Video
To je za Pobjedu kazao univerzitetski profesor i advokat Miloš Vukčević komentarišući sve češće pritiske većeg dijela vladajućih stranaka da se izmijeni više odredaba Ustava, naročito onih koji su tijesno vezani za identitetska pitanja, uključujući i državljanstvo.
On podsjeća da dobijanje pasoša nije „prirodno pravo“ čovjeka, već „diskreciona obaveza države koja određuje kome da ga odobri, odnosno oduzme“. Sve pokušaje da se u našoj zemlji izmijene preduslovi za dobijanje takve privilegije zbog toga smatra opasnom namjerom za uvođenje prvog u nizu presedana koji mogu imati drastične posljedice po cijelu Crnu Goru. Najodgovornije da do toga ne dođe smatra opozicione partije, ističući da moraju iskoristiti „sva zakonska i demokratska sredstva“ da se suprotstave takvom naumu – počev od parlamenta, preko najrazličitijih kampanja i edukacije građana, do diplomatskih kanala, pa čak organizovanja protesta i građanske neposlušnosti.
BEZ KONTROLE
“Opozicija ni u kom slučaju ne smije da prihvati prijedlog vlasti da se uvede dvojno državljanstvo, a da se sa druge strane navodno uvedu mehanizmi koji će kontrolisati da li „dvojni državljani“ zaista imaju prebivalište u Crnoj Gori koje su prijavili”, ističe on.
Vukčević ukazuje na činjenicu da pomenuti kontrolni mehanizmi, ma koliko da su zakonski dobro propisani, neće biti implementirani. Kao glavni razlog navodi to što treba da ih primijene upravo oni koji su sada na vlasti.
“Jasno da će njihovu primjenu namjerno izostaviti da bi ostvarili svoje političke i ideološke ciljeve o ponovnom nestanku Crne Gore kao države. Dakle, opozicija ne smije da nasjedne na priču o kontrolnim mehanizmima. Takvo nešto je neprimjenjivo u Crnoj Gori, posebno ako se uzme u obzir definicija prebivališta koja je data Zakonom o registru prebivališta i boravišta”, dodaje on.
Sagovornik Pobjede podsjeća da je prebivalište isključivo ono mjesto u kojem se crnogorski državljanin nastanio sa namjerom da tu živi i da to mjesto bude centar njegovih životnih aktivnosti. I upravo je prebivalište uslov za upis u birački spisak. Međutim, kontrolni mehanizmi za provjeru tačnosti ovog podatka podrazumijevaju vođenje postupka kod Upravnog suda da bi se utvrdilo da li je prijavljeno mjesto zaista centar životnih aktivnosti određenog državljanina Crne Gore.
“Najbolji primjer da kontrolni mehanizmi ne funkcionišu jeste Šavnik, gdje država nije u stanju već dvije godine da utvrdi ko od upisanih birača zaista ima prebivalište u toj opštini. Kada država to nije u stanju da provjeri na malom uzorku kakav je Šavnik sa svega dvije-tri hiljade birača, i kada se svi podaci o biračima nalaze u sistemu Crne Gore i dostupni su Ministarstvu unutrašnjih poslova, kako će tek moći da provjeri da li neki crnogorski državljanin ima prebivalište i u nekoj drugoj državi, Srbiji, Luksemburgu ili SAD”, upitao je on.
Vukčević se osvrnuo i na ranije komentare da uvođenje dvojnog državljanstva sa Srbijom ima za cilj sprovođenje biračkog inžinjeringa, koji bi u krajnjem lako mogao rezultirati nestankom Crne Gore kao države.
NOVI BIRAČI
“Prema procjeni analitičara, u Srbiji živi oko 300.000 ljudi porijeklom iz Crne Gore koji bi, po osnovu bilateralnog sporazuma sa Srbijom ili planiranih izmjena i dopuna Zakona o crnogorskom državljanstvu, mogli da apliciraju za crnogorsko državljanstvo. Dovoljno je da samo deset odsto njih dobije crnogorsko državljanstvo, prijavi prebivalište u nekoj od opština u Crnoj Gori, te nakon dvije godine stekne biračko pravo i tako poremeti biračku strukturu u Crnoj Gori”, rekao je Vukčević.
Kako je pojasnio, članom 45 Ustava Crne Gore propisano je da „pravo da bira i da bude biran“ ima svaki punoljetni državljanin sa najmanje dvije godine prebivališta u Crnoj Gori.
“Jasno je da iza ideje za uvođenje dvojnog državljanstva stoji namjera određenih političkih struktura u Crnoj Gori, ali i van nje, da se promijeni biračka struktura u Crnoj Gori, odnosno da se sprovede izborni inžinjering i „uveze“ značajan broj birača iz Srbije. Opšte je poznato da se zakonom ne može derogirati i mijenjati navedena ustavna norma, odnosno uvoditi „državljanstvo drugog reda“ po kojem bi takvi državljani sticali biračko pravo tek nakon deset godina provedenih u Crnoj Gori, kako je to izjavio premijer Milojko Spajić”, ukazuje Vukčević.
Takođe ističe da se tako nešto ne može propisati zakonom, ali ni bilateralnim sporazumom jer i bilateralni sporazumi moraju biti u skladu sa Ustavom. S druge strane, iako su bilateralni sporazumi iznad domaćeg zakonodavstva, to ne znači da su i iznad Ustava.
“Jasno je da će svi ti državljani Srbije koji dobiju crnogorsko državljanstvo, nakon dvije godine prijavljenog prebivališta u Crnoj Gori, steći biračko pravo. Samim tim, na referendumu će moći da glasaju o izmjeni državnog statusa Crne Gore, državnih simbola Crne Gore (zastava, himna, grb), kao i o crnogorskom kao službenom jeziku. Uz to, izvjesno je i da će glasati za prosrpske partije, prije svih članice bivšeg Demokratskog fronta. Takva njihova odluka je potpuno opravdana. Bilo bi čudno da je drugačije, jer je Srbija stvarni centar njihovih životnih i radnih aktivnosti, a Crnu Goru žele ponovo kao sastavni dio Srbije”, pojasnio je on.
Podsjetio je i na raniju izjavu da „svi imamo bliske rođake u Srbiji, ali ne želimo da oni budu predmet zloupotrebe i dovode se autobusima u Crnu Goru pred izbore“.
“Ukoliko se prihvati uvođenje dvojnog državljanstva sa Srbijom, realno je očekivati ponovno organizovanje referenduma za pet do deset godina, ali sa značajno promijenjenom biračkom strukturom u korist onih koji se zalažu za zajednicu Srbije i Crne Gore. Naime, birački spisak biće dopunjen licima sa državljanstvom i Srbije i Crne Gore, a koji će glasati u Crnoj Gori”, zaključuje on.
Drugo i dvojno državljanstvo
Još jedna od posebnih situacija u vezi sa dodjelom crnogorskog državljanstva odnosi se mahom na one koji su rođeni u Srbiji i imaju srpsko državljanstvo, ali im je Crna Gora centar životnih aktivnosti.
“U javnosti se namjerno miješaju pojmovi dvojnog državljanstva sa nemogućnosti ovakvih osoba da, uprkos ispunjavanju svih zakonskih uslova, dobiju crnogorsko državljanstvo. Upravo se ta lica zloupotrebljavaju da bi se opravdalo uvođenje dvojnog državljanstva “, navodi on.
No, skreće pažnju da je riječ o pitanjima koja nemaju veze sa dvojnim državljanstvom.
“Lično zastupam jedan broj uglavnom ruskih i srpskih državljana koji pokušavaju dobiti crnogorsko državljanstvo po osnovu braka, porodice, rođenjem na teritoriji Crne Gore, prijemom, porijeklom. Ali kod svih tih slučajeva jedan od uslova jeste da se odreknu pasoša druge države, ukoliko im se dodijeli crnogorski. Upravo je tu problem i to nijesu isti slučajevi kao sa najavljenim dvojnim državljanstvom”, precizira Vukčević.
Podsjeća na činjenicu da nijedna država sa malim brojem stanovnika i dominantnim susjedom, kao što je to slučaj Crne Gore sa Srbijom, zatim Ukrajine, Litvanije, Letonije, Estonije i Bugarske sa Rusijom, ali i Austrije, Holandije i Monaka, ne dozvoljava dvojno državljanstvo.
“Na tom principu mora ostati i Crna Gora ukoliko želi da opstane kao država”, dodaje Vukčević.
Sumnjiva počasna, ali ne i ekonomska državljanstva
Vukčević skreće pažnju i na značajnu razliku između dva načina sticanja crnogorskog državljanstva na osnovu odluka Vlade i najviših zvaničnika države. Riječ je o „počasnom“ i „ekonomskom“ državljanstvu.
On podsjeća da su prilikom dodjele počasnih državljanstava crnogorski pasoši završavali i u rukama kontroverznih osoba, poput Taksina Šinavatre, Nasera Ramaja i Mohameda Dahlana, jer su oni prolazili provjeru samo Agencije za nacionalnu bezbjednost Crne Gore, koja je i dala pozitivno mišljenje.
Preporučeno
“Za razliku od počasnog državljanstva, kod dodjele ekonomskog državljanstva aplikanti prolaze ozbiljne due diligence provjere od strane dva međunarodna agenta sa sjedištima u Londonu i Kanadi. Do sada nije bilo niti jednog slučaj sumnjive dodjele ekonomskih državljanstava”, kazao je on.
