Hoće li Matija Bećković preživjeti crnogorsku naciju?

Za razliku od njegovih drugova iz SANU i Udruženja književnika Srbije, koji su naširoko elaborirali istorijske, političke i kulturološke razloge za obnovu, makar bogaljastog Dušanovog carstva, koje se bazira na ideologiji krvi i tla, i etnofiletističkog svetosavlja, kao duhovne, prosvjetne i kulturne paradigme, Bećković je svoj nacionalistički diskurs prezentirao lapidarno, kao dosjetke, aforizme, jeftine sofizme.

On bi u stilu kafanskog vicmahera ili plemenskog mudrijaša, ponekad efektno poentirao krajnje opskurne i banalne dosjetke, što se lako lijepe i prianjaju za uspaljene, mržnjom i predrasudama zadojene duhove. Upravo je zastrašujuća lakoća i zaraznost tog fašističkog, rasističkog, šovinističkog diskursa na priprosti puk i eksentrične intelektualce. Tačnije, prijemčivost onoga što je u tom kanonu najmračnije i najsuludnije. Stoga su iz Bećkovićevog brevijara opskurnosti i banalnosti najčešće citirane najzloslutnije parole: „Jasenovac je najveći podzemni srpski grad“ i „Kosovo je najskuplja srpska reč“.

Ove parole s epskim patosom tipičnim za Bećkovićev zavičaj nijesu imale namjeru samo da zavedu, homogenizuju raspamećeni „srpski sv(ije)t“, od Prizrena do Knina, nego i da ga uvedu u kolo novih-starih osveta i razračunavanja. Ovakvo poimanje istorije i savremene politike i sudbine Srba i ostalih susjednih naroda doveli su do opšte tragedije Južnih Slovena krajem dvadesetog stoljeća, između ostalih i srpskog naroda.

Tlapnja o homogenoj, etnički čistoj Velikoj Srbiji dovela je do toga da je broj Srba u Hrvatskoj trostruko manji nego prije 1991, a da je na Kosovu, na primjer, u Prizrenu, prijestonom gradu cara Dušana, srpsko stanovništvo danas svedeno na nekoliko desetina duša.

I treća znamenita Bećkovićeva „sentenca“: „Crnogorska nacija je rođena poslije mene i umrijeće prije mene“, jednako je zloslutna i nekrofilna. Prostodušni savremenik bi mogao pomisliti da je to još jedan pjesnikov štos, dosjetka, ironija, kakve je objavljivao u satiričnim listovima u doba komunizma, ali ova bizarnost, danas i ovdje, nije puka licentia poetica nego je dio moćne, nemilosrdne sile koja, svim sredstvima, barem 150 godina kontinuirano radi na uništenju jedne male, nekonsolidovane nacije.

Elem, nije podijeljena nacija crnogorski unikat, koji je pod velikim pritiskom asimilacije od strane etnički i kulturološki bliskog susjeda. Još dvije slovenske nacije, Moravci čiji je broj od 1991. do 2001. spao je s 1,363.000 na 380.000, i Bjelorusi, kojih je, istina, 83% u matičnoj zemlji, ali čak 72% stanovništva ruski koristi kao prvi jezik, po defniciji su podijeljene nacije.

I u Zapadnoj Evropi postoje „pocijepane nacije“ koje još nijesu stvorile nezavisnu državu, ali su se izborile za izvjesnu političku autonomiju, kulturna i jezička prava (Katalonci, Baski, Korzikanci, Škoti, Velšani, sjevernoirski katolici). Fenomološki gledano crnogorsko pitanje je unekoliko bliskije moravskim i bjeloruskim kontroverzama nego Zapadnim podijeljenim nacijama: zbog etničke i jezičke bliskosti s njihovim hegemonima, i komunističke predistorije ovih nacionaliteta.

S druge strane, istorija, davna i bliska, kao i sadašnji politički status, u kojima egzistiraju crnogorska, moravska i bjeloruska nacija umnogome je različit. Moravska nakon srednjeg vijeka, ni kao dio Austrougarske, kasnije Čehoslovačke i od 1993. godine Češke Republike, nije imala neku vrstu teritorijalne političke autonomije, odjelite nacionalne ustanove, i zato je meki češki hegemonizam krajem 20. stoljeća bio tako razarajući, za vjekovima rastakanu jezičku i kulturnu posebnost Moravaca.

Bjeloruska nacionalnost formalno gledano ima više komparativnih prednosti za odbranu svog nacionaliteta u odnosu na Moravce, jer Bjelorusi imaju status državotvorne nacije u međunarodno priznatoj državi. No, sudbina bjeloruske nacije i države krajnje su neizvjesne, jer se nalaze u tzv. sferi ruskog uticaja. I u tom kontekstu – kao prijelazno rješenje vraćanja Bjelorusije na status kakav je imala u doba SSSR-a – priprema se jedna vrsta unije Moskve i Minska.

Spolja gledano, cnogorska nacija je u nešto boljem položaju u odnosu na Moravce i Bjeloruse, jer Crnogorci predstavljaju relativnu većinu u državi koja je članica NATO i kandidat za Evropsku Uniju.

Velike nacije su – da parafraziram Tolstoja – u nečemu nalik jedna drugoj, a svaka mala nacija različita je, na poseban, samo njoj svojstven način. U ozbiljnom razmatranju crnogorskog pitanja važno je uzeti u obzir i jednu mentalitetsku posebnost: izvitopereni gorštački agon i tribalno nasljeđe uzrokovali su neviđeni stepen samomržnje i vulgarnosti, od strane velikosrpskih Crnogoraca prema svojim sunarodnicima.

Sigurno nećete naći među ostalim evropskim podijeljenim nacijama, čak i tamo gdje su se oružanim sredstvima borili za nacionalna i državna prava – poput Sjeverne Irske ili Baskije – da unionisti indipendiste, ili obratno, nazivaju životinjama, komunističkim nakotom, kopiladima, zamorcima koji su pristali da budu dio etničkog inženjeringa, ili da im posprdno iskrivjuju značenje nacionalnog imena („milogorci“), itd.

Svakako među odnarođenim Moravcima, Bjelorusima, Ircima, Škorima, Korzikancima, Baskima, Kataloncima… nema još jednog poete laureatusa koji će javno iskazati želju da s ovog svijeta prije njega nestane, fizički i(li) na popisu stanovništva, nekoliko stotina hiljada njegovih zavičajnih savremenika!

No, ono što je mnogima izgledalo kao još jedan pjesnikov vic, postaje državni program nove marionetske Vlade u Podgorici, inaugurisane 3. decembra 2020, čiji je duhovni mentor bio Amfilohije Radović, Bećkovićev intimus.

Oksimoron – nezavisna država i marionetska vlast

U času dok se vrši brutalna devastacija svih kulturno-prosvjetnih ustanova, službe bezbjednosti se stavljaju pod kontrolu srpsko-ruskih ekstremista, mijenja se zakonski okvir koji je kako-tako štitio nacionalni suverenitet i nezavisnost pravosudnih insitucija, vodi se svakodnevna hajka na ličnosti koje su aktivne u očuvanju nacionalnog i građanskog dostojanstva, umjesno je postaviti pitanje: zbilja, hoće li crnogorska nacija nestati prije smrti osamdeset dvogodišnjeg Matije Bećkovića?

Da se podsjetimo, nacije su mladi političko-kulturni konstrukti, stvarani nakon Francuske revolucije, u 19. i 20. vijeku. Istina, neki avangardni filozofi i istoričari lijevog i liberalnog usmjerenja predviđali su smrt nacija, ali, od tri velike ideologije 19. stoljeća, socijalizma, liberalizma i nacionalizma, samo ovaj potonji je pokazao neobičnu vitalnost i prilagodljivost novim socijalnim i idejnim fenomenima. Tako je danas nacionalizam dominantna ideologija u zemljama klasičnog komunizma, poput Kube i Sjeverne Koreje, hibridnog komunizma NR Kine, Venecuele, Vijetnama, Zapadnih demokratija u okviru NATO, do klerikalnog Irana.

Nacije nijesu stvorene u jednom danu, u jednoj godini, čak ni u jednom stoljeću, ali, sve pretenduju na vječno trajanje. Svaka nacija, dakle, čak i one koje su mlađe od svojih najstarijih pripadnika – na primjer nacije u Africi i Aziji, koje su nastale u postkolonijalnom vremenu nakon Drugog svjetskog rata – pretenduju na trajanje do kraja svijeta.

Dakle, pitanje vremena kad je nastala neka nacija nije presudno, i zato ne treba previše previše ozbiljno shvatati Bećkovićevu vickastu tvrdnju da je on stariji od crnogorske nacije: čak i da nije u pitanju jedna lako provjerljiva propagandna laž. Jer, Njegoš u ugovoru o prodaji manastira Stanjevići Austriji, kao prodavca navodi „Naciju Crnogorsku“, a u pasošima koje sâm izdaje, vlastoručno upisuje – narodnost crnogorska; većina crnogrskih emigranata koji se početkom 20. vijeka useljavaju u Sjevernu i Južnu Ameriku, u dokumentima koje je moguće pronaći i na internetu, izjašnjavaju se kao nacionalni Crnogorci.

Kad bi, pak, Crnogorci bili, kako tvrdi pjesnik Bećković C komunističkim izum opet bi od njega ova nacija bila starija barem jedanaest godina. Jer, na Četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu 1928. godine, Crnogorci su i oficijelno priznati kao posebna nacija.

Matija Bećković je vitalan starčić, koji za razliku od svoje raspusne pjesničke družine nikad nije konzumirao alkohol i cigarete – navodno ni crnu kafu – i terorijski bi mogao poživjeti koliko i Dragutin Tadijanović, Nestor hrvatskog pjesništva, koji je živio sto četiri godine.

U tom slučaju pjesnik MeđeVuka manitoga, svom bi se zemaljskom komšiji mitropolitu Amfilohiju i ostalim znamenitim Srbima, u rajskom naselju, pridružio 2043. godine, ali još nije izvjesno kakve će im glasove donijeti: da je ugoneta smrt crnogorske nacije – paklene tvorevine, „ozvaničene u Brozovom jajcu“ – koju su antihristi izmislili da se omalomoći, obezimeni, razuri, so oli srpske, ili će ih izvijestiti o još jednom udaru na crnogorsko srpstvo, poput onih 1945. i 1997?

Onda, hoće li crnogorska nacija za dvadeset-trideset godina biti samobitni kulturno-nacionalni entitet koji će se othrvati unutrašnjim i vanjskim prijetnjama, što je ključni uslov za stabilizovanje i održivost nezavisne Crne Gore, kao građanske multietničke države, ili će biti tek jedan istorijsko-etnografski relikt, kojemu u daljoj perspektivi prijeti potpuni nestanak.

U ovom času je nepobitno da proces konsituisanja crnogorske nacije, ni poslije toliko decenija, nije dovršen, o čemu postoji mnogo dokaza, između ostaloga i slaba, neadekvatna reakcija prozapadnih indipendista na kleronacionalističku, šovinističku, antizapadnu, anticrnogorsku tzv. moleban revoluciju, koja je nalik iranskoj Islamskoj revoluciji, uz pomoć Beograda i Moskve, srušila jedan dotrajali sekularni režim, i umjesto neideoloških birokrata dovela fanatike, poslušnike episkopa i popova SPC.

Ipak, crnogorska nacija 2021, u boljem je položaju nego 1918, u vrijeme aneksije Crne Gore Srbiji, ili 1989, u doba Antbirokratske revolucije, kad je bila bez međunarodnog subjektiviteta, poslije pada titoističkog rukovodsta ostavljena na milost i nemilost srpskim nacionalistima, ujedinjenim na ideji homogene Srbije, koju treba stvoriti na razvalinama avnojevske Jugoslavije.

No, prijetnje koje se očekuju u bliskoj i daljnjoj budućnosti opipljive su i opake, jer, velikosrpstvo se regenerisalo uprkos porazima i poniženjima koju je ova ideologija doživjela s kraja prošlog vijeka. U potonjih četiri-pet godina režim u Beogradu, potpomognut tradicionalnim nacionalnim institucijama i srpskim emigrantskim ispostavama u EU i SAD, sve su učinili od dolaska na vlast Donalda Trampa u Americi – paradiplomatskim lobiranjem, agresivnim medijima i obavještajnim podzemljem – da se Crna Gora, kao i u vrijeme stvaranja Versajske Evrope, ponovo žrtvuje od strane svojih saveznika.

To jest, da postane moneta za potkusurivanje u velikim geopolitičkim trgovinama, koje su ovih dana aktuelizovane navodnim non pejperom Janeza Janše, o mijenjanju sadašnjih državnih granica na Balkanu, kako bi se, komadajući teritorije BiH, Crne Gore i Makedonije, stvorile „etnički čiste“ države Albanaca, Srba i Hrvata.

Preporučeno