Samo oni koji u dovoljnoj mjeri ne poznaju lik i djelo crnogorskog pisca Milorada Popovića mogli su povjerovati u to da će, kako je obećavao, nakon uspjeha svog posljednjeg romana ,,Dvorski trg“, prestati da ,,gubi vrijeme“ pišući političke eseje, te da će se definitivno okrenuti beletristici. Dobitnik brojnih regionalnih književnih priznanja, među kojima i ,,Njegoševe nagrade“, Popović se, kao izraziti homo politicus, nedugo nakon ,,Dvorskog trga“, vratio politici; otuda ,,Lovćenski feniks“, deveta po redu Popovićeva knjiga političkih eseja, koju je nedavno objavio Otvoreni kulturni forum sa Cetinja.

– Ne znam jesam li se vratio i jesam li se ikada istinski odmakao od te vrste publicistike. Uoči parlamentarnih izbora 2020. godine, uoči ,,oslobođenja“, zgađen, vjerovao sam da ću se konačno manuti političkih eseja i okrenuti se onome što me je uvijek istinski zanimalo, a to je pisanje romana. Ipak, slom crnogorskog društva, nevolje kroz koje posljednjih pet godina prolaze nacionalni Crnogorci, oni kojima je stalo do Crne Gore i koji su uspjeli da zadrže minimum samopoštovanja, ne dozvoljavaju mi da usputno i neobavezno komentarišem ono što vidim – kaže Milorad Popović.

Što vidite? Ima li u crnogorskom duštvu ozbiljne analize i polemike?

POPOVIĆ: Način na koji se veliki dio intelektualne i političke elite bavi postojećim društvenim problemima više liči na kafanske ćakule i raspredanja, nego na ozbiljno suočavanje sa posljedicama planskog razaranja države i društva. Važno prolazi ispod radara, bavimo se trivijalnostima. I nije riječ samo o oportunizmu; muka je što je većina komentatora društvene zbilje više napisala nego što je pročitala. Oskudno obrazovanje, nesposobnost da se odvoji bitno od nebitnog, rđav stil, provincijalizam, kompleks niže vrijednosti… Nažalost, svjedočimo kulminaciji svih slabosti koje su posljednjih decenija karakterisale crnogorsko društvo.

Većina profesora univerziteta, umjetnika čiju je genijalnost bivša vlast izdašno nagrađivala, nekadašnjih ambasadora, novinara, biznismena čak ni ne ćakula; ćuti. Svi su se ponovo ,,snašli“ ili…? 

POPOVIĆ: Crna Gora nikada nije imala ozbiljnu opoziciju. Političke i društvene snage sa statusom opozicionih, uglavnom su bile i antidržavne. Opozicija kralju Nikoli, na primjer, bili su oni koji su od Beograda tražili bombe kako bi ga likvidirali. U vrijeme karađorđevićevske Jugoslavije, državotvorna struktura koja je branila vrijednosti tradicionalne Crne Gore uglavnom je bila satrvena; ostao je mali broj federalista i komunista, čiji je centar bila Kominterna. Nakon Drugog svjetskog rata, jedina opozicija Titu bili su informbirovci; devedesetih, Liberalni savez, koji je 1996/97. odustao od državotvorne politike, ušao je u savez sa Narodnom strankom. Hoću da kažem da je crnogorska opoziciona tradicija dosta oskudna i suspektna.

Paradoksalno, Crna Gora je imala Milovana Đilasa, svjetski poznatog disidenta, prvog u Istočnoj Evropi.

POPOVIĆ: To je istina, ali Đilas je bio jugoslovenski funkcioner, živio je i radio u Beogradu.

Bio je prvi ministar za Crnu Goru, koja ga se odrekla. Nego, što je sa političkom opozicijom?

POPOVIĆ: Nikada i niko u Crnoj Gori nije htio da bude opozicija; svi bi da su vlast ili uz vlast. Aktuelnu političku opoziciju uglavnom čini mlađa generacija političara, koja je svoje političke i životne karijere počela da ostvaruje dok su bili vlast. Nemaju opozicionog iskustva, imaju manjak političkog talenta, hrabrosti i strasti, pa u postojećem, krajnje neregularnom političkom i društvenom ambijentu, često djeluju pogubljeno kao guske u magli. Ne usuđuju se čak da vođe Demokrata, koji poput diktatora latinoameričkih i afričkih hibridnih režima, najdublje uvučenih u saradnju s organizovanim kriminalom, svoje političke protivnike vrijeđaju i prijete im tzv. vetingom, podsjete na prepiske sa Skaj aplikacija, koje svjedoče da pripadnici narko klana toj stranci kupuje glasove na izborima.

S druge strane, to da li ste vlast ili opozicija u demokratskim društvima uglavnom ne utiče na vaš društveni status, na egzistenciju. Razlike i politički dueli između vladajućih i opozicionih struktura u domenu su ekonomije, poreza, carina. Kod nas su, pak, svi izbori predstavljani kao pitanje života i smrt.

Opravdano?

POPOVIĆ: Jeste. Jer riječ je o dvije ideologije, dvije državne, kulturne i nacionalne strategije, u kojima jedna poništava drugu. Cilj velikosrpskih nacionalista – od Ilije Garašanina do Andrije Mandića i bulumente oko njega – jeste nestanak crnogorske nacije i obezdržavljenje Crne Gore. I nakon četiri izgubljena rata na prostoru nekadašnje SFRJ, velikosrpski nacionalizam pokazuje žilavost i u Crnoj Gori danas sprovodi istu politiku. Za sada ne ratom, budući da su prije pet godina uspjeli da, uz pomoć srpske i ruske duboke države i prijetnje novim državnim udarom, na izborima osvoje vlast.

Kako onda?

POPOVIĆ: Nacionalizam je ideologija licitarskog srca, govorio je Danilo Kiš. I to je istina, ukoliko nacionalizam ne brani elementarna ljudska prava, u koje spadaju pravo na vlastiti jezik, kulturu i tradiciju. Ono što su, na ovaj ili na onaj način, uspjeli ostali južnoslovenski narodi, Crnogorcima nije pošlo za rukom. Pokazalo se, naime, da nemamo sposobnu političku i intelektualnu elitu, pa se Crna Gora, istina u kudikamo povoljnijem državnom i vanjskopolitičkom statusu, 2020. ponovo našla u poziciji u kojoj je bila nakon ,,AB revolucije“. U nekim svojim manifestacijama, nova neformalna velikosrpska okupacija drastičnija je od te s kraja osamdesetih: tada, na primjer, nije bilo političkih zatvorenika, niti je državna crkva Srbije – Srpska pravoslavna crkva, imala tako malignu društvenu i političku ulogu. Mandićev režim vlada strahom, političkom i ekonomskom diskriminacijom Crnogoraca, kulturnom asimilacijom. Srećom, Crna Gora je nezavisna država, Rusija ima problema zbog agresije na Ukrajinu, Beograd je u unutrašnjem haosu; da nije tako, vjerujem da bi Mandić i Aleksa Bečić otvorili logore za Crnogorce, nalik onima u Bosni i Hercegovini, u kojima su njihova ideološka braća devedesetih mučila i ubijala Bošnjake.

O tome malo ko govori.

POPOVIĆ: Vraćamo se na početak: Crna Gora nema opoziciju, niti ozbiljan građanski otpor okupaciji. Ćute i zapadni partneri, koji paze da režim u Podgorici disciplinovano izvršava svako njihovo naređenje – nekad Dritan Abazović, danas Milojko Spajić – iako on, na unutrašnjem planu, vodi izrazito antizapadnu, antigrađansku i anticrnogorsku politiku. Vezivno tkivo vladajuće strukture nijesu ni Crna Gora, ni zapadne civilizacijske vrijednosti, nego mantija Amfilohija Radovića. Svi akteri režima imaju precizno određene i definisane uloge: ,,čisto“ četništvo zastupa Andrija Mandić, velikosrpske staljiniste Bečić, Milan Knežević, SNP, a građanske velikosrbe, gladne novca, funkcija i profita, stranka premijera Spajića.

Ko im je te uloge dodijelio?

POPOVIĆ: Oni koji danas vladaju Crnom Gorom: državna Crkva Srbije i BIA.

Kada se zapadnim partnerima, onima koji na Crnu Goru gledaju kao sa Mjeseca, učini da među vladajućim nešto ne štima, najavi se rekonstrukcija Vlade, urade se kozmetičke promjene, ali politika ostaje. Bečić je za Srbiju već odradio lavovski dio posla, baš kao što je to prije njega učinio Dritan Abazović, koga je BIA, nakon završenog zadatka, otpustila kao posljednju sluškinju.

Koji je to tačno posao?

POPOVIĆ: Pretvaranje Crne Gore u drugu srpsku državu. Nijesam jednom čuo da se u nekim crnogorskim školama djeca koja govore crnogorskim jezikom diskriminišu, da se tjeraju da uče lekcije iz nacionalne istorije ne po zvaničnom školskom programu, nego po alternativnim nacionalističkim interpretacijama njihovih nastavnika. Uz podršku Ministarstva kulture, pet godina se crnogorska kultura provincijalizuje i klerikalizuje, dok se, istovremeno, diskriminišu pojedini međunarodno afirmisani kulturni projekti poput časopisa za književnost Ars, koji je, kao dio srednjoevropske mreže književnih časopisa, na Sarajevskom sajmu knjiga svojevremeno proglašen za najbolji regionalni časopis.

Ukoliko se državotvorne stranke i građanske inicijative, zajedno sa dijasporom, ne povežu i pokažu snažnu volju u odbrani političkih i nacionalnih prava, u predstojećim geopolitičkim preslagivanjima, Crna Gora bi, u nekom novom Versaju, mogla biti ustupljena Srbiji.

Što bi eventualni politički pad predsjednika Srbije Aleksandra Vučića značio za vladajuću strukturu u Crnoj Gori? 

POPOVIĆ: Ubjedljivo nadmoćan procenat političke i društvene elite u Srbiji o Crnoj Gori misli isto što i Vučićev režim: da Srbija mora biti mediteranska zemlja, da je Njegoš Srbin, a da Crnogorci ne postoje. U tom smislu, pad Vučića doveo bi do preslagivanja beogradskih favorita u Crnoj Gori, i to na isti način na koji je nakon 5. oktobra 2000. godine SNP ,,zaspao sa Miloševićem, probudio se sa Koštunicom“. Lakejima nije važno ko je gazda; važno im je da služe. Kako su služili Vučiću, Mandić, Knežević, Bečić, Jakov Milatović, Spajić, ruski agent Božović služiće onome ko ga naslijedi. Nažalost, to neće biti Nikola Samardžić, Nenad Čanak, Vuk Drašković, Žarko Korać ili Sonja Biserko. Oni su moralni stubovi tog društva i duboka manjina.

Ako govorimo o borbenosti, o političkoj aktivnosti i kompetentnosti, danas je, u odnosu na velikodržave namjere Beograda, jedino opasnije stanje unutar tzv. crnogorskog bloka. Govorim o političkim strankama, društvenim i kulturnim institucijama, medijima, nevladinim organizacijama, koje djeluju kao da su se pomirile sa postojećim stanjem stvari i sada pokušavaju da za sebe obezbijede kakvu-takvu sigurnu poziciju. Uostalom, ko bi elementarno politički pismen prihvatio da za predsjednika Skupštine bude izabrano lice koje je u tom momentu bilo prvostepeno osuđeno za pokušaj državnog udara?!

Opozicija na taj izbor nije mogla da utiče. Što su mogli?

POPOVIĆ: Da izađu iz parlamenta i nastave političku borbu. Kada ste u poziciji odbrane, a imate manjak resursa u brojnosti, u političkoj i ekonomskoj snazi, morate postaviti granice kako biste odbranili ono što ste definisali kao temeljne vrijednost.

Sigurni ste da ova opozicija zna što su temeljne vrijednosti, da je sposobna da ih definiše?

POPOVIĆ: Nijesam. Baš kao u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Crnogorci su danas građani drugog reda. Za razliku od svojih predaka, boraca za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, današnji Crnogorci poniženja trpe krotko i bez otpora. Ako je na djelu proces mijenjanja nacionalnog, političkog, civilizacijskog i vrijednosnog karaktera društva, a jeste, onda moraju postojati crvene linije; mora se pokazati odlučnost u odbrani temeljnih vrijednosti. Duh tog otpora stvara se vanparlamentarom borbom.

Međunarodni partneri uglavnom nemaju razumijevanja za bojkot parlamenta; takođe, da li bi bojkotom parlamenta opozicija izgubila i tu rijetku ,,tribinu“ koju ima i bila dodatno marginalizovana?

POPOVIĆ: Što se dobilo ostankom u Skupštini? Je li napravljen neki pozitivan pomak? Najzad, da je kroz istoriju Crna Gora svaki put tražila dozvolu velikih sila da se bori za slobodu, da li bi je danas bilo?

Petnaestak ljudi bliskih prethodnoj vlasti uhapšeno je, a još nemamo nijednu pravosnažnu presudu. Cilj tih hapšenja nije bio samo da se uplaši opozicija.

Nego?

POPOVIĆ: Nego da se kriminalizuje i obesmisli sama ideja nezavisne Crne Gore. Društvena i politička elita prećutala je sudski progon, hapšenje, profesionalno degradiranje, javno sramoćenje Milivoja Katnića, Saše Čađenovića, Jelene Perović i još desetine Crnogoraca i Crnogorki, i tako postala saučesnik u sprovođenju plana ,,konačnog rješenja“ Crne Gore i Crnogoraca. Operativno, taj plan sprovode šefovi BIA-e, jereji SPC, Andrija Mandić i Aleksa Bečić.

Stotine crnogorskih građana je mobingovano, diskriminisano, smijenjeno sa poslova u ministarstvima, javnim preduzećima, državnim institucijama, medijima; krše im se ljudska prava, ponižavaju se, egzistencijalno i ekonomski ugrožavaju. Nikada niko iz opozicionog bloka nije stao u njihovu odbranu. To je sramota, užasna sramota! Ako je neka vrsta ugrožena ili osuđena na nestanak, jedini način da se izbori za opstanak je solidarnost. Na tome je opstajala Crna Gora.

Predsjednik parlamenta postavio je nedavno novi logo Skupštine, na kome je zgrada nekadašnje Zetske banovine. Kako je opozicija reagovala na tu mizernu provokaciju Andrije Mandića?

POPOVIĆ: Samo političke kukavice i kalkulanti vjeruju da stikerima i naljepnicama mogu neutralisati provokaciju agenta koji radi protiv interesa sopstvene države. Da u opoziciji ima crnogorske časti i želje za ozbiljnim otporom okupatoru i izdajniku, tu bi sramotu slomili i pokazali da u Crnoj Gori postoji Ustav, da postoje oni koji ga poštuju i koji su spremni da ga brane. Neđeljama se piše o spomeniku četničkom koljaču Pavlu Đurišiću, ali se toleriše to što je na čelu Skupštine notorni četnički vojvoda i srpski agent. Morate biti politički imbecil, pa ne pretpostaviti da će najmoćniji političar u Crnoj Gori podržati podizanje spomenika Đurišiću, Lašiću, Stanišiću, Aleksandru Karađorđeviću, Ratku Mladiću i ostalim koljačima, huljama i herojima te ideologije.

Bezobalni su politička glupost i kukavičluk procrnogorske društvene i političke elite, koja očito vjeruje da će patetičnim deklamacijama u parlamentu, banalnostima i opštim mjestima u medijima uspjeti da pobijedi opasnu agenturu, koja je devedesetih godina prošloga vijeka u krvi i zločinu srušila onu veliku državu i o jadu zabavila sve njene narode. To što su izvođači te politike u Crnoj Gori glupi, primitivni lakeji ne znači mnogo: oni ne odlučuju.

Ko odlučuje?

POPOVIĆ: Njihovi vlasnici u Beogradu i Moskvi, prema kojima očito imaju stanovite obaveze. Iako je više puta izigrana i prevarena, opozicija nikako da shvati da se ne može pouzdati u riječ Abazovića, Spajića i Milatovića. Ponižavajuće je od njih očekivati da se smiluju i pozovu vas u Vladu.

Za vrijeme druge Omer pašine vojne 1862. godine, pripremajući se za odsudnu bitku za odbranu Cetinja, veliki vojvoda Mirko Petrović je na Belvederu izašao pred crnogorsku vojsku.

,,Sve smo izgubili, osim časti“, rekao je.

Ušavši u kolaboraciju sa anticrnogorskim režimom, crnogorska politička i intelektualna elita izgubila je – čast. Zahvaljujući njima, Crnogorci su danas najponiženija nacija u Evropi.

Ako se ta elita ubrzo ne probudi, Crna Gora i Crnogorci nestaće na najsramotniji način.

Znate da ćete se zbog ovoga mnogima od njih zamjeriti?

POPOVIĆ: Suština mog nesporazuma sa većinom tzv. suverenista, koji, za razliku od velikosrba, iz svojih poraza ništa nijesu naučili, jeste u načinu na koji vidimo Crnu Goru. Smisao mog društvenog angažmana, i to od trenutka kada mi je, kao mladom pjesniku koga je već bila prihvatila beogradska književna elita, rečeno da nijesam Crnogorac, jer „Crnogorci ne postoje“, nije bila borba za ovakvu Crnu Goru, već za onu utemeljenu na idejama najvažnijih Crnogoraca: Ivana Crnojevića, Petra Prvog, Petra Drugog Petrovića Njegoša, Dada Đurića; njihovog superiornog kosmopolitskog duha, oslonjenog na jedinstvenim, evropskim vrijednostima čojstva i junaštva. Za ovakvu Crnu Goru, za ovakve Crnogorce, liše zbilja malog broja njih, ne bih dao opušak duvana, a kamoli četrdeset godina posvećenog rada i vječitog vođenja unaprijed izgubljenih bitaka.

ZASTRAŠUJUĆA ZAVJERA ĆUTANJA

Ne postoji nijedan dokaz, niti osnovana sumnja da je imovina bivšeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića u Novom Selu stečena, niti uvećana od kriminala, saopšteno je iz Višeg suda u Podgorici. U kojoj mjeri Viši sud dovodi u pitanje optužnicu tužioca Miloša Šoškića?

POPOVIĆ: Gledao sam i slušao Milivoja Katnića kako iznosi odbranu… Iako sam dosta toga znao o tom predmetu, bio sam zatečen iznešenim argumentima, koji su pokazali sav besmisao i apsurd Šoškićeve optužnice.

U mom romanu ,,Dvorski trg“ tri lika završavaju u Gulagu, neki i na Golom otoku. Proučavajući tužilačke spise iz vremena staljinizma, tvrdim da je optužnica Milorada Markovića, Vladimira Novovića i Šoškića na tom nivou, možda i skandaloznija. I pravno i politički. Njena poruka je da svaki građanin koga BIA proglasi neprijateljem može doživjeti sudbinu Milivoja Katnića.

No, to očito nije tema.

Predsjednik jedne od crnogorskih strančica, pravnik Novak Adžić napisao je knjigu od 400 strana o političkim suđenjima u Crnoj Gori između dva rata, ali, eto, riječ nije progovorio o slučaju Katnića, Čađenovića, Jelene Perović. Baš kao ni Danijel Živković, Damir Šehović ili Ivan Vujović. Ta zavjera ćutanja je zastrašujuća.

Zašto ćute, pitao sam se.

I?

POPOVIĆ: Riječ je ili o elementarnom kukavičluku ili o političkoj ili drugoj trgovini sa vladajućom strukturom. Nije tajna da se, na primjer, neki uticajni poslanici opozicije viđaju sa Novovićem, glavnim egzekutorom te politike. O čemu god da je riječ, vrijeme je da se zapitamo zašto su Crnogorci, o kojima je Garibaldi rekao da njihovo junaštvo čini čast čovječanstvu, postali ovo što su danas.

BOŠNJAČKU STRANKU KOMPROMITUJE SAVEZ SA MANDIĆEM

Što rade stranke manje brojnih naroda u Vladi premijera Spajića, znate li?

POPOVIĆ: Odvajanjem stranaka manje brojnih naroda od procrnogorskih političkih partija velikosrpski stratezi napravili su veoma važan, možda presudan, korak u razgradnji Crne Gore i gubljenju posljednjih iluzija o njenom suverenitetu. Još od avgusta 2020. na to sam upozoravao, shvativši da, ukoliko stranke manje brojnih naroda uđu u aranžman sa režimom onako kako je između dva svjetska rata Aleksandar Karađorđević ušao u savez sa Mehmedom Spahom, građanska Crna Gora praktično gubi smisao postojanja. Tim prije što politički predstavnici Albanaca i Bošnjaka – direktno i indirektno – pomažu velikosrbima da unište crnogorsku naciju i Crnu Goru kao državu. U tom mračnom scenariju donekle čak mogu da razumijem Albance, koji sanjaju da se pripoje velikoj Albaniji.

Ne razumijete Bošnjačku stranku?

POPOVIĆ: Ne. Nije mi jasno što BS traži sa Mandićem i Pavlom Đurišićem. Volio bih da to pitam Ervina Ibrahimovića, koji očito ne shvata da su Bošnjaci sljedeći. Sama priroda velikosrpskoga nacionalizma, koji još nije iživljen i ostvaren, jeste takva: onima koje su podjarmili ne daju čak ni iluziju ravnopravnosti. Naprotiv: pokazuju da žele da ih satru.

Kako bi spriječili uništenje Crne Gore, ali i sami opstali, Bošnjaci i Albanci morali su slijediti primjer hrvatske manjine. I Hrvatska građanska inicijativa je mogla trgovati, i na nju je vršen pritisak; ipak, bila je dovoljno prisebna i pametna da zna da će, uđe li u savez sa onima od kojih smo devedesetih jedni druge branili, izgubiti svaku i političku i moralnu vrijednost.

Razgovarala: Tamara Nikčević