Video
Na Dan pobjede nad fašizmom, svjedočili smo nezapamćenom skandalu u Beogradu. Je li izjednačavanje četnika i partizana, fašista i antifašista, pod pokroviteljstvom Vlade Srbije slučajno i što se krije iza svega?
– Trend istorijskog revizionizma prisutan je u Srbiji još od kraja 80-ih godina i dolazio je sinhrono sa slomom socijalizma i pobjedom nacionalističke ideološke paradigme. Četnici su postupno rehabilitovani u društvu, potom i u značajnom dijelu istoriografije, najzad i u udžbenicima i školskom sistemu. Revizionističke prakse držali su se svi režimi u Srbiji od Miloševića do danas. Kao i sve grane vlasti – zakonodavna, izvršna i sudska.
Utoliko je sve što se vidjelo na akademiji 9. maja u Beogradu bio jedan revizionistički idejni kontinuitet falsifikovanja prošlosti. „Nacionalizam isuviše vjeruje u ono što očigledno nije tačno“, pisao je slavni istoričar Eric Hobsbaum. Lažna i pervertirana slika recentne prošlosti u dominantnom dijelu srpske intelektualne i političke elite je već etablirana stvar, unutar nje, četnici su postali mainstream. Skandal je ove godine izazvalo pjevanje Ljotićevskih pjesama na Danu pobjede nad fašizmom, a da se nije začula nijedna pjesma antifašističkih pobjednika. Ljotićevske pjesme, dakle, znamenja deklarisanih fašista i ubijeđenih kvislinga su zaista označile jedan prelom, jer do sada to u javnom prostoru nismo imali. Time se slala poruka da Srbija odustaje čak i simbolički od vrijednosti antifašizma. Ali u društvu vladajućeg nacionalizma nema mjesta za antifašizam. Akademija 9. maja je slala snažnu i nedvosmislenu anti-antifašističku poruku.
Izjave o „srpskom svijetu“ koje gotovo svakodnevno stižu od visokih dužnosnika Srbije, prije svega ministra policije Aleksandra Vulina, ulijevaju nemir u cijelom regionu, posebno u BiH i Crnoj Gori, koliko su takve najave opasne? Imamo li razloga za zabrinutost?
– Ideja tzv. srpskog svijeta koju su lansirali visoki funkcioneri u Srbiji nije ništa novo, već stara ideja velike Srbije koja je bila u osnovi kao pokretački duh ratova i zločina tokom 1990-ih godina. Nakon međunarodne intervencije i Dejtonskog sporazuma, a posebno poslije kosovske kapitulacije i Kumanovskog sporazuma činilo se da će ta ideja kao poražena prestati da bude ključna idejna vodilja srpske politike. I posebno imajući u vidu strašne zločine koje je izazvala, genocid u BiH, kao i suđenja bezmalo čitavom vojnom i političkom vrhu Srbije u Hagu. Međutim, već poslije promjena 2000. Vojislav Koštunica i njegovo okruženje su počeli rehabilitaciju tog zločinačkog projekta, odnosno, velikodržavne ideje, ali ovoga puta ne tenkovima već mješavinom medijske propagande i obavještajnog rada, kao i čitavog niza političkih i ekonomskih mjera. Taj kontinuitet je nastavljen do danas i nije se prekidao ni u vrijeme vlasti demokrata i Borisa Tadića. Vučić je, posebno od 2018, zaoštrio i brutalizovao tu politiku, jer se u vrijeme Trumpa činilo da Međunarodna zajednica neće reagovati. Nažalost, takva procjena je bila ispravna. Najzad, riječ je o veoma opasnoj ideji, svaka velikodržavna ideja na Balkanu je veoma opasna i ima tendenciju da se pretvori u sukob sa nesagledivim posljedicama po milione ljudi. Razloga za zabrinutost je na pretek.
U isto vrijeme, sve češće od člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika čujemo najave o razdruživanju i odvajanju Republike Srpske od ostatka države. Postoji li „pakleni“ plan Beograda i Banje Luke ukoliko Srbija konačno prizna Kosovo?
– Ne znam da li postoje tajni planovi i ne bih da nagađam. Mogu da analiziram samo javno iznijete tvrdnje. Ipak, potpuno je jasno da Dodik ne bi mogao u Beogradu da govori sve to što govori, da najavljuje raspad Bosne i Hercegovine, a to znači najavljivati početak novog rata, a da nema neku vrstu podrške vlasti u Srbiji. Neka je ta podrška i prećutna, a jeste, ipak je u pitanju podrška. Posebno imajući u vidu da je više ministara vlade Srbije davalo izjave koje su radikalnije i od Dodikovih.
Kada biste uporedili vladavinu Aleksandra Vučića i Slobodana Miloševića, ko je od njih dvojice opasniji po vlastiti, ali i po ostale narode u regionu?
– Slobodan Milošević je krajem 80-ih i početkom 90-ih imao ogromnu podršku javnog mnjenja Srbije. Došao je na talasu srpskog nacionalizma koji je u socijalističkoj Jugoslaviji bio potisnut kao i svi drugi nacionalizmi. Podrška Miloševiću je bila srazmjerna oduševljenju ljudi za tu novu političku legitimaciju – nacionalizam. Mješavina te političke snage, vojne sile JNA koja je uglavnom pripala Srbiji kao i intelektualnog angažmana SANU i značajnog dijela akademske elite kreirali su jedan sistem koji je direktno vodio u ideju nasilnog prekomponovanja Jugoslavije na bazi „odnosa snaga“, što je vodilo u srpsku dominaciju. Kada to nije uspjelo, krenulo se na rezervni plan – zaokruženje srpskog etničkog prostora. Međunarodni metež, raspad SSSR-a i ofanzivnost Miloševića i njegove elite napravili su katastrofalne posljedice koje su nam poznate.
S druge strane, Vučića ograničavaju okolnosti da su sve okolne države, osim Kosova, do kraja međunarodno zaokružene, da imaju nekakve sisteme odbrane ili su deo kolektivnih sistema, da su granice priznate… U tim okolnostima on ako to želi da ruši, a ima puno indicija da želi, morao bi nastupiti sa pozicija čistog revanšizma kao krajnje destruktivni faktor. To će u nekom trenutku izazvati reakciju zapadnih zemalja, iako ga za sada uglavnom puštaju da neometano i na različite načine dovodi u pitanje suverenitet susjednih država. Unutar Srbije iako izgleda svemoćno, podrška Vučiću je uglavnom zasnovana na sili i klijentelizmu i daleko je to od onog emotivnog zanosa sa kojim su ljudi pristupali Miloševiću. Sve u svemu, drugačije su okolnosti, ali su politika, odnosno, velikodržavni ciljevi nepromijenjeni. Veliki problem koji daje snagu aktuelnom režimu u Srbiji je i preslaba i neuvjerljiva opozicija koja nema pameti i snage da ponudi alterantivni program, već reciklira ultrakonzervativne, proruske i nacionalističke mantre.
Žestok ste kritičar nove crnogorske vlasti. Hoće li Vučićev režim uspjeti u svome naumu, prijeti li crnogorskoj naciji nestanak?
– Nacije kao što ne mogu nastati i ne nastaju preko noći, to je uvijek proces… Jednako tako ne mogu nestati u nekom kratkom intervalu. Države se lakše rasklope, jer nacije su „zamišljene zajednice“, one postoje u svijesti i glavama ljudi. Država podrazumijeva konkretne institucije, organizaciju… a sve ono što danas gledamo u Crnoj Gori ide za tim da razori postojeće ustrojstvo države, da je oslabi i obesmisli i u institucionalnom i u ekonomskom i u identitetskom pogledu. Ne bih se usudio da anticipiram posljedice marionetske vlade u Podgorici, puno toga će zavisiti od reakcije građanskog društva u Crnoj Gori, ali i od stanovišta EU, NATO-a i SAD-a.
Preporučeno
(Razgovarao: M. ILIČIĆ) Slobodna Bosna
