Video
Upoznali smo ga kao simpatičnog golmana Milovana Jakšića Jakšu u filmu “Montevideo, bog te video”, a otada pa nadalje ređale su se uloge istovremeno na velikom platnu i u TV serijama kao što su “Senke nad Balkanom”, “Jutro će promeniti sve”, “Toma”, “Zlatni dečko” i najskorije “Bilo jednom u Srbiji”.
Jedno je sigurno, Andrija Kuzmanović, jedan je od ponajboljih glumaca regiona mlađe generacije, a na sreću ovdašnjih ljubitelja teatra i sedme umjetnosti u proteklih nekoliko mjeseci rado je viđen gost podgoričke publike. Uskoro ćemo imati priliku da ga vidimo u filmu “Planeta 7693” našeg reditelja Gojka Berkuljana, a dotad imamo zadovoljstvo da ga gledamo kao Osman-pašu u komadu “Zelena čoja Montenegra”, Nikite Milivojevića, koprodukcijskom projektu Gradskog pozorišta, BDP-a i Grada teatra.
Član ansambla nadaleko čuvenog Beogradskog dramskog pozorišta, u moru kolega izdvojio se ponajprije harizmom i jedinstvenim glumačkim umijećem, a nama novinarima je osim navedenog upečatljiv i prepoznatljiv po neposrednošću i otvorenošću, na sceni i van nje.
Njegov lik visokog oficira Osman-paše, zvanog Sarhoš (pijani), kroz intimnu i upečatljivu istorijsku storiju o neobičnom prijateljstvu sa ratnim neprijateljem, tada knjazom Nikolom Petrovićem, nedavno mu je donio priznanje njegovog matičnog pozorišta za najbolje umjetničko ostvarenje godine. Ova uloga, prema mišljenju žirija, istakla je izuzetan umjetnički izraz Kuzmanovića, otvarajući mu mogućnost da pokaže, tumačeći lik netipičan za njegov dosadašnji opus, sve mogućnosti svoje glumačke ekspresije.
“Iskreno, uvijek očekuješ nagradu kad god radiš nešto u životu, mi smo ljudi tako malo prokleti, očekujemo da uvijek budemo nagrađeni za sve što smo u životu radili, za prelazak ulice, a kamoli za neku ulogu, tako da, lagao bih kad bih rekao da nisam očekivao. To je godišnja nagrada mog pozorišta za najbolje ostvarenje u prošloj godini, mada mislim da je tu bilo isto mnogo dobrih uloga i ostvarenja i generalno glumci su tamo mnogo jak ansambl, sigurno ćemo uskoro imati najjači u zemlji i u regionu. Drago mi je što sam u takvom ansamblu dobio nagradu baš ja i to mi je druga ili treća godišnja. Sa istim intenzitetom sam primio i prvu i drugu i sad treću. Moje kolege iz ‘Zelena čoja Montenegra’, pročitali su negdje da sam dobio nagradu, jer se to zadesilo ujutro, a mi smo je uveče igrali, pitali su me: ‘Što nam nisi javio, da dođemo?’, a ja sam im rekao, i stvarno to mislim, da je ovu nagradu mogao dobiti bilo ko iz ove predstave, za bilo koju ulogu. Nije to lažna skromnost, znam ja koliko vučem i znam negdje koliko uradim neku dobru stvar ili lošu, da ne budem sad lažno skroman. Očekivao sam, uvijek očekuješ, ali drago mi je, jer je ova predstava za mene jako bitna i intimna, jer smo prošli kroz svakakve neke tranzitne faze…Ukratko, drago mi je što sam dobio nagradu, ali mislim da je mogao da je dobije bilo ko iz ove predstave”, započinje razgovor za Standard Kuzmanović.
U vremenu kada su povampireni duhovi nacionalizma u regionu, koliko je zapravo nužan komad “Zelena čoja Montenegra”, priča koja je deficitarna danas – o pomirenjima i ljudovanjima?
“Bitna je i te kako, a znaš zašto, nacionalizam je stvar protiv koje može da se bori pojedinac sam sa sobom u sebi, treba da ga pobijedi, taj negativni nacionalizam. Postoji zdravi nacionalizam, to se kasnije podvlači pod patriotizam, ali hoću da kažem da me te neke stvari ne dotiču i mogu da izaberem da prođu pored mene. Drago mi je da nemaju neki uticaj na mene. Vjerovatno si mislila na Srbiju i Crnu Goru i na ove nedavne šokove? Znaš, ja politiku ne razumijem, niti se bavim njome i mislim da se nikada neću baviti politikom, to je jedina stvar kojom se nikad ne bih bavio, naravno pored ovih normalnih zanimanja. Mislim da nam generalno svačija regionalna politika kroji sudbinu kako oni žele i kako oni misle, a ne misle na onu stvar na koju bi trebalo najviše da misle, a to su narod, braća, prijatelji, kumovi, rođaci…Na to ne misle, zato se bavimo politikom. Pritom je meni politika u regionu oduvijek bila smiješna, da se razumijemo, nije to nikakva politika. Da ne vrijeđam sad nijedan sport, htio sam da napravim komparaciju sa jednim sportom, koji je dosta zastupljen na ovim prostorima, a nikad ništa od njega, tako da, jako je slična politika tom nekom neuspjelom sportu. Ima i uspješnog, naravno, ali u ovom slučaju potpuno neuspješni sport, e to je moja definicija i viđenje politike”, smatra glumac.
Čojstvo i junaštvo i riječ tvrđa od vjere, čini se, za današnje vrijeme nešto su poput bajke, davno zaboravljene i tek nakratko ih oživljavamo čitanjem, predanjima, ili pak kroz razne vidove umjetnosti.
Nailazimo li danas rjeđe na ljude poput Osman-paše i knjaza Nikole i kako bi oni “prošli” u 21. vijeku sa svojim ubjeđenjima i kodeksom časti?
“Mislim da poznajem neke primjere, ne mogu da kažem da sam ja direktan akter tih poznanstava trenutno u 21. vijeku, makar takvih kao što su oni imali. Riječ je riječ i to čojstvo i junaštvo o kojem danas pričamo je izumrla kategorija, ali negdje kad pogledaš imaš dobra prijateljstva i dalje, imaš i međuvjerska, međunarodna, dobra prijateljstva. Ponavljam, sve je do čovjeka kao jedinke šta će da izabere i kojim putem će da krene. Naravno, kuća u tome dosta učestvuje i nekada čitav region je imao neko kućno vaspitanje, postojalo je neko poštovanje, počevši od komšije i svega ostalog. Danas je čitav svijet poludio i nekakva globalna ujdurma je posrijedi već deceniju, koliko ja pratim, a mislim, nažalost, da će biti i dalje. Tako da mislim da postoje i danas takva prijateljstva, čak par puta sam bio i svjedok takvim prijateljstvima, ne mogu da kažem za sebe, ali video sam da postoji takvo drugarstvo…Osman-paša i knjaz Nikola bi se jako dobro uklopili u bilo koje vrijeme zato što su oni sa sobom riješili neke stvari“, pojašnjava nam dramski umjetnik.
Ko su onda junaci/heroji našeg doba? Ima li ih uopšte?
“Mislim da su heroji našeg doba definitivno sportisti koji promovišu neki domaći grb, domaći brend i neku zemlju. Zemlja je prije svega brend, moramo da znamo, to je otadžbina, to se čuva…Zanimljivo, svašta nešto smo u stanju da čuvamo, pazimo na kola, a ne pazimo na državu, ako ćemo iskreno. Mislim da su heroji za mene zapravo sportisti, koji su, na kraju krajeva uspjeli da ostanu negdje čisti, ostali su na svom putu. Mislim da su se kod njih najmanje neke stvari promijenile, kod pravih sportista, naravno. Iskreno, da ne ulazim sad u neku ideologiju, ne znam, eventualno isto neki pisci koji nešto pokušavaju…Nedostaju mi neki pisci koji imaju neki stari kov, npr. kao što su Dejan Stojiljković iz Niša, Vladimir Kecmanović…
Postoje neki divni, mladi pisci, ali mislim da ljudi generalno kod nas i u regionu, umjetnošću počinju da se bave iz poze, znaš. Ja hvatam i sebe ponekad, ne dok radim, ali sada su svi postali kao zvijezde, imaš neke slave…Ono, moja slava je Đurđevdan i to je sve.. Svako ima svoju porodičnu slavu i to i treba da ostane tako. U današnje vrijeme ti neki heroji fale, nedostaju baš. Ne mogu da kažem da su to glumci, mada mladi donekle vole da se poistovjećuju sa glumcima…Imamo ih bar na velikom platnu, ako ne što drugo, ranije ih je bilo i oko nas, pa smo o njima i pisali, pravili filmove i predstave, kao što igramo u ‘Čoji’. Nažalost, heroji danas su na platnu, ali dok god su negdje, bilo gdje u mediju, mislim da i dalje ima nade“, naglašava Kuzmanović.
Pobožan, častan, pošten, ali i poročan – Osman-paša, možda je i ponajbolji pokazatelj kompleksnosti ljudskog bića. U konzumerističkom društvu koje mami porocima bilo koje vrste na svakom koraku, u kojoj mjeri se svjesno ili nesvjesno gotovo svakodnevno kockamo sa životom? Odgovor je, mnogo, smatra Kuzmanović, “da zapravo nismo ni svjesni koliko”.
“Koliko možda živimo više nekada neke ružne stvari, negoli neke lijepe. Danas je postalo poročno vrijeme, sve je poročno. Ali, znaš šta, ranije nisi mogao da gledaš filmove koji se danas puštaju uz ograničenje da npr. nisu namijenjeni za mlađe od 12, 15, 16 godina. Do takvih filmova si tada mogao da dođeš u određenom video klubu, dans je sve pušteno, i nama i klincima i svima. Sve je dostupno i samim tim što je sve dostupno negdje sve izgubi draž. Osman paša je volio da pije, volio je žene i kocku. Ako čovjek grize u tim porocima, ako šteti samo sebi na neki način, a ne šteti svojoj okolini i porodici prije svega, mislim da je to stvar njegovog izbora. Naravno, žao mi je nekoga ko je poročan i ko uništava sebe. Ako neko jednostavno sa porokom ne može da se izbori, baš zato što je sve dostupno, ljudi lako skrenu sa puta. Mislim da Osman-paša nikada nije štetio drugima, makar smo ga mi tako pravili, a opet je negdje išao na svoju štetu. Okej je ako si ti tako riješio svoj život da podrediš nekim blagodetima, uživanju u nečemu što te ispunjava, a zapravo nije dobro za tebe, okej, tvoj izbor“, ističe mladi glumac.
Sve ovo, dodaje Kuzmanović, sa sobom vuče dodatne probleme, koji su već zabrinjavajući na globalnom nivou, jer zadiru u sferu ljudskosti i međuljudskih odnosa, a to su manjak empatije i otuđenje.
Preporučeno
“Empatija je nešto što nam prvo nedostaje, nemili događaji se dešavaju svuda po regionu i mislim da ljudi generalno nemaju vremena da razmišljaju o drugima. Došlo je do te neke diskonekcije iz prostog razloga što ljudi nemaju više vremena ni za sebe. Upali smo u taj neki kapitalizam koji nas jede i melje. Ja nešto nisam doktor za to sve, ali znam otprilike, živim, pa kroz sve to znam. Globalni kapitalizam je namjestio situaciju koja nema veze samo s nama, cijela planeta je upala, umočena je praktično u kapitalizam…Samim tim, negdje smo izgubili vrijeme, kako jurimo lovu i gubimo vrijeme, onda gubimo i sebe, a ako izgubiš sebe onda nemaš vremena da razmišljaš o drugome. I mislim da je to taj model, koji je, nažalost, sve više prisutan”, zaključuje Kuzmanović za Standard. M.R.
