Video
Već godinama se ređaju konferencije o Zapadnom Balkanu, a i na posljednjem sastanku ministara početkom juna čulo se isto: ekonomska i politička saradnja u regionu “nema alternativu”, istrajava se na “evropskoj perspektivi”.
I opet je bilo riječi o novim milijardama evropske pomoći razvoju tih država.
Ali, građane u zemljama koje su djelovi te konstruisane političke jedinice “Zapadni Balkan”, to gotovo uopšte ne zanima.
Tamo mnogi misle da su “svi zaboravili” njihove nevolje i probleme.
Doslovno se decenijama neumorno pokušava da se čitav taj region integriše u savremene tokove blagostanja.
Do sada postoji preko četrdeset (i brojem: 40!) inicijativa, foruma, udruženja, procesa i zajednica u kojima učestvuje većina, ako ne i sve države zapadnobalkanske šestoke ili “WB6”, kako u diplomatskom slengu zajedno nazivaju Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Srbiju.
Gdje su lopate?
Osim fraza o “perspektivi”, na tim konferencijama pokrenuto je i mnogo konkretnih inicijativa, ali njihova realizacija uglavnom teče sporo ili nikako.
Tako je još 2015, na konferenciji u Beču, odlučeno da se modernizuje željeznička pruga Beograd-Sarajevo, ali, bar u BiH, još nije viđen neki radnik s lopatom na trasi budućeg “Ćire”.
Saobraćaj i energetska infrastruktura, digitalizacija i komunikacija – mnogo je projekata, a malo vijesti o nečemu što je uspješno završeno.
Razlog za to najprije bi trebalo tražiti u korupciji i zato se njeno gušenje ističe kao prioritet još od prvih konferencija.
Uostalom, kako da se tamo šalju milijarde ako je vjerovatno da će dobar dio novca potonuti u nečije džepove?
Šta znače inicijative iz Srbije?
Ali mnogo veći problem je uvjerenje Zapada da je ekonomija grancija mira.
Ona to nije, i Zapad to može da vidi i u sopstvenoj prošlosti.
A na Zapadnom Balkanu su najvažniji politički, pa čak i vojni ciljevi, za koje će, “ako se mora, i trava da se jede”.
Štaviše, ekonomski odnosi su sredstvo za postizanje sopstvene državne agende.
Uzmimo za primjer Vučićevu Srbiju: javnost na Zapadu je iznenađena što upravo odatle stižu nove inicijative o regionalnoj saradnji zvučnih naziva: “Mini Šengen”, “Zajedničko regionalno tržište”…
Ali i tu se krije politika: s jedne strane, kao ekonomski najsnažnija država u WB6, Srbija preko privrede teži da postane “glavni igrač” u regionu.
Ali, ako neka saradnja čak i indirektno može da znači priznanje države Kosovo, tada svaka diskusija odmah prestaje.
Tome idu na ruku i objektivne krize (Balkanska ruta migranata ili sadašnja pandemije), ali ako treba, tu su i smišljene provokacije: natpis na vozu za Prištinu ili Milorad Dodik na koga se uvijek može računati. Tada strah od dominacije Srbije, koji nije neopravdan, u drugim zemljama odmah usporava, pa čak i zaustavlja procese regionalne saradnje.
Ko troši milijarde?
Ali ništa neće biti prepreka državnim službenicima u WB6 da nastave da virtuozno prebiraju po klavijaturi nebrojenih fondova, grantova i programa podrške.
Jer, čak da bageri nisu ni izašli iz garaže, uvijek ima da se radi na “tehničkoj dokumentaciji”, “studiji o izvodljivosti” i nekom drugom trošenju papira koji će najvjerovatnije zauvijek da potonu u nečijoj fijoci.
Nemoguće je reći koliko je novca do sada potrošeno na zemlje Zapadnog Balkana. Još na prvoj “pravoj” konferenciji u Berlinu, u avgustu 2014, tadašnji predsjednik Evropske komisije Žoze Manuel Barozo najavio je da će podrška regionu do 2020. godine biti 12 milijardi eura.
Neprestano se odobravaju i dodatna sredstva za pojedinačne projekte, poput saradnje mladih u regionu ili za borbu protiv pandemije.
Novac je spreman ne samo u EU i njenim članicama, već i u mnogim drugim zemljama, od SAD i Kanade, pa do Japana. I to nije sve: u tom regionu su u protekle dvije decenije bila čak dva međunarodna protektorata – Bosna i Hercegovina i Kosovo, a to su opet milijarde koje se slivaju u WB6.
I ne samo tamo: novac odlazi ne samo za međunarodne zvaničnike, već i u institute, trustove mozgova i interesne grupe gdje takođe znaju da “udare u žicu” koja dobro zvuči političarima Evropske unije: analiza, studija ili procjena stanja na primjer o udjelu žena u politici regiona, o zaštiti životne sredine ili ekološki održivom razvoju.
Kako onda do blagostanja?
Šta od svega toga pomaže? Na sreću, postoji pozitivan primjer: Sjeverna Makedonija. Fondovi i konferencije nisu odmogli, a to nije ni navelo tamošnje građane da povjeruju kako može i mora da bude bolje.
Cijena koju su platili Makedonci nije mala, ali, kako se kaže, “There is no such thing as a free lunch”.
Preporučeno
Blagostanje, bar za sopstvenu djecu nikome neće donijeti ni Kinezi, ni Rusi, ali u stvari ni Evropska unija – ako ljudi sami ne vjeruju da i oni mogu da budu “normalna država”.
