Video
Piše,
Milorad Popović
Vesna Bratić je ponovo imala performans u Skupštini Crne Gore. Ovoga puta su joj, izvan zadatog konteksta, mete bile Milorad Popović, OKF i FCJK. Ja sam dosad prema gospođici Bratić bio suzdržan zbog toga što bi svako iz litijaškog kruga, izabran da vodi resore koji su njoj povjereni, radio isto što i ona – na uništenju crnogorske kulture, prosvjete, nauke i sporta – ali još razornije i podmuklije, poput, recimo, Vladimira Božovića, novoizabranog rektora Univerziteta. Moram priznati i da kao pisac, koji se bavi ambivalencijom ljudske prirode i sudbine, imam podvojena osjećanja prema gospođici Bratić. Ona je i sama žrtva jedne opake ideologije. Jer, da je samo hladnokrvni egzekutor djelovala bi pritvornije, artikulisanije, naoko pomirljivije: ne bi – kako bi Katunjani rekli – ostala za uklin, kao jedina ministrica kulture na svijetu koja javno pokazuje fašistički odnos prema Crnogorcima, čije je nacionalno ime kauzalno povezano s imenom države u kojoj je ona četvororesorna ministarka. Ova ponosna Srpkinja – žena-četnik – javno izražava Vladin odnos prema Crnogorcima, koji D. Abazović, i Đ. Radulović, u razgovoru sa strancima kriju kao zmija noge. Gospođica Bratić tvrdi da su nacionalni Crnogorci zamorčad, to jest da su pristali da budu dio etničkog inženjeringa, koji su valjda osmislili Kominterna i Vatikan. Ni poslije godinu dana ministrovanja niko je nije čuo da je proslovila: crnogorska nacija, crnogorska književnost, crnogorski jezik, iako je na to obavezuje, ne samo profesionalna etika, i usvojeni standardi države koja je kandidat za Evropsku uniju, nego i Ustav Crne Gore, u kojemu su crnogorska nacija i crnogorski jezik ustavne kategorije. Gospođica Bratić instiktivno slijedi duh svakog fašizma, malog i velikog, klerikalnog i sekularnog, koji se temelji na negiranju drugog i drugačijeg, zastrašivanju, nasilju, i prije svega na lažima: hiljade puta ponavljanim glupim i besprizornim lažima, čiji je krajnji cilj da većina građana ne razlikuje istinu od laži, tačnije da im postane bliskija, prirođenija laž nego istina.
Osim izvjesne empatije prema gospođici Bratić, ima još jedan razlog zašto sam dosad izbjegavao direktnu polemiku s njom i njenim savjetnicima, agentima, detektivima. Njihova intelektualna potkapacitiranost i posvemašnja beznačajnost, izvan trenutne djelatnosi u koju su gurnuti sticajem okolnosti, ne stvaraju elementarne pretpostavke za smislenu javnu debatu. Ipak, zbog dijela dobronamjerne i nedovoljno informisane javnosti moraću demantovati – u potonjih nekoliko godina – bezbroj puta ponovljene falsifikate, obmane i laži, koje je još jednom ponovila Vesna Bratić, u Skupštini Crne Gore.
1. Milorad Popović, na javnim konkursima Ministarstva kulture, nije nikad konkurisao, nije dobio jedan euro autorskog honorara za knjige, uređivanje, ili za druge usluge. Sva sredstva od Ministarstva, u skladu sa Zakonom o kulturi, dobio je OKF d.o.o. Cetinje, čiji sam osnivač i direktor.
2. Dobijena sredstva sam trošio u skladu s potpisanim ugovorima, za projekte iz domena književnosti, književnog prevođenja, časopisa, te posebne projekte Nova luča, Sto slovenskih romana, Kreativna Evropa, kao i učešće na sajmovima i festivalima, gdje je OKF više godina organizovao predstavljanje crnogorskih izdavača, kao i promocije prevedenih knjiga domaćih autora. Svi ovi projekti, od stručnih komisija, proglašeni su od posebnog interesa za kulturu Crne Gore, i o njihovoj realizaciji postoje materijalni, narativni i finansijski dokazi, što su više puta provjeravale revizorske kontrole, pa i Bratićkini revizori i specijalni savjetnici.
3. U sklopu naracije o tobožnjim privilegijama Milorada Popovića, nema naravno jedne riječi o tome da je OKF potonje dvije decenije bio glavni, često i jedini nosilac afirmacije savremene crnogorske književnosti, te da su njegovi autori dobili trideset pet prestižnih nacionalnih i međunarodnih nagrada za književnost; da su posredstvom ovog izdavača objavjene desetine knjiga na stranim jezicima; da smo omogućili crnogorskim izdavačima i pojedinim piscima da se predstave na brojnim međunarodnim sajmovima knjiga i festivalima. Takođe, ne pominje se ni činjenica da je OKF štampao recentna djela gotovo svih prestižnih postjugoslovenskih pisaca, k tome i stotinak književnih prijevoda. Niko se dosad javno nije zapitao, kako bi izgledalo crnogorsko izdavaštvo bez ovih knjiga, i ostalih aktivnosti koje smo znalački i skrupulozno selektovali, promovisali u Crnoj Gori i na međunarodnoj književnoj sceni. Ja nijesam tražio aplauze za to što smo radili, ali demonizacija OKF-a od strane velikosrpskih nacionalista i ćutnja ili slabašni glasovi kulturnih poslenika protiv fašizacije crnogorske kulture i društva zorno svjedoči o stanju duha i morala u nas. Mediokritetstvo, to jest zavist, jednako su pogubni za Crnu Goru koliko i njeni politički neprijatelji. Jer, u neravnopravnoj borbi, onaj manji i slabiji mora biti inteligentniji, uporniji, hrabriji. Ne mogu nikako shvatiti pojedini provincijalni bardovi i kulturtregeri, koji su neokrznuti preživjeli sve mijene od druga Tita do Vesne Bratić, da niko nije odgovoran za svoj talenat, kao ni za svoju prosječnost. Ali, jest za način kako se s tim usudom nosi. Ja s velikosrbima imam čiste račune, i oni sa mnom, ali ni za ove druge još nijesam izgubio nadu, da će i oni jednom shvatiti, da su – kao i između čovjeka i nečovjeka – svjetlosne godine između znanja i neznanja, talenta i netalenta.
4. Tako su moji lični i politički neprijatelji, u maniru crne bulevarske propagande, zbrajajali babe i žabe, sabirali sredstva koje je OKF za deset godina(!) dobio od MK, po raznim osnovama. Istina, nije taj ingeniozni gaf došao iz savjetničkog tima gospođe Bratić – nije u redu da ih kitim tuđim perjem – nego od mojih bivših saradnika i kućnih prijateljica, bivše direktorice Monitora M. T. M. i urednika Vijesti B. B. Ovu vickastu domišljatost Bratićkine računovođe su spremno dočekale, i zorno objavili općinstvu da je OKF-u, iz bisaga „korumpirane, pljačkaške vlasti Mila Đukanovića“, od 2010. do 2020. dodijeljeno 880.000 eura. Sama cifra naslovljena na „režimskog pisca“, idealan je naslov za javno sramoćenje. Jer u ovako malom neanonimnom, zapuštenom društvu, u kojemu je tradicija egalitarizma i siromaštva u simbiozi s kulturom sitne i krupne korupcije, može se bez velikog truda, i provjere, plasirati najbizarnije konstrukcije i obmane. Ko će još da provjerava: je li pare dobio Popović ili OKF; jesu li knjige zaista štampane; je li izdavač – kojemu tepaju Bokser – zaista predstavljao CG izdavaštvo u Lajpcigu, Frankfurtu, Bolonji? Ili, kolika je cijena štampe, kompjuterske obrade, dizajna, lekture, korekture, distribucije, dvjestotinak književnih djela, 122 broja časopisa, cijena puta i smještaja na međunarodnim sajmovima, festivalima, konferencijama… Ergo, da je neko imao malo dobre volje od istraživačkih novinara, meni prijateljskih ili neprijateljskih medija, svejedno, bez mnogo truda i inventivnosti, izračunao bi da je OKF za ovih inkriminisanih deset godina – od 2010-2020. – prosječno dobijao iz državnog budžeta oko sedam hiljada eura mjesečno, kolika su i bruto primanja aktuelnog direktora Podgoričkog aerodroma! Još bi, površnom komparativnom analizom, shvatio da su to bili najjeftiniji kulturni proizvodi u Crnoj Gori, koji su imali stanovitu estetsku i koncepcijsku relevantnost.
5. No, laži i obmane Vesne Bratić, ovoga puta imale su i jednu konkretnu, aktuelnu svrhu: da „zamaštra oči“ bledunjavoj, neukoj, uplašenoj opoziciji. Jer, dan prije skupštinskog Odbora objavljeni su rezultati Konkursa za kulturnu produkciju, čija je materijalna podrška u iznosu sredstava koje jedan grad srednje veličine u postkomunističkim zemljama izdvaja za kulturu. Ukupno je izdavačima podijeljeno tridesetak hiljada eura(!), što je peti dio troškova koje, na primjer, Hrvatska ili Slovenija, opredijele za učestvovanje na Frankfurtskom sajmu knjiga. U narečenoj raspodjeli četvoroimenog ministarstva za 2021., OKF je za književno izdavaštvo i prevodilaštvo dobio 8.000 eura: 3.600 eura za 14 knjiga domaćih autora i 4.400 eura za 12 prijevoda!
6. Dakle, časopis ARS., koji je 2021. obilježio trideset pet godina izlaženja, na Konkursu je dobio 0 eura! Interesantno da ova činjenica nije bila interesantna za jedan medij, ni za jednog kolumnistu naših savremenih bizarnosti. I ovo rječito svjedoči o tome da nam se Bratićka i bratići nijesu slučajno dogodili. Jer, organizovanu, sistemsku kulturnu produkciju, koja je od vitalnog značenja za ostojnost male ugoržene nacije već smo izgubili, i pitanje je što je još ostalo da odbranimo. Da nije tako, da postoji elementarna svijest o odmakloj fazi realizacije velikosrpskog projekta CRNA GORA BEZ CRNOGORACA – dakle, bez crnogorske kulture, književnosti, jezika, crkve – bili bi valjda glasniji u odbrani vrijednosti koje su mukotrpno, i sa dobrim osjećajem mjere i znanja stvarane decenijama. U tom kontekstu pripomenuli bi i da je časopis ARS, od krucijalnog značaja za opstanak i afirmaciju recentne književne scene. U prilog tome bi istaknuli, da je ova književna publikacija, na Sarajevskom sajmu knjiga 2015. bila izabrana za najbolji književni časopis u regionu, i takođe da je to jedina književna revija sa Zapadnog Balkana, koja je participirala u mreži Revija u reviji, zajedno s probranim časopisima iz jedanaest srednjoevropskih zemalja, od baltičkih država do Slovenije i Hrvatske.
Preporučeno
P. S. Vesna Bratić je obavila posao zbog kojega je dovedena: budžetska izdvajanja države za kulturu smanjena su više od tri i po puta, s 2,5 na 0,8 BDP. Na čelu javnih kulturnih ustanova dovedeni su diletanti, opskurni klerikalci i sljedbenici Dimitrija Ljotića, uništeni su i nevladini kulturni subjekti, koji su još mogli, kako-tako, održavati vitalnost kulturne produkcije, prekinuta je kulturna razmjena s inostranstvom, izuzimajući Srbiju i Rusiju… Još ću jednom ponoviti: više zastrašuje tišina u kojoj se to događa od same smrtonosne presude koja je donešena nakon izbora 2020. godine. (Ako se i čuje neki glas on je usamljen, nedovoljno artikulisan i okružen ravnodušnošću). Ergo, na pomenutoj skupštinskoj sesiji, na kojoj je, kažu, Vesna Bratić na momente bila i duhovita – pominjala je Boksera – opozicionari, profesori univerziteta, među kojima je i predsjednica komisije DPS-a za kulturu i identitet, zamjerili su joj malo slobodnije ponašanje i neprimjereni vokabular. Na drugo, što se kulturne politike tiče, navodno, nijesu imali primjedbi! Ili se njihove kritike nijesu čule.
