Video
Kako bih u ovaj osvrt na aktuelni društveni trenutak uveo ključni pojam, poslužiću se parafrazom jedne po zlu istorijske rečenice političkog oca najvećeg dijela aktuelne parlamentarne većine u Crnoj Gori: „Opet smo pred pomirenjima i u pomirenjima. Ona nijesu oružana, mada ni takva još nijesu isključena.“
Kako se, najmanje našom zaslugom, približavamo EU, tako se pojam pomirenje sve češće može čuti u javnome diskursu. Njegovi su zagovornici predśednik Skupštine, reklo bi se – ako je to nerazgovjetno kompleksaško brbljanje uopšte moguće valjano protumačiti – i predśednik države, potom potpredśednici Vlade te episkopi Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori. Dakle, svi oni koji danas dominantno odlučuju o sudbini ove države.
A kakvo je to pomirenje najbolje nam je neki dan približio potpredśednik Vlade objavom na X-u: „Zajedništvo Crnogoraca i Srba pokazalo bi da većinski narod u Crnoj Gori može prevazići vještačke podjele.“ Dakle, Crnogorci i Srbi jedan su pa još i većinski narod, društveni pluralitet je vještački indukovan, a kad se većinski narod ujedini slijedi prosperitet zajednice.
Pokazao nam je tako potpredśednik Vlade, nevješto pokušavajući da u svileno ruho urola razorni politički projekat kojem služi, da pod pomirenjem, kao i Joanikije uostalom, ne podrazumijeva dostizanje društvene kohezije oko ključnih vrijednosti poput prihvatanja državne suverenosti i Ustava, nego bitku za homogenizaciju zajednice. Prvenstveno vjerske, dakle mistične, a u njegovoj saznajnoj mućkalici, zapravo nacionalne ili „narodne“.
Otud sve češće od pripadnika vladajućeg režima u javnom prostoru možemo čuti sintagme „država naroda“, „konstitutivni narodi“, „narodna skupština“, „narodna zastava“ i sl., sve sreda nespojive s ustavnim uređenjem Crne Gore kao građanske države. Iskustvo 20. vijeka nam je svjedok da kad god se s pozicija političke moći u Crnoj Gori povede bitka za homogenizaciju imaginarne zajednice, to ne može proći bez žrtava. Ta je homogenizacija uvijek okrenuta protiv onog Drugog, vjerski, nacionalno ili ideološki neuklopivog u poželjnu sliku svijeta kakvu grade tzv. pomiritelji. Istorija bitaka za takvo pomirenje u Crnoj je Gori ispunjena krvavim stranicama bijeloga terora, Šahovića, četničkim genocidom u Polimlju i śevernoj Crnoj Gori, zločinom na Lazinama, a krajem XX vijeka dopunjena deportacijom Bošnjaka, Bukovicom, Štrpcima, progonom suverenista i Kaluđerskim lazom. Tzv. pomirenje kakvo nam nude episkopi Beogradske patrijaršije i čelni ljudi današnjeg režima zapravo je već viđeni scenario razorne društvene polarizacije zasnovane na ideologiji krvi i tla.
Premda se ta ideološka ponuda danas zaklanja iza navodne borbe za „narodna“ prava, njezin cilj nije, kako bi se površno moglo pomisliti, etnofederalizacija Crne Gore, već je to samo prelazna faza ka potpunom „preumljavanju“, kako voli reći jedan visoki klirik Beogradske patrijaršije, ili drugačiji put k istom cilju, kako veli predśednik Skupštine.
A taj je cilj jasan – desubjektivizacija i desuverenizacija Crne Gore i njeno potpuno ekonomsko, kulturno, a vremenom i političko utapanje u Srpski svet, savremenu varijantu Moljevićeve Homogene Srbije. Otud se ovih dana kristališu dva moguća modela puta u nestanak Crne Gore. Prvi podrazumijeva konstantnu destabilizaciju države s ciljem onemogućivanja njezina puta u EU. Drugi, pak, počiva na ideji da – ako se ulazak u EU usljed trenutnih geopolitičkih silnica ne može onemogućiti – onda je potrebno s pozicija vlasti Crnu Goru do te mjere društveno i državno preoblikovati da u slučaju pristupanja EU ona postane tek državna ljuštura, meki trbuh srpskih i ruskih uticaja.
Umjesto rasprava o tome postoji li stvarni sukob ili njegovo fingiranje unutar strukture Vučićevih lojalista u Crnoj Gori danas, korisnije bi bilo da se okrenemo zaustavljanju već najavljenih koraka destabilizacije države koje će sprovoditi, svaka na svoj način, obje frakcije pod kontrolom Aleksandra Vučića.
Teme su već delegirane i pripadaju korpusu identitetskih politika – jezik, zastava, dvojno državljanstvo. Kao što vidimo, trobojke – ali ne one koje naše zakonodavstvo tretira kao „istorijske simbole“, već one dizajnirane u štabovima SNP-a krajem 90-ih – protivzakonito se kače na jarbole opština koje kontrolišu Vučićevi lojalisti, bez razlike u partijskoj pripadnosti. Simbolički je to čin jednog rukavca projekta na kojem rade i koji će, ako im izmakne vlast na državnom nivou, sasvim sigurno poći u pravcu saoizacije, dobro oprobanom modelu đe god Rusija ili Srbija proglase svoj nacionalni interes za prisvajanje tuđih državnih teritorija.
Ususret finalizaciji pregovora s EU jedan će problem osobito biti prisutan kao povod za destabilizaciju. Riječ je o pitanju ustavnoga definisanja službenoga jezika, a ja bih rekao – pokušaja da se onemogući da crnogorski jezik postane jedan od službenih jezika EU.
Kao što je poznato, Ustavom iz 2007. crnogorski jezik je definisan kao službeni, a Ustav je prepoznao kao jezike u službenoj upotrebi srpski, bosanski, albanski i hrvatski. Danas sve češće čujemo zahtjev da se i srpski jezik proglasi službenim, uz argumentaciju da je ustavnim rješenjem diskriminisan. Da je poštovanje jezičkih prava zaista motiv za pokretanje ove inicijative, nje zapravo nikad ne bi ni bilo.
Srpski je jezik u Ustavu Crne Gore definisan istom sintagmom kao i u Ustavu Republike Srbije, a govornicima srpskog jezika u Crnoj Gori zagarantovana su sva jezička prava, čime se svaka priča o diskriminaciji završava. Štoviše, osim zagarantovane upotrebe u svim oblicima javne komunikacije, izdavanja dokumenata na tom jeziku, srpski je jezik danas zastupljen na svim nivoima obrazovnog procesa – od osnovne škole do visokoga obrazovanja. Zahtjev da se on uz crnogorski proglasi službenim jezikom nema, dakle, uporište u tezi o njegovoj diskriminaciji, već ima za cilj otvaranje Pandorine kutije ustavnoga preoblikovanja Crne Gore iz građanske u državu naroda. Da bih ilustrovao ovu tezu, pozvaću se na jedan važan, ali sasvim zanemaren pravni dokument. Riječ je o Odluci Ustavnoga suda Crne Gore od 18. 7. 2013. povodom inicijative Matice crnogorske i SDP-a da se preispitaju odredbe Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju.
S pozivom na Ustav i evropsku pravnu praksu, Ustavni sud je tada utvrdio sljedeće stavove o ustavnom položaju službenoga jezika i ostalih jezika u službenoj upotrebi:
1. „Crnogorski jezik, kao odraz državnog suvereniteta Crne Gore, Ustavom (član 13, stav 1), je definisan kao službeni – zvanični i njegova upotreba u službenim odnosima uvijek se podrazumijeva.“
2. „Službena upotreba i srpskog, bosanskog, albanskog i hrvatskog jezika (član 13, stav 3. Ustava), u generalnom statusnom smislu, garantuje se svim građanima, u Crnoj Gori, pa i pripadnicima manjinskih naroda i manjinskih nacionalnih zajednica, u skladu s Ustavom i zakonom.“
3. „Iz navedenih odredaba proizilazi da je ustavom uspostavljena osnovna i jasna distinkcija između ‘službenog jezika’ i ‘jezika u službenoj upotrebi’. U tom smislu upotreba crnogorskog jezika, kao službenog, podrazumijeva se na cijeloj teritoriji Crne Gore, bez ikakvih posebnih uslova…“
4. „Upotreba ostalih jezika u službenoj upotrebi (srpskog, bosanskog, albanskog i hrvatskog jezika), u pravnom poretku Crne Gore, obuhvata širok krug pravnih odnosa (…) i zavisno od materije, regulisana je mnogim zakonima. Eventualna neravnopravna upotreba srpskog jezika, po ocjeni Ustavnog suda, mogla bi se cijeniti samo u okviru ostalih jezika koji su u službenoj upotrebi, ali ne i u odnosu na službeni – crnogorski jezik.“
Iz Odluke Ustavnoga suda jasno proizilazi da ni o kakvoj diskriminaciji nema riječi. Cilj je, dakle, postojeći ustavni model, đe je nosilac suvereniteta građanin, preko redefinisanja ustavnog određenja službenog jezika obesmisliti tako što bi se uz ime državnog jezika kao službeni jezik pojavio i jezik jedne nacionalne grupacije, a to bi otvorilo vrata za dalje ustavne intervencije u pravcu napuštanja građanskoga uređenja i uvođenja koncepta konstitutivnih naroda. To je, naravno, dugoročni cilj. Kratkoročni je – spriječiti da crnogorski jezik kao službeni postane jedan od zvaničnih jezika EU.
Kao što rekoh, vjerujem da će tokom 2026. biti upotrijebljeni svi mehanizmi uticaja da se u finišu pregovora taj po državu i njeno ustrojstvo važni identitetski i simbolički postament – razdrobi.
Preporučeno
I još jedna napomena iz domena normative. Onako kako se ustav suverene države Crne Gore može izglasati samo u Skupštini Crne Gore, tako se i crnogorski jezik normira samo u Crnoj Gori. Ostali jezici koje Ustav određuje kao „jezike u službenoj upotrebi“ normiraju se u drugim državama, pa ni po tom osnovu ne mogu biti dio normativnoga bagaža koji Crna Gora sa sobom unosi u EU. Na to treba konstantno podśećati nosioce izvršne vlasti, kroz pritisak koji im neće dozvoliti da se ususret EU integraciji poigravaju s temeljnim vrijednostima ove države.
