Podgoricom bi, makar do narednih izbora, moglo da upravlja ono čega se vlast u Crnoj Gori najviše plaši, Skupštine koja čita materijale, traži papire i pita koliko sve to košta.

Ne Skupštine kao dekora i odbornika kao brojača partijskih naloga i ne skupštinska sala kao šalter za ovjeru odluka gradonačelnika, već Skupština u svom najvažnijem, a kod nas najrjeđem izdanju, kao mjesto kontrole vlasti.

To je suština podgoričkog preokreta. Nije Perić sam po sebi, niti DNP ili DPS, već činjenica da je izvršna vlast u Glavnom gradu prvi put poslije mnogo godina ostala bez sigurnog daljinskog upravljača nad skupštinskom salom.

I tu počinje nervoza.

OD OPTUŽBI DO OTRJEŽNJENJA

Izbor Srđana Perića za predsjednika Skupštine Glavnog grada najprije je dočekan onako kako se u Crnoj Gori najčešće dočekuje svako iskakanje iz poznate matrice, pokušajem političkog “ogađivanja”.

Umjesto pitanja šta će Skupština sada raditi, javnosti je odmah servirano pitanje čiji je Perić. Da li je bliži DPS-u, da li ga je izabrao DNP, da li će vratiti dug, da li se sprema neka nova Pozitivna, da li je ovo još jedna politička trgovina.

Ta pitanja nijesu nevažna, ali nijesu suština.

Suština je ono što se dogodilo poslije prvog talasa buke. Postalo je jasno da izbor Perića nije samo kadrovska promjena na vrhu lokalnog parlamenta. To je promjena odnosa snaga.

Mujović je i dalje gradonačelnik. Ima kabinet, sekretarijate, upravu, potpis i političku ambiciju. Ali više nema ono što je svaka izvršna vlast u Crnoj Gori najviše voljela, Skupštinu koja dođe na sjednicu da potvrdi ono što je već odlučeno negdje drugo.

Tu je razlika.

Gradonačelnik može da vodi operativne poslove, ali krupne odluke, imovina, planska dokumenta, budžet, rebalans, gradska preduzeća, izvještaji i veliki projekti ne mogu se završavati bez Skupštine.

A Skupština, ako bude radila ono što joj je posao, neće pitati samo ko je za, a ko protiv već gdje su papiri?

LAKŠE JE BITI SRUŠEN NEGO KONTROLISAN

Zato je pozicija Saše Mujovića danas komplikovanija nego što izgleda.

Gradonačelniku bi, paradoksalno, možda bilo lakše da ga odmah ruše. Smjena proizvodi krizu, kampanju, partijske rovove, priču o izdaji, DPS-u, DNP-u, “odbrani izborne volje” i svemu onome u čemu se crnogorska politika odlično snalazi. Kontrola je nešto drugo. Ona traži dokument. Ne završava se jednim saopštenjem, nego pitanjem zašto izvještaj nije dostavljen. Ne pita samo ko je politički kriv, nego ko je potpisao, koliko je plaćeno, zašto javnost nije znala i zašto odbornici nijesu dobili materijale na vrijeme.

To je teren na kojem se vlast najteže brani.

Zbog toga je priča o Periću kao “projektu DPS-a” ili “novom Pajoviću” u suštini pokušaj da se zamagli jednostavna stvar – ako Skupština počne da radi svoj posao, problem vlasti neće biti Perićev politički identitet, nego ono što piše u dokumentima, a u Podgorici tih dokumenata ima mnogo.

SKUPŠTINA VIŠE NIJE UKRAS U SALI

Crna Gora je decenijama živjela model u kojem se parlamenti formalno poštuju, a suštinski zaobilaze.

Na državnom nivou Vlada predloži, većina digne ruke. Na lokalnom nivou gradonačelnik odluči, odbornici potvrde. Izvještaji se usvajaju jer tako nalaže politička disciplina. Javna preduzeća se pretresaju tek kada neko izgubi zaštitu. Odluke se objašnjavaju naknadno, ako se uopšte objašnjavaju. Podgorica sada ulazi u drugačiji prostor.

Ne zato što je odjednom postala idealna demokratija. Daleko od toga. U ovoj priči ima previše političkih računa, sujeta, taktike i međusobnog nepovjerenja da bi se bilo kome dijelile medalje, ali prvi put postoji realna mogućnost da Skupština Glavnog grada ne bude samo ukras u sali.

To znači da gradonačelnik više neće moći da računa na automatizam. Da svaka odluka neće proći samo zato što je stigla iz izvršne vlasti. Da će se o gradskim preduzećima govoriti prije nego što problemi eksplodiraju. Da će se za svaki ozbiljan posao morati znati šta piše u dokumentaciji, a ne samo šta je rečeno na konferenciji za medije. To nije blokada već demokratija u svom najnormalnijem obliku. Kod nas, naravno, baš zato djeluje skoro revolucionarno.

VELJE BRDO – SAN, KAMPANJA I RAČUN KOJI STIŽE

Najveći test biće Velje brdo. Taj projekat je od starta predstavljen kao veliki državni san. Stanovi pod povoljnim uslovima. Novi grad, rasterećenje Podgorice, šansa za građane koji na tržištu nekretnina odavno više ne mogu ni da priđu kvadratu. Sve to lijepo zvuči. I možda bi dio toga zaista mogao biti važan za Podgoricu.

Ali iza svakog velikog sna u politici obično stoji vrlo konkretan račun. A taj račun neko mora da plati.

Velje brdo od početka prati i drugo lice – predizborni marketing, svečani početci, probijeni rokovi, nejasna dinamika i veliko pitanje infrastrukture. Nije dovoljno nacrtati naselje i obećati jeftinije stanove. Do tog naselja treba doći, treba ga povezati, treba mu voda, kanalizacija, struja, saobraćajnice, škole, vrtići, javni prevoz, komunalna oprema.

I tu priča izlazi iz promotivnog spota i ulazi u skupštinsku salu.

Jer ako Glavni grad nije investitor naselja, a treba da učestvuje u infrastrukturi, onda odbornici imaju obavezu da pitaju koliko to košta građane Podgorice.

Ko plaća puteve, vodu, kanalizaciju, priključke? Šta je obaveza države, šta Glavnog grada, a šta investitora?

Tu nema mjesta za političku maglu.

Velje brdo će zato biti mnogo više od urbanističkog projekta. Biće prvi veliki ispit nove Skupštine i prvi veliki test za Mujovića. Ako je projekat čist, dokumenta će ga braniti bolje od bilo kog saopštenja.

Ako nije, Skupština je mjesto gdje će se to vidjeti.

DNP U PARADOKSU KOJI ODGOVARA SKUPŠTINI

Posebna priča je DNP.

Ta partija je došla u gotovo paradoksalnu poziciju. Napustila je vlast i na državnom i na lokalnom nivou zbog onih sa kojima je do juče sjedjela, a sada faktički čuva gradonačelnika kojeg je politički napustila, dok istovremeno sa opozicijom bira predsjednika Skupštine. Na papiru, to djeluje kao politička vratolomija.

U praksi, međutim, takav raspored može otvoriti prostor za nešto korisno. Gradonačelnik ostaje, ali nije nedodirljiv; Skupština radi, ali nije puka glasačka mašina, većine se formiraju od tačke do tačke, a javnost konačno može da vidi ko za šta glasa.

Tu nema romantike. DNP ima svoje račune. DPS ima svoje račune. Preokret ima svoje ambicije. PES i Demokrate imaju svoju priču o iznevjerenoj izbornoj volji. Svako će pokušati da iz ove situacije izvuče korist.

Ali baš zato Skupština mora biti otvorena. Ako se već politički računi ne mogu ukloniti, mogu se makar iznijeti pred građane.

DO IZBORA 2027. VLAST ĆE MORATI DA UČI DEMOKRATIJU

Ako ne bude vanrednog raspleta, Podgorica će do lokalnih izbora 2027. živjeti u neobičnom modelu.

Gradonačelnik će morati da vlada bez komotne većine, Skupština  da pokaže da kontrola nije isto što i opstrukcija. DNP će morati da objasni zašto negdje ruši, negdje drži, a negdje glasa sa opozicijom. DPS će morati da pokaže da mu kontrola vlasti nije samo drugo ime za povratak na staro. Perić će morati da dokaže da funkciju nije dobio da bi nekome bio koristan, nego da bi Skupština bila korisna građanima. To je težak ispit za sve.

Ali za Podgoricu može biti zdrav.

Jer je vlast u Crnoj Gori predugo živjela u uvjerenju da je Skupština problem samo kada nemaš većinu, a zapravo je Skupština problem samo za vlast koja ne želi kontrolu.

NAJVEĆI PREOKRET NIJE PERIĆ, NEGO SKUPŠTINA

Zato je pogrešno čitati podgoričku krizu samo kroz pitanje da li je Perić bliži DPS-u, DNP-u ili nekome trećem. To je stara matrica, korisna samo onima koji bi da svaku institucionalnu promjenu pretvore u priču o izdaji.

Pravo pitanje je drugo – može li Skupština Glavnog grada postati mjesto stvarne kontrole vlasti?

Ako može, onda je Podgorica, mimo volje mnogih političkih aktera, ušla u možda najzdraviji eksperiment crnogorske demokratije. Neće biti lako, neće biti bez trgovina, optužbi i pokušaja opstrukcije. Ali prvi put se otvara prostor da izvršna vlast mora da nauči ono što je godinama izbjegavala, da vlast nije vlasništvo onoga ko sjedi u kabinetu. Vlast je obaveza prema onima koji pune budžet, a Skupština je mjesto gdje se ta obaveza provjerava.