intervjua i reportaže (sadržane u pomenutim knjigama), koje sam radio dokumentaristički i s visokim stepenom pouzdanosti svjedočenja, naći ćete nešto manje poznato ili nepoznato, a što može poslužiti i za sagledavanje društvenih prilika toga vremena. Čini mi se da su mnoge korisne i za očuvanje našeg kulturnog nasljeđa. Ali, o tome cijenite vi mlađi – na kojima svijet ostaje i na kojima je obaveza da od zaborava čuvaju tradiciju i vrijednosti na kojima je utemeljena Crna Gora.
Tokom četiri decenije rada trudili ste se da ostanete dosljedni novinarskom kodeksu. Koliko je to bilo presudno, da ovi samorazgovori i razgovori sa vremenom i savremenicima, još više dobiju na značaju? I koliko se, prema Vašem mišljenju, novinari danas pridržavaju ovih načela?
U pravu ste. Trudio sam se da ostanem dosljedan novinarskom kodeksu i da, kako sam rekao na promociji u Podgorici, pero i politiku ne uparim ni po koji cijenu, što i nije bilo baš isplativo. U tome sam, bez lažne skromnosti, uspio zahvaljujući odlučnosti da kao novinar ostanem izvan bilo kakvog stranačkog angažmana. To mi, makar u oči i po priči koja dolazi do mene (a sve se čuje prije ili kasnije) priznaju čitaoci i sagovornici svih nacionalnih, vjerskih i političkih opredjeljenja. Jer, u njima sam gledao (i gledam) čovjeka, a ne osobu blisku ili stranu zbog vjerske ili političke suprotnosti.
Materijala za 40 godina karijere sigurno ne fali. Nosite li se mišlju da sa nama podijelite bar još djelić ovog neobičnog kaleidoskopa, ili pak Vašu autobiografiju? Mada, imam osjećaj da su Vama ove knjige poput autobiografije karijere.
Nije uputno da čovjek sa sedamdeset godina mnogo obećava. Ali, ako zdravlje posluži, i ako izdavači budu zainteresovani, do ljeta bi se mogle štampati tri knjige: “Izbor tekstova iz oblasti arheologije, speleologije i materijalne kulture”. Zatim, knjiga “Reportaža o crnogorskim predjelima i prvijencima seoskog turizma”, a s posebnim zadovoljstvom pripremam “Izbor zapisa o selima i oko stotinu seoskih domaćina”.
Sva ova izdanja naišla su na jako lijepe kritike u javnosti i čini se da nam ovakvih, ljudskih priča sve više nedostaje u današnje vrijeme. Zašto mislite da je to slučaj?
Dobro ste primijetili. Sve tri knjige su lijepo prihvaćene u javnosti, možda još bolje od pojedinačnih tekstova, kada su u novinama objavljivani i od čitalaca hvaljeni. U knjige sabrani dobili su novi život i značaj. Pogotovo u poplavi zaglušujućih političkih poruka i svađa, koje nam remete mir i često atakuju na zdrav razum, ljekovito je čitati reportaže o znamenitim ljudima, koji su živjeli po principima tradicionalnog crnogorskog poimanja junaštva i čojstva. Dovoljno vaspitno za sve nas koji manje-više nasijedamo na politikantska tumačenja patriotskog i neprijateljskog odnosa prema Crnoj Gori, zlokobno dijeljenje braće i komšija.
Na promocijama širom Crne Gore, možete se pohvaliti da Vašu publiku čine ljudi svih dobi i uzrasta. Šta to za Vas znači kao autora?
Kao što rekoh, u nastojanju da ne dijelim ljude po nacionalnoj i političkoj pripadnosti, još manje generacijski i prema zanimanju, a posebno u stavu da ni o kome ne napišem neistinu ili podvalu kakvu ja ne bih otrpio, vidim zaslugu da su promocije mojih knjiga sabrale ljude različitih uzrasta i shvatanja. I to u svim sredinama, a sve tri knjige su “u paketu” promovisane u mojoj rodnoj Velici, zatim u Beranama, Kotoru, Nikšiću, Trebinju i Podgorici. I svuda su bile dobro posjećene i s poštovanjem ispraćena izlaganja jedanaest doktora nauka, književnika, književnih kritičara i novinara. Sve to me navodi na uobrazilju da sam izborima tekstova napravio nešto društveno korisno.
Pisana riječ: Nekad i Sad? Ima li velike razlike?
Preporučeno
Ogromna je razlika, ako iz penzionerske stolice imam pravo da to kažem. Nijesam od onih koji glorifikuju vrijeme svoje mladosti, ali sa mnogo argumenata mogu reći da je u socijalizmu novinarstvo bilo kudikamo profesionalnije i nezavisnije, nego danas. Tada se znalo da nije uputno pisati protiv Tita i magistralnog pravca Saveza komunista, a sve ostalo je bilo podložno argumentovanoj kritici. U ovom demokratskom vremenu je, međutim, mnogo zapreka profesionalnom novinarstvu. Ono se, naročito poslije rascjepa u onom jedinstvenom DPS-u, pretvorilo u klasično sluganstvo centrima moći i oruđe za prljavi obračun među protivnicima u političkom, poslovnom ili nekom drugom miljeu. Naravno, tome nijesu podlegli svi novinari i mediji. Srećom, časni novinari se, i u takvim okolnostima, čvrsto drže novinarskog kodeksa. Žao mi je što su se oni sveli na kategoriju “časni izuzeci”. Ovo ne govorim po onoj “poslije mene potop”, jer sam i ja dvije decenije svjedočio pojačanoj uredničkoj cenzuri i srozavanju novinarstva, pokušavajući da se tome oduprem. Želim da vjerujem da će se mlade kolege sve više okretati novinarskom kodeksu. Što prije to bolje, jer je to preduslov da novinari budu uvaženi i kao profesionalci i kao ljudi. Tada će novinari biti u pravom smislu graditelji, a ne razbijači ionako raspolućenog bića Crne Gore. Živim za taj trenutak. M.R.
