Most RSE: Da li je Amfilohije najmoćniji čovjek u Crnoj Gori?

Bilo je riječi o tome kakav će uticaj na novu vlast imati Srpska pravoslavna crkva i mitropolit Amfilohije Radović koji su dali odlučujući doprinos pobjedi opozicije, da li će Crna Gora zadržati prozapadni kurs kako su obećali predstavnici pobjedničke koalicije i da li je to realno s obzirom da su lideri Demokratskog fronta, najjače opozicione partije, žestoki protivnici NATO pakta, zalažu se povlačenje priznanja Kosova i za bliže veze sa Rusijom.

Takođe, razgovaralo se i tome kakva će biti sudbina Demokratske partije socijalista aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića, da li će se neki od njenih funkcionera prikloniti novoj vlasti, da li će Rusija vršiti pritisak na novo rukovodstvo da opstruiše članstvo Crne Gore u NATO paktu, kao i o tome kakav će biti odnos nove vlasti prema Beogradu.

Omer Karabeg: Kakav će biti uticaj Srpske pravoslavne crkve i njenog mitropolita Amfilohija Radovića na novu crnogorsku vladu s obzirom da je po priznanjima lidera najveće opozicione grupacije “Za budućnost Crne Gore“on najzaslužniji za poraz Mila Đukanovića. Uostalom, Zdravko Krivokapić, koji je bio na čelu liste koalicije “Za budućnost Crne Gore“, bio je izbor Amfilohija Radovića, bar tako kažu. Prvi gest gospodina Krivokapića nakon saopštenja izbornih rezultata bio je da ode kod mitropolita i poljubi mu ruku.

Zlatko Vujović: Uticaj Srpske pravoslavne crkve biće presudan. Crkva smatra da je ona dobila izbore i da treba da da mandatara, u konkretnom slučaju riječ je o gospodinu Krivokapiću. Ona će praktično da kontroliše vladu. Imaće i svoje zahtjeve – prije svega uvođenje vjeronauke u škole.

Srpska pravoslavna crkva pokreću inicijativu da se na vrhu Lovćena obnovi kapela koju je kralj Aleksandar podigao u čast rođenja svoga sina Petra Drugog na mjestu gdje je nekada bila djelomično porušena Njegoševa kapela, a poslije je izgrađen mauzolej.

Sjetimo se da je Dobrica Ćosić novčani dio Njegoševe nagrade uložio u fond za rušenje mauzoleja. Crkva za sada ne pominje rušenje mauzoleja, ali se postavlja pitanje da li će Amfilohije obnoviti kapelu koju je podigao kralj srpske dinastije Karađorđevića kao simbol njihove pobjede nad dinastijom Petrovića i neustavne aneksije Crne Gore od strane Srbije.

Srpska pravoslavna crkva neće tu stati. Njoj je najvažnije identitetsko i vrijednosno oblikovanje Crne Gore. Cilj Srpske pravoslavne crkve je stvaranje države u kojoj će pravoslavlje biti ključni element identiteta.

Sonja Biserko: Srpska pravoslavna crkva je bila i još uvijek je glavni promoter i eksponent srpskog velikodržavnog projekta. Treba imati u vidu da Srbija nije odustala od programa koji je promovisao Slobodan Milošević. Nacionalni stratezi mu pripisuju određeni značaj, ali misle da danas mogu novim metodama i novim strategijama konsolidovati srpske etničke teritorije.

Srpska pravoslavna crkva je glavna institucija za sprovođenje tih strategija jer je jedina legitimna prekogranična institucija. Ta njena uloga je posebno potvrđena u Crnoj Gori. Crna Gora nikada nije bila prihvaćena kao nezavisna država, ona se tretira samo kao teritorija, smatra se da su Srbjia i Crna Gora dvije zemlje istog naroda.

Vrlo je zabrinjavajuća retorika Amfilohija Radovića kako u predizbornoj kampanji – tako i nakon pobjede opozicije. On je u raznim prilikama najavio nastavak širenja svetosavlja i poništavanje antifašističkih tekovina na kojima počiva savremena, moderna, multinacionalna i multikonfesionalna Crna Gora. Prioritet je poništavanje crnogorskog identiteta. Dobrica Ćosić je uvijek govorio da taj identitet u suštini predstavlja rasrbljivanje Crnogoraca i Crne Gore.

Omer Karabeg: Kakva će biti sudbina Mila Đukanovića i Demokratske partije socijalista? Oni su i dalje najjača partija u Crnoj Gori, ali nijesu više na vlasti. Može li se desiti da dođe do njenog raspada ukoliko se izvjestan broj njenih funkcionera prikloni novim pobjednicima?

Zlatko Vujović: To je uvijek realna opasnost za političku partiju koja je bila na vlasti. To bi se vjerovatno i desilo i to bi bilo prilično razorno za Demokratsku partiju socijalista da u novoj vlasti ne dominiraju retrogradne snage podržane od Srpske pravoslave crkve. U tom bloku nalaze se brojni nacionalisti, klerikalci, a možemo reći da ima i klerofašista. U takvoj situacija Demokratska partija socijalista ima možda više šansi da opstane nego da je vlada konstituisana i okupljena oko prodemokratskih, prozapadnih i proliberalnih snaga.

Vidimo koliko su mnogi razočarani i ljuti zbog brojnih slučajeva korupcije i kriminala koji nije razriješila prethodna vlast, ali s druge strane, kad je riječ o opoziciji, imamo slučaj da se na čelu njene koalicije u Budvi nalazi osoba protiv koje je pokrenuta istraga. To je bivši funkcioner DPS-a koji je bio uključen u mnogobrojne korupcionaške afere. Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), koja je podnosila brojne krivične prijave protiv funkcionera DPS-a, podnijela je i prijavu protiv njega. Međutim, Demokratski front, koji je MANS-ove prijave koristio kao snažno oružje u kritici DPS-a, stao je iza tog čovjeka zato što je riječ o funkcioneru iz njihove koalicije.

Kada govorimo o Demokratskoj partiji socijalista, ta partija može opstati samo ukoliko prođe kroz ozbiljne promjene. Ona se mora zahvaliti nekim ljudima koji su dosta doprinjeli da ona bude kompromitovana. Tu prije svega mislim na ešalon brojnih korumpiranih lidera tipa gospodina Brana Gvozdenovića koji je bio drugi na listi i koji je u određenim krugovima neformalno najavljivan kao budući premijer Crne Gore. On je bio uključen u veliki broj afera uključujući i ovu poslednju aferu Možura.

Ako misli da preživi, da se konsoliduje i eventualno vrati na vlast, Demokratska partija socijalista mora da se suoči sama sa sobom i da prođe kroz stvarnu reformu, a ne kozmetičke promjene kao što su to radili prethodne četiri godine.

Sonja Biserko: Naravno, uvijek se mogu očekivati prebjezi, ali Demokratska partija socijalista ima razloga da opstane kao partija s obzirom da je pojedinačno najjača i jedina ima iskustvo u upravljanju državom. DPS može imati veoma važnu ulogu kao opozicija jer će se nova vlada suočiti sa mnogim problemima. Demokratska partija socijalista je najavljivala, koliko shvatam, i nekakav partijski kongres što može da bude prilika za suočavanje sa svim onim što je u prošlosti karakterisalo tu partiju.

Omer Karabeg: Da li će Crna Gora zadržati prozapadni kurs? Dritan Abazović, lider građanske koalicije “Crno na bijelo“ koja je donijela četiri ključna mandata opoziciji i obezbijedila joj većinu u parlamentu, odlučno tvrdi da će Crna Gora zadržati prozapadni kurs.

Zlatko Vujović: Duboko vjerujem da gospodin Abazović isto tako duboko vjeruje da je to moguće i da će on to uraditi. Verujem takođe da njegova stanka Ujedinjena reformska akcija (URA) ima izuzetno mnogo poštenih profesionalaca i aktivista i da oni žele promjenu i otklon od brojnih korupcionaških afera. Međutim, jedno su želje, a drugo je realna politika. Nerealno je očekivati da politička partija, koja ima svega pet procenata podrške, može da bude snažan korektivni faktor politika drugih koalicionih partnera koji gotovo da nemaju ništa zajedničko sa njom.

Kad uporedimo program Ujedinjene reformske akcije sa programom njihovih opozicionih saveznika, oni nemaju ništa zajedničko osim zahtjeva da Đukanović i DPS odu s vlasti. Ne vjerujem da će se koalicioni partneri gospodina Abazovića odreći svojih programa. Mislim da će oni u početku poštovati koalicioni dogovor, ali to će biti kratkotrajno, onoliko koliko je potrebno da Demokratski front i srpske crkvene strukture uđu u vlast i da preuzmu kontrolu. Skoro 70 posto vlasti pripada Demokratskom frontu i partijama oko njega. URA će imati svega nekih petnaestak posto vlasti.

Ukoliko ova koalicija opstane, Crna Gora će polako početi da gubi građanski karakter i sve više će postajati nacionalna država. Podsjetio bih na press konferenciju predsjednika Vučića 6. januara ove godine kada je on najavio veoma snažnu finansijsku podršku srpskim organizacijama i aktivistima u Crnoj Gori koja bi trebalo da bude deset puta veća nego ranije. A sve iz budžeta Srbije s ciljem da se utiče na popis u Crnoj Gori – da se vodi kampanja kako bi se što veći broj građana izjasnio kao Srbi. Gospodin Vučić je na toj konferenciji pomenuo i ustavnu redefinicija Crne Gore. Postavio je pitanje zašto se u Crnoj Gori ne bi uveo model kakav postoji u Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji.

Podsjetio bih da su ti modeli uvedeni u društvima koja su postkonfliktna, koja su iskusila ratna dešavanja, što nije slučaj sa Crnom Gorom. Vjerovatno se želi da Srbija preko Srba u Crnoj Gori ima pravo veta na odluke Crne Gore. To je na neki način u korelaciji sa onim što je rekao gospodin Nebojša Medojević, jedan od lidera Demokratskog fronta, da Crna Gora ne smije da donese nijednu odluku koja nije u skladu sa interesima Srbije.

Sonja Biserko: Dritan Abazović je sticajem okolnosti dobio takoreći istorijsku ulogu u određivanju buduće orijentacije Crne Gore. Postavlja se pitanje da li će Crna Gora ostati na putu evropskih integracija ili će se vratiti u zagrljaj Srbije. Prošlonedjeljni skup na Trgu nezavisnosti u Podgorici pokazao je da se Crna Gora neće lako pomiriti sa povratkom u zagrljaj Srbije. Sve to stavlja Abazovića na veliko iskušenje. Ljudi oko Ujedinjene reformske akcije, koji su autentično zainteresovani za nezavisnu Crnu Goru, u ovom trenutku su pre svega skoncentrirani na korupciju, što je legitimno. Međutim, čini mi se da tu ima jedna psihološka zamka.

Treba razlučiti odnos prema DPS-u i Milu Đukanoviću od odnosa prema tekovinama koje su ostvarene tokom posljednjih 30 godina. Oni se sada ponašaju kao da vraćanje nezavisnosti, ulazak u NATO i dolazak pred vrata Evropske unije nije zasluga DPS-a, odnosno prije svega Mila Đukanovića. Prevladava retorika koja se između ostalog svodi na to da se svrgava posljednji komunistički diktator, što uopšte nije tačno. Niti je komunistički, niti je diktator s obzirom da je Đukanović imao demokratski legitimitet. Prema tome, ne može mu sa baš sve otpisati.

Omer Karabeg: Pobjednička koalicija je saopštila da nova vlada neće pokrenuti postupak za povlačenje priznanja Kosova. Vjerujete li da će se čvrsto držati tog stava s obzirom da su se lideri Demokratskog fronta, najveće opozicione partije, zalagali za povlačenje priznanja.

Zlatko Vujović: Mislim da je više nego jasno da će se oni subjekti koji su se zalagali za povlačenje priznanja Kosova i dalje za to zalagati. Oni se nisu odrekli te politike. Oni su samo rekli da su spremni da na određeno vrijeme ne otvaraju to pitanje, što znači da će ga otvoriti onoga trenutka kada budu sigurni da će vlada, u kojoj će Demokratski front imati većinu, preživjeti takvu odluku. Da li bi u tom slučaju Dritan Abazović srušio vladu s obzirom da on odlučno negira mogućnost povlačenja priznanja Kosova. Možda će on do kraja ostati pri tome.

Ali znate kako, kada dođete u neke strukture, onda pravite i kompromise. Možda će doći i do novih izbora u trenutku kad to bude odgovaralo Demokratskom frontu. Kako možemo očekivati da nova vlada bude proevropska ako u njoj sjedi 70 posto onih koji su protiv Evropske unije i NATO pakta? Ja stvarno vjerujem ljudima iz Demokratskog fronta, oni su možda najiskreniji jer otvoreno kažu šta je njihovo zalaganje.

Druga je stvar da li će im politički trenutak nalagati da iz taktičkih razloga odlože određena pitanja. Ali, oni se neće odreći svojih programskih opredjeljenja. Neće to biti vlada evropskih vrijednosti. Biće to privremeni skup raznih političkih činilaca koji nemaju nikakvu programsku platformu oko koje bi svi mogli da stanu. Takve političke koalicije ne opstaju dugo.

Sonja Biserko: Oni će privremeno odložiti pitanje NATO pakta, Kosova i svega onoga za šta su se zalagali u predizbornoj kampanji. Skoncentrisaće se na konsolidaciju vlade i učvršćivanje vlasti. To moraju učiniti i zbog Zapada koji će pomno pratiti svaki njihov korak procjenjujući da li i kako treba da interveniše. Ipak, u pogodnosm trenutku oni će sigurno otvoriti pitanje povlačenja priznanja Kosova.

Međutim, ne treba zaboraviti da je Crna Gora bila utočište preko 100.000 albanskih izbjeglica za vreme NATO intervencije i da odluka o priznanju Kosova nije bila neočekivana. Postoji duga tradicija dobrih odnosa između Crnogoraca i Albanaca i mislim da crnogorska javnost ne bi tako lako primila odluku o povlačenju priznanja. U Srbiji se potcjenjuje činjenica da je crnogorsko društvo sazrelo i da će se braniti od pokušaja promene orijentacije Crne Gore.

Proklet bio tri hiljade puta…

Omer Karabeg: U prvim reakcijama nakon izbora ruska štampa je pozdravila poraz Đukanovića i izrazila nadu da će nova vlast preispitati veze sa NATO paktom. Očekujete li da će Rusija vršiti pritisak na novu vlast da se raspiše referendum o članstvu u NATO paktu?

Zlatko Vujović: Ne znam da li će tražiti raspisivanje referenduma, ali svakako očekujem da će zvanična Moskva ispostaviti račun za sve ono što je pomogla opoziciji. Moskva je uložila puno novca i medijske podrške da opoziciona priča uspije. Samim tim tražiće da se ispune obećanja. To je više nego jasno.

Da li će oni imati strpljenja pola godine, godinu – ne znam. Ali Rusija će svakako tražiti konkretne ustupke, a to što će oni tražiti je na neki način i programska orijentacija koalicije oko Demokratskog fronta. Sjetimo se kako je gospodin Amfilohije nazvao NATO pakt. Nazvao ga je četvrtim njemačkim Rajhom. Sjetimo se njegove kletve – neka bude proklet svako tri puta i tri hiljade puta ko nije vjeran Rusiji.

Može li vlada, koju će kontrolisati Srpska pravoslavna crkva i u kojoj će 70 posto kadrova biti proruski orijentisano, biti oslonac NATO pakta u Crnoj Gori? Ne. Čak i ako se ne budu javno zalagali za napuštanje zapadnog vojnog saveza – mislim da će oni uraditi sve da podriju pozicije NATO-a u Crnoj Gori i Crne Gore u NATO-u.

Sonja Biserko: Rusija je ovaj put djelovala iza scene poučena fijaskom koji je doživjela 2016, a koji joj je kao velikoj sili veoma teško pao. Naučila je lekciju i ovoga puta je djelovala preko crkve. Namjera Rusije je da se vrati u Crnu Goru u koju je svojevremeno mnogo uložila. Izlaz na Jadran uvijek je bio prioritet ruske politike – čak i za vrijeme Druge Jugoslavije – ali u tome nikad nijesu uspjeli.

Njihov povratak bio bi poguban za budućnost Crne Gore jer bi je pretvorio u nešto poput Ukrajine. To bi bila nestabilna teritorija bez jasne orijentacije i budućnosti. Bila bi rastrzana između prosrpske, proruske, proalbanske i prozapadne struje. To znači da bi Crna Gora bila blokirana za bilo kakav iskorak prema evroatlantskim integracijama.

Omer Karabeg: Kakvi će biti odnosi nove vlasti sa Beogradom?

Zlatko Vujović: Mislim da će oni biti onakvi kao što je već citirani gospodin Medojević rekao da Crna Gora ne smije da napravi nijedan potez koji nije u skladu sa interesima Srbije. To je više nego jasno. Kao što vjerujem da gospodin Vučić kontroliše Srpsku pravoslavnu crkvu tako vjerujem i da će Srpska pravoslavna crkva kontrolisati novu vladu. Logično je onda zaključiti da će zvanični Beograd kontrolisati vladu Crne Gore.

Sonja Biserko: Srbija je imala odlučujuću ulogu u crnogorskim izborima – kako finansijski tako i logistički. A Srpska pravoslavna crkva imala je ključnu ulogu pošto je preko nje ostvarivan interes i Srbije i Rusije. Srpski mediji – nažalost, svi bez razlike – nedeljama su izveštavali o Crnoj Gori uz jasno osporavanje crnogorskog suvereniteta. Svu svoju frustraciju stanjem Srbije izgleda da su iskalili na Crnoj Gori.

Evo dva tipična novinska naslova. Prvi glasi: ”Novac iz Beograda i kletve Srpske pravoslavne crkve srušili Đukanovića. Sarajevo i Zagreb pate zbog pobede Srba”. Tu se vidi i ceo odnos prema regionu. Evo i drugog naslova: ”Matija Bečković: opozicija da vrati Crnu Goru sa stranputice u koju je bila do grla zabasala”. Ovde se i mediji i sve opozicione partije i većina intelektualne elite izjašnjavaju u korist opozicije. Zaboravlja se kako je Milo Đukanović primao srpske opozicione lidere kada su bili progonjeni od Miloševića. Iz Crne Gore su delovali prema Zapadu, tamo su se sretali sa zapadnim predstavnicima.

Danas je crnogorski opozicioni Demokratski front direktno vezan za Beograd i Vučića. Ovde je u više navrata dolazio po instrukcije. I veoma je jasno da se nova crnogorska vlada neće ponašati mimo beogradskih interesa. Međutim, Crna Gora se neće tako lako dati. Ne treba zaboraviti da je potpisivanjem sporazuma u Vašingtonu Vučić doživeo svojevrsni fijasko zbog performansa koji je gledao ceo svet i tome se smejao. Doživeo ga je i zbog prvog sukoba sa Moskvom. Sve to na neki način menja položaj Vučića i Srbije i oni postaju manje relevantni.

Vučić je sada prinuđen da objašnjava svoju spoljnopolitičku poziciju i Evropskoj uniji, i Rusiji i Kini, On ulazi u veoma ozbiljne probleme. Svojim nedoslednim, šibicarskim ponašanjem Srbija je postala nepouzdan partner za bilo koga. Postala je irelevantna. Možda je ovo kraj Srbije kakvu smo je znali u poslednjih 30 godina.