Goldstein: Evropski put Crne Gore ozbiljno ugrožen, Zapad mora podržati proevropske snage

“Ne vjerujem da na prostoru bivše Jugoslavije može doći do otvorenog rata, ali može do nereda, povremenih incidenata u kojima se gine, što dugoročno takođe ima katastrofalne posljedice. Stoga EU i druge zapadne zemlje, prvenstveno Velika Britanija i SAD, trebaju snažnije da se angažuju na bivšem postjugoslovenskom prostoru i u Albaniji”, ocijenio je istaknuti hrvatski istoričar Ivo Goldstein. 

Naglašava da bi Zapad u Crnoj Gori morao da podrži proevropske snage, jer je njen evropski put ozbiljno ugrožen.

On je nedavno u Crnoj Gori imao promociju nove knjige – Putovanje kroz prošla vremena, u izdanju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja. U knjizi se nalazi dvadeset tekstova, rasprava objavljivanih u proteklih četrdeset godina. 

Goldštajnovi tektovi govore o srednjem vijeku i istoriji XX vijeka a, kako kaže, samo za jedan tekst u knjizi se može reći da se tiče isključivo Crne Gore -“slučaj Milovana Đilasa”.

“Putovanje kroz prošla vremena” je knjiga u kojoj je objavljen dio Vaših članaka napisanih u posljednjih 40. godina. U tim tekstovima obrađivali ste srednjovjekovnu istoriju, a potom i istoriju XX vijeka. U kojoj mjeri se tematika odabranih tekstova tiče same Crne Gore?

Goldstein: Kao prvo, počašćen sam i sretan što je dio mojih rasprava napisanih i objavljenih u proteklih gotovo 40 godina u izboru dvojice urednika – Bobana Batrićevića i Aleksandra Radomana, i u režiji dekana Adnana Čirgića – ugledao svijetlo dana na Cetinju, u izdanju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. U knjizi je objavljeno mojih dvadeset tekstova dijelom o srednjem vijeku, dijelom o povijesti posljednjih stotinjak godina koje nisam integrirao u kasnije napisane knjige. 

Samo za jednoga se već u naslovu može reći da se odnosi na Crnu Goru – to je „slučaj Milovana Đilasa“. Dobar dio tekstova odnosi se na različite aspekte hrvatske, ali još više bosanskohercegovačke povijesti, pa se onda ponegdje dotičem i crnogorske povijesti. 

U nekima se bavim različitim problemima povijesti Jugoslavije, pa je i tu crnogorska komponenta integrirana u opći narativ: naprimjer, u tekstu „Da li se Jugoslavija mogla održati – pretpostavke za historičarsku analizu“.

Vaša knjiga govori i o konstantnoj potrebi za preispitivanjem prošlosti. Da li smatrate da su duboke podjele u današnjem društvu izazvane upravo nedovoljnim suočavanjem sa prošlošću?

Goldstein: Jednim dijelom odgovor na ovo Vaše pitanje čitaoci mogu potražiti u mojoj knjizi. Naime, dobrom dijelu tekstova zajedničko jest da su rezultat istraživanja potaknutih ne samo istraživačkom znatiželjom, već i činjenicom da je za te teme postojao javni interes, pa dijelom i interes politike da utječe na rezultate tih istraživanja i njihovu prezentaciju u javnosti. 

No, da odgovorim direktno: apsolutno imate pravo. Kad je 1990. propao socijalizam, a s njime i Jugoslavija, novostvorene države najavljivale su ne samo punu samostalnost nego i demokraciju, štoviše, liberalnu demokraciju, što bi uključivalo i odustajanje od ideološkog i političkog patroniziranja historiografije. 

Međutim, danas je očito da je bilo naivno očekivati da će nestati (ili barem polako nestajati) atmosfera u kojoj su mnogi historičari serviseri režimskih potreba i vladajućih ideologija sa zadaćom da onima na vlasti dočaraju prošlost kakvu žele. 

Danas, više od 30 godina kasnije, svjedoci smo da to patroniziranje nije prestalo, naprotiv, u nekim je trenucima i u nekim sredinama čak i ojačalo. Posljedično, sve to donosi niz negativnosti – stvara se lažna kultura sjećanja koja neminovno utječe na društvene odnose, na stabilnost društva, pa i na ekonomiju. 

Kako bilo da bilo, nedovoljno suočavanje s prošlošću jedan je od razloga neuspjeha svih postujugoslavenskih društava, osim, možda, slovenskog, iako i ono ima niz problema koje nije uspjelo riješiti.

Da li smatrate da je današnji odnos prema istoriji, kada govorimo o postjugoslovenskim državama, podređen politici?

Goldstein: U današnjim je prilikama jedva moguća profesionalna historiografija kojoj je zadatak slobodno i samostalno izlaganje rezultata istraživanja bez neizravnih, pa čak i izravnih pritisaka. 

Prije više od 20 godina moja profesorica Mirjana Gross je u javnosti postavila pitanje – “kad će nam proći prošlost?”, upravo stoga što se to nije dogodilo nakon uspostave višestranačja. 

Mirjana je mislila na Hrvatsku, ali to je slučaj i u svim drugim postjugoslavenskim državama. Nažalost, na njezino retoričko pitanje ni danas, 2022. godine, ne možemo odgovoriti lapidarnom konstatacijom – „prošla nas je“, jer to ne bi bila istina.

Smatrate li da je srpski nacionalizam ponovo na vrhuncu i da lako može doći do ponovnog rata?

Goldstein: Opet imate pravo. Međutim, taj nacionalizam samo je jedan od faktora koji pridonosi sve većoj nestabilnosti na postjugoslavenskom prostoru. Stoga strahujem i naravno da treba strahovati od mogućih pogoršanja stanja. Ne vjerujem da može doći do otvorenog rata, ali može doći do izbijanja nereda, povremenih incidenata u kojima se gine, trajne nestabilnosti, što dugoročno također ima katastrofalne posljedice. Stoga se EU i druge zapadne zemlje, prvenstveno Velika Britanija i SAD, trebaju snažnije angažirati na bivšem postjugoslavenskom prostoru i u Albaniji. 

Kao prvo, valja podržavati proeuropske snage u svim zemljama, pogotovo u Crnoj Gori, gdje je taj daleko odmakli proeuropski put doveden u posvemašnju opasnost. Nadalje, Srbiji se jasno mora reći da mora slijediti politiku Bruxellesa ako hoće napredovati prema članstvu u EU. Dodik mora prestati davati nekontrolirane izjave. 

Bilo bi jako dobro kad bi se bosanskohercegovačke političke elite konačno pribrale i privele konstruktivnom radu, jer ovako same rade u korist vlastite štete. Ako je vjerovati analitičarima koji tvrde da je u posljednjih devet godina Bosna i Hercegovina ostala bez milijun stanovnika, onda je lako za izračunati da bi tim ritmom za nekih četvrt stoljeća u njoj mogli kao jedini stanovnici ostati samo članovi Predsjedništva BiH i njihove uže familije. 

Valja paziti i na turbulentnu situaciju u Sjevernoj Makedoniji, čija vlada čini mnogo na svom proeuropskom putu, ali ju se neprincipijelno blokira, nekad s jedne, sada s druge strane.

Nedavno ste u medijima analizirali kakav bi uticaj rat u Ukrajini mogao imati na Rusiju. Tada ste dali prognozu da će Rusija izgubiti globalni uticaj, te da bi mogla spasti na razinu Moskovske kneževine od prije nekoliko vjekova?

Goldstein: Ukratko rečeno – opet imate pravo – teza mi je da se Rusija urušava i vraća na pozicije Moskovske kneževine. Priča može početi oko 770. godine, kad su Normani počeli naseljavati istočnoeuropske ravnice. Knez Oleg je 881/882. osvojio Kijev i time ujedinio prostor tzv. Unutrašnje Rusije. Kijev je postao središte nove države koju zovemo Kijevskom Rusijom. Ona je dosegla vrhunac za vladavine Vladimira (980- 1015) kad se prostirala do slivova Dona, Dnjepra, Dnjestra, Zapadne Dvine i Gornje Volge.

Do početka 13. stoljeća Kijevska Rusija se raspala, a na taj prostor počeli su nadirati Tatari. Središte slavenskih kneževina pomaklo se na sjever, u Moskvu, grad osnovan 1147. godine. Postupno ta država – Moskovska kneževina – jača, postaje 1547. za Ivana Groznog carstvo. 

Teritorij carstva se postupno širi, ono što je bila jezgra Kijevske Rusije pripojeno je u 17. stoljeću. Do početka 20. stoljeća Rusko se Carstvo razvilo u europsko carstvo s jakom vojskom, u zemlju sa samodostatnom ekonomijom.

To znači da Rusija agresijom na Ukrajinu želi povratiti carstvo?

Goldstein: Agresija na Ukrajinu jest imperijalistički rat pokrenut da bi se obnovilo carstvo, ili kako je rekao Putin, kako bi Rusija samo mogla “preoteti ono što joj pripada”. Ne radi se o prilagodbi granica ili zaštiti teritorija od vanjskih prijetnji. Imperijalni ratovi opasni su za one koji ih vode, jer kada se takav rat izgubi, cijelo se carstvo dovodi u pitanje. Obrambeni rat je mnogo manje riskantan – čak i ako se izgubi, ciljevi se mogu u nekom kasnijem trenutku realizirati. 

Međutim, neuspjeh u kampanji Kremlja u Ukrajini, što je već nekoliko mjeseci jasno, znači da je propao i pokušaj restrukturiranja bivšeg sovjetskog prostora u neku vrstu zajedničke države. Sve njegove potencijalne članice sada mogu same vidjeti što se događa ako potencijalni “prijatelj” odbije ponudu Moskve za prijateljstvo. Rat u Ukrajini pokazao je i da “druga najjača vojska na svijetu” nije u stanju poraziti mnogo slabijeg neprijatelja, kako su mnogi očekivali. Mit o ruskoj vojnoj snazi je razbijen. 

U ruskoj je javnosti, barem od 19. stoljeća, snažno prisutna teza da Rusija nije europska država. Postsovjetska orijentacija Ukrajine prema Zapadu bila je za Rusiju krajnje ponižavajuća jer je to značilo promjenu geopolitičke ravnoteže između Rusije i Europe u korist potonje. U nekim je trenucima izgledalo da bi i proruska Bjelorusija mogla slijediti Ukrajinu, čime bi ruske granice bile otprilike tamo gdje su bile u 16. stoljeću, u doba Moskovske kneževine. Tvrdi se da je Zapad početkom devedesetih 20. stoljeća obećao Mihailu Gorbačovu da se NATO neće širiti na istok. 

No, sve istočnoeuropske zemlje su praktički jedinstvenom voljom svojih vlasti i građana optirale za NATO i EU, nastojeći se distancirati od ruskog ekonomskog i političkog neuspjeha. Dovođenjem Ukrajine u svoju orbitu Zapad bi se približio Rusiji više negoli ikad u posljednjih 400 godina: to je veliki geopolitički poraz Rusije, ali stoga što Putinova propaganda vidi Zapad kao neprijatelja Rusije (a vrijedi i obrnuto). 

“Specijalna vojna operacija” u Ukrajini definitivno je pokazala da se Moskva neće ni približno vratiti na granice svoje nekadašnje sfere utjecaja. Prije će biti da će u doglednoj budućnosti biti prisiljena zauzeti obrambenu poziciju i tražiti legitimitet na Istoku baš kao što su to činili moskovski knezovi u 13. i 14. stoljeću, dok su plaćali danak Zlatnoj Hordi i mongolskim suverenima u Karakorumu. Kremlj će sutra u sličnom odnosu biti prema Kini.

Na kraju bih Vas zamolila, kao saradnika Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, za komentar povodom diskriminacije akademskog osoblja FCJK-a i odluke trenutne crnogorske vlasti da oni ne primaju uvećane zarade kao njihove kolege sa Univerziteta Crne Gore. S tim što moram naglasiti da je ovaj Zakon sada usvojen i da oni sada primaju uvećane zarade, ali to sve zbog pritiska javnosti, kako to komentarišete?

Goldstein: Sa zaprepaštenjem sam primio informaciju da se to dogodilo. Koliko vidim, argumenti na temelju kojih je to učinjeno zapravo ne postoje. Zapravo, svode se na stav – „ne dam veću plaću“. Ako su zaposlenici cetinjskog fakulteta po pravnom statusu ravnopravni kolegama s Univerziteta Crne Gore, onda bi logika nalagala da imaju i iste plaće. 

U zemlji koja je članica NATO-a i u predsoblju EU-a to se ne bi smjelo događati. Evo i usporedbe s Hrvatskom: kad je moj Filozofski fakultet početkom devedesetih 20. stoljeća postao „nepodoban“, jer smo percipirani kao „crveni“ (iako niti polovina zaposlenih nisu bili članovi Saveza komunista, a bilo je i istaknutih članova nove garniture vladajućih), nitko nije dovodio u pitanje naše plaće. 

Međutim, oni „podobni“ bili su privilegirani na druge načine –bili su angažirani u raznim državotvornim projektima, na novoosnovanim „podobnim“ visokoškolskim ustanovama imali su neusporedivo veće honorare negoli na starima, itd. Sve u svemu, ovakva diskriminacija Fakulteta za crnogorski jezik i književnost suprotna je svakoj logici i zakonu, dvjema riječima – sramotna je i bijedna. Očito je politički motivirana, kao da je došla iz putinovsko vučićevske kuhinje.