Na sastanku ambasadora država članica, održanom juče u Briselu, otvorena je rasprava o tome da li je vrijeme da se krene u izradu pristupnog ugovora – ključnog dokumenta koji označava posljednju fazu pregovora i praktično priprema zemlju za članstvo. Iako takav potez u ranijim proširenjima nije bio sporan kada kandidat dostigne određeni nivo spremnosti, sada izaziva podjele među državama članicama.
NESLAGANJA MEĐU DRŽAVAMA ČLANICAMA
Ugledni list Politico piše da trenutno 16 država podržava pokretanje ovog procesa, dok 11 zemalja ili otvoreno protivi toj ideji ili ima ozbiljne rezerve, što jasno pokazuje da ne postoji jedinstven politički konsenzus o narednim koracima.
Upravo ta podjela oslikava dublji problem: pitanje proširenja više nije samo tehnički proces usklađivanja zakonodavstva, već postaje dio šire strateške debate o budućnosti Evropske unije. U tom kontekstu, slučaj Crne Gore sve češće se posmatra kao testni model za buduća proširenja. Ideja koja dobija na snazi u pojedinim krugovima jeste da bi pristupni ugovor sa Crnom Gorom mogao sadržati nove mehanizme kontrole koji nijesu postojali u ranijim talasima proširenja.
Ovo podrazumijeva mogućnost uvođenja postpristupnog monitoringa, odnosno nadzora i nakon formalnog ulaska u članstvo, zatim ograničavanje pojedinih prava novih članica u određenim fazama, pa čak i mehanizme sankcionisanja u slučaju nazadovanja u oblasti vladavine prava.
Takve ideje rezultat su iskustava iz prethodnih proširenja, kada su pojedine države nakon ulaska u EU pokazale regres u ključnim demokratskim standardima.
ZATVARANJE SVIH POGLAVLJA NIJESU VIŠE GARANT BRZOG ULASKA U EU
Iako Crna Gora na papiru ima najviše razloga za optimizam – otvorila je sva pregovaračka poglavlja i nalazi se u fazi njihovog zatvaranja – politička realnost ukazuje da to više nije garancija brzog članstva. Naprotiv, završna faza pregovora pokazuje se kao najneizvjesnija, jer zavisi od faktora koji su van direktne kontrole zvanične Podgorice: unutrašnjih odnosa u EU, izbora u ključnim državama članicama, ali i geopolitičkih prioriteta Unije, posebno u svjetlu rata u Ukrajini i ubrzanog približavanja istočnoevropskih kandidata.
U takvom okruženju raste bojazan da bi Crna Gora mogla postati talac šire strategije proširenja. Evropska unija istovremeno pokušava da reformiše sopstvene institucije, odgovori na bezbjednosne izazove i definiše novi pristup prijemu velikog broja kandidata. To otvara prostor za usporavanje procesa, redefinisanje pravila ili čak uvođenje novih modela članstva koji ne podrazumijevaju punu integraciju u startu.
Zbog toga pristupni ugovor, koji je nekada bio formalnost na kraju procesa, sada postaje centralno političko pitanje. Njegova izrada više nije samo tehnički zadatak pravnika i eksperata, već instrument kroz koji će Evropska unija definisati kako vidi sopstvenu budućnost i granice proširenja. Upravo u tom dokumentu mogla bi biti sadržana nova pravila igre – kako za Crnu Goru, tako i za sve buduće članice.
Juče otvorena rasprava u Briselu zato ima daleko širi značaj od jednog diplomatskog sastanka. Ona pokazuje da se proces približio tački u kojoj će se odlučivati ne samo o tome da li je Crna Gora spremna za članstvo, već i da li je Evropska unija spremna da primi novu članicu – i pod kojim uslovima. Upravo odgovor na to pitanje odrediće tempo i ishod evropskog puta Crne Gore u godinama koje dolaze.
Preporučeno
TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE
Video