Video
Amandmanom mu je izbijen taj argumet iz ruku jer se u njemu eksplicitno kaže da nije riječ o odgovornosti cijelog naroda ili etničke grupe, nego pojedinaca, dakle, ljudi koji imaju ime i prezime.
Nacionalistička histerija koja je pratila Vučićevu tvrdnju i forsiranje da su Srbi genocidan narod ako se usvoji rezolucija, preobratila se u još histeričnije slavlje na ulicama Beograda kada je Rezolucija o Srebrenici usvojena u UN.
Na pitanje šta se slavi u Srbiji, Popov kaže da je slavlje samo posljedica atmosfere koja je stvarana uoči glasanja u UN.
” Glasanje je predstavljeno kao da je riječ o sportskom rezultatu što je krajnje neukusno, jer je riječ o osam hiljada mrtvih duša. U javnosti je bildovana atmosfera da ćemo mi pobijediti ili umanjiti uspjeh zemalja velikih sila koje su pokrenule inicijativu. Kada se sve sabere, više je onih koji su bili protiv i uzdržani od onih koji su glasali ZA – tabloidi su objavili da je to „velika moralna pobjeda Srbije i pobjeda jednog čovjeka, Vučića“ koji je uspio da izlobira”, kaže Popov.
Ističe da je time samo još nazidan kult ličnosti Vučića što je i za potrebe predizborne svrhe (lokalni izbori u Srbiji su 2. juna).
” Propaganda je govorila da se nad Srbijom nadvila velika opasnost da će biti moralno osuđena: rezolucijja jeste izglasana, ali to nije puni uspjeh onih koji su je predložili jer manje od polovine nije glasalo za nju – što je prešlo i granicu neukusa jer, ponavljam, riječ je o smrti osam hiljada ljudi. Bio sam u Beogradu, vidio kolone automobila sa zastavama, natpise na zgradama i mostovima: „Srbi nisu genocidan narod“ – gdje niko nije ni tvrdio da su genocidan”, objašnjava Popov.
On naglašava da Srbija takvim ponašanjem ne dobija ništa, a posljedica je ogroman gubitak na duge staze.
” Srbija je trebalo da bude kosponzor ili pokretač jedne takve rezolucije, tako bi se izreklo poštovanje prema žrtvama. Ko je Njemcima ikada rekao da su genocidan narod? Oni su uz pomoć drugih izvršili denacifikaciju i kod njih nema poricanja holokausta jer se njeguje ta kultura. Kod nas nije bilo spremnosti za suočavanje sa prošlošću”, ukazuje Popov i podsjeća da je ,,Bulevar Zorana Đinđića na Novom Beogradu prelijepljen u „bulevar Ratka Mladića“.
To je 26. maja 2007. godine uradio lično Aleksandar Vučić, tadašnji generalni sekretar Srpske radikalne stranke.
” Rezolucije ne bi bilo da se Srbija jasno odredila prema najvećem zločinu, a to je zločin u Srebrenici. Umjesto toga čuvaju se murali Ratka Mladića. Osuđene ratne zločince smo poslije odslužene kazne dočekivali, slavili i ukazivali im počasti, promovisali knjige”, naglašava Popov.
Na pitanje kako je takav narativ uspio da se preseli u Crnu Goru, Popov kaže da je to jednostavno odrađeno.
” Imamo prosrpske stranke od kojih zavisi vladajuća većina koja je stvorena uz njihovo učešće. Oni imaju ucjenjivački kapacitet i Spajić se kao premijer našao pritisnut sa dvije strane: ime njegove stranke kaže da treba da uskladi svoju politiku sa EU i da se ponaša evropski, a pod pritiskom je i Beograda i Mandića u izglasavanju rezolucije. On je uradio ono što je mislio da je najbolje – da se napravi kompromis i prihvate amandmani”, kaže Popov.
Propuštena prilika
” Igmanska inicijativa je juna 2005. godine predložila da se 11. jul proglasi Danom sjećanja na nevine žrtve ratova na prostorima Jugoslavije 90-ih godina. Tražili
smo da odgovornost snose i neposredni počinioci, nalogodavci, kreatori te zločinačke ideje, oni koji su vodili državnu, stranačku i uređivačku politiku.
Preporučeno
Toj sesiji su prisustvovali i Svetozar Marović, predsjednik državne zajednice Srbija i Crna Gora, Stipe Mesić, predsjednik Hrvatske i Borislav Paravac, predsjedavajući Predsjedništva BiH. Da je taj naš prijedlog usvojen, ne bi došlo do Rezolucije već bi sami pokazali spremnost da se suočimo sa prošlošću. Ali, problem je što takva spremnost ne postoji ni u ostalim državama koje su bile umiješane u ratni sukob”, kaže Popov.
