,,Revolucija“ devedesetih je instalirala u Podgorici poslušnike Beograda, rasturila i preustrojila Jugoslaviju. Krajem tog desetljeća u Crnoj Gori sazrijeva svijest o sopstvenom interesu i ona se usmjerila na put izgradnje građanske države evropskog profila. Suverenisti su referendumom, međunarodnim priznanjem i Ustavom verifikovali građanski i multietnički karakter države.

Opozicija se tom kursu, ratničkim duhom na ulicama i u Skupštini, odupirala braneći prava Srba u Crnoj Gori i interese velikosrpskih krugova iz Beograda. Zahvaljujući slabostima i greškama ranije vlasti, spoljnom uticaju i naročito djelovanju Srpske pravoslavne crkve, ove snage su se pregrupisale i prije pola godine pobijedile na izborima.

,,MAPA PUTA“

U svim društvima sa višepartijskim sistemom nova vlast razvlašćuje staru i sa mjesta političkog odlučivanja sklanja stare i dovodi svoje kadrove. U korišćenju tog mehanizma, ne može se zamjeriti novoj crnogorskoj vlasti. Druga je stvar što se profil pojedinih ličnosti ne uklapa u dostignute standarde multinacionalnog sklada, antifašizma, nacionalnog samopoštovanja, NATO savezništva, sekularnosti i suverenosti države Crne Gore.

Nova vlast nastoji da pribavi simpatije naroda iznošenjem u javnost prljavog veša stare vlasti i obećanjima da će vršiti masovna hapšenja. Nijedan građanin nema ništa protiv toga da odgovaraju svi koji su krali i nezakonito radili, ali o tome treba da odluči sud.

Razbuktavanje niskih populističkih strasti i stvaranjem psihologije linča ne ide u prilog razvoja demokratskih procedura i izgradnje institucija.

Iza fasade borbe za pravdu, realizuje se jedna druga ,,mapa puta“ ove prosrpske vlasti koja vidi šansu da udari na temelje crnogorske nezavisnosti. Oni koji su zasjeli, koriste pobjedu kao pravo na nasilje i srpski nacionalistički pohod na Crnu Goru.

BOŽANSKA SILA

Ovu vlast nijesu formirali pobjednici na izborima, već božanska sila koja je odredila Mesiju koji će srpski klerikalizam upakovati u ekspertske formule i tako održati privid moderne države.

Partije željne vlasti i osvete dobiće mogućnost da ,,po dubini“ zagospodare polugama moći i zadovolje svoje programske ciljeve, u koje spadaju razaranje crnogorskog nacionalnog i državotvornog bića, obesmišljavanje multinacionalne i multikulturne prirode crnogorskog društva i konačno gospodarenje crnogorskim prostorom kao dijelom ,,srpskog sveta“.

Srpska pravoslavna crkva, kao glavni ideološki protivnik suverene Crne Gore, obučila je kadrove za tu misiju. Ta srpska imperijalna strategija je veoma stara, a sada je taktika prilagođena novim uslovima. Ekspertska vlast bi trebalo da stvori povoljan ambijent da se obnove tekovine bjelaške 1918, dopunjene četničkim iskustvom, ratnim trofejima za srpstvo devedesetih i litijaškim zavjetima 2020. godine.

To se nastoji postići ,,mekom“ i tvrdom silom. Pored vlasti na nacinalnom nivou i u opštinama gdje se stvaraju autonomne srpske teritorije, treba u sve društvene pore instalirati srpsku svijest. Promjene ,,po dubini“ su prostor za krvoločne zagovornike srpske Crne Gore koji bi bili postavljeni kao tempirane bombe za rušenje njene suverenosti. To ne bi bili ,,spavači“ niti ,,peta kolona“ koja dočekuje ,,oslobodioca“, već administrativni i paravojni odredi za zaposijedanje okupirane teritorije, kako bi se jednom za vazda slomio ,,crnogorski separatizam“.

EKSPERTI ZA…

Razmatrajući mogući scenario koji je pripremljen za rušenje Crne Gore, neke stvari djeluju zbunjujuće.

Prva zagonetka je – premijer. Glavni posao treba da obavi čovjek bez iskustva u administraciji, javnim poslovima, koji je i u politici diletant. Čudno je kako je i do sada ostao na vlasti, i kako funkcioniše ta kohabitacija unutar samog pobjedničkog saveza. On ima naviku da govori bez autocenzure i odgovornosti za izgovorenu riječ. Taj stil narodnog čovjeka koji se ne opterećuje formalnostima može nekome izgledati prostodušan i prisan, ali ako neko sa mjesta na kome mora strogo voditi računa o zakonima i procedurama, banalno morališe, relativizuje četništvo i antifašizam, površno tumači biblijske teme, prijeti prosvjetnim radnicima, provocira cetinjske građane, izjavljuje da je glasao protiv države čiju politiku vodi – onda to nije govor neobaveznog profesora na seoskom posijelu, već ozbiljan društveni eksces. Možda je izabran svjesno da bi retorikom vjernika i fantaste opsjenio crnogorski svetosavski narod koji vapi za novim vođom. 

Njegova ekipa eksperata pozvana je da rješava ovozemaljske probleme u veoma teškim uslovima. Neki od njih su se već javnosti predstavili kao ambiciozni početnici od kojih svijet počinje, dok drugi, možda, rade svoj posao.

Vlast za sada najviše agilnosti pokazuje izglasavanjem u Skupštini zakona iz oporuke bivšeg mitropolita SPC u Crnoj Gori, mahanjem papirima pred kamerama kojima optužuju bivšu vlast, privođenjem ili prijetnjama hapšenjima, ukidanjem nacionalne avio-kompanije, zaplašivanjem da će ugasiti pomorski saobraćaj i TE Pljevlja; željezničke šine ne namjeravaju za sada pretapati u staro gvožđe jer treba ostaviti siguran koridor za Srbiju…

Međunarodni kapacitet su pokazali u ekspresnom enormnom zaduživanju zemlje, ali ne u nabavci vakcina protiv korona virusa. Trenirali su strogoću prema ambasadorima koji nijesu po njihovoj volji, a ne iskazuju energiju za jačanje prijateljstava u svijetu, niti mogu privoljeti na posjetu premijerku Republike Srbije. 

POLITIKA ODMAZDE

U demokratskim društvima, vlasti se mijenjaju, dobijaju mandate i opet se bore za naklonost birača. Institucije ostaju sa svojim pravilima i kompetencijama, više ili manje slobodne i stabilne, kako bi pružale sigurnost građanima bez obzira ko je na vlasti.

Pod svakom vlašću, biblioteke ostaju biblioteke, univerziteti se bave vaspitanjem i naukom, policija obezbjeđuje mir građanima, sudovi sude, bolnice liječe, simfonijski orkestri sviraju, nacionalni parkovi rade po ekološkim protokolima, aerodromi obezbjeđuju servis za avione, škole uče i vaspitavaju đake, elektične centrale proizvode struju, poljoprivredna dobra hranu, sportski klubovi zabavu i fizičku kulturu, komunalne službe obavljaju svoje poslove…

Svaka od djelatnosti ima svoja pravila i za moderno društveno korisno funkcionisanje, pored materijalnih uslova, mora imati stručne i iskusne kadrove. Kad jedna vlast pohita da bez javne rasprave i argumenata o sposobnosti i rezultatima smijeni ljekare, policajce, sudije, tužioce, oficire, rukovodioce nacionalnih parkova, aerodroma, poljoprivrednih kombinata, rektora, direktore škola, ambasadore – ona ne pokazuje ekspertsku superiornost, već političku odmazdu.

Teško je shvatiti kako funkcioniše vlast koja dobija žešće kritike iz redova svoje koalicije, nego od opozicije. Izgleda da su volja za moć i osveta amalgam koji joj daje kompaktnost. Podržavaju je partije koje Crnogorce priznaju samo kao Srbe, njihovu istoriju, kulturu i državu kao srpsku, partija koja marginalizuje nacionalno pitanje i ima ambiciju da pomiri crnogorsko društvo, koje je po njima bez prošlosti, istorije i državnog iskustva, kao i partija koja je građanska i crnogorska programska opredjeljenja stavila na čekanje, dok ne obavi krvnu osvetu prema DPS, prigrabi vlast ili iz vlasti bude izbačena.

Pri takvim okolnostima, građani teško mogu vjerovati na riječ vlasti da je posvećena prosperitetu zemlje, da nastoji da iskorijeni korupciju, zavede pravni red, kako bi se ubrzao njen put ka Evropi. To mogu da obezbijede samo stručnjaci jednog nacionalnog, ideološkog i vjerskog ubjeđenja.

NEPRINCIPIJELNOST

Za otrežnjenje može poslužiti prisjećanje na referendumsko pitanje 2006. godine: ,,Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom“.

Najveći dio današnje vlasti, a prema sopstvenom priznanju, i premijer, odgovorili su – NE. U skladu sa njihovom principijelnošću možemo pretpostaviti da su ostali pri stavu da nijesu za nezavisnu Crnu Goru sa ,,punim međunarodno pravnim subjektivitetom“.

Cinik bi rekao da ne žure sa vakcinacijom građana protiv korone, jer nastoje da proizvedu cjepivo protiv ,,otcepljenja“ Crne Gore od Srbije.

Oni u Crnoj Gori koji odbacuju istorijsko iskustvo dovoljno je da se sjete 1992, žabljačkog ustava zajedničke države sa Srbijom i položaja Crne Gore u toj zajednici. U tom ,,srećnom“ periodu ,,dva oka u glavi“, Crna Gora kao srbijanski srez je imala ravnopravnost preko Crnogoraca koji su dobijali važne državne funkcije.

Kad su im pokidani konci na kojima su lutkali za račun velikog brata, ostali su anonimni, kao i što su bili, ali su zadržali velike stanove u Beogradu i ugledno mjesto na plemenskim skupovima na kojima se srbuje i prekađuje Crnoj Gori. Niko od njih nije se vratio, niti vaspitavao porod da pomogne svojoj Crnoj Gori, već su se pridružili tolikim ranijim patriotama ,,poreklom iz Crne Gore“.

IZBOR

Sudbina Crne Gore je na građanima kojima je ona jedina domovina i smisao čije zajednice počiva na suživotu, a ne samouništenju.

Ovo što danas doživljavamo nije revolucija koja sve ruši, niti ,,revolucija koja teče“, već obmanjivačka klerikalna (kontra)revolucija koja se ogrće demagoškim frazama da će usrećiti vjerni narod. Ona se služi trikovima o lojalnosti evropskoj agendi kako bi pacificirala međunarodnu zajednicu, a u stvari traži vremena da ,,po dubini“ potkopa temelje suverene, građanske i sekularne Crne Gore. Ma kako to lukavstvo okupaciju predstavljalo kao oslobođenje, vlast ne može da sakrije svoju vučju prirodu kamufliranu lisičjim krznom.

Okupacija je vojni termin koji znači oružano osvajanje tuđe teritorije. Tih okupacija države, a posebno pojedinih njenih djelova, Crna Gora je imala kroz istoriju. Okupatori su osvajali, uspostavljali vlast, boravili kraće ili duže, ostavljali manje ili dublje tragove. Moćna carstva su nestala u maglinama istorije, a mala Crna Gora opstajala, postoji danas i biće vječna. Najteža je okupacija kad građani svjesno ili nesvjesno sami sebi svežu ruke i dobrovoljno se predaju. To nije u crnogorskoj tradiciji, niti u prirodi Crnogoraca. 

Marko Špadijer