Video
Sadržaj navedenog pisma prenosimo integralno.
Uvažene kolege,
Zagovornici nezavisne, suverene, građanske, sekularne, multietničke i multikulturalne Crne Gore,
Naše društvo u posljednje dvije godine, suočeno sa državno neodgovornom vlašću, prolazi velike izazove i ogromne napore ne samo da bi održalo ekonomiju i očuvalo funkcionalnost sistema, već i da bi odbranilo građanske, sekularne i evropske vrijednosti, koje predstavljaju naše trajno dobro. Svakim danom djelovanja 42. i sada 43. Vlade, dokazuje se opravdanost bojazni da se ovoj državi uskraćuju, ne formalno, već neformalno, suptilno i perfidno, ključni elementi njene državnosti i jedinstvenosti: nezavisnost u odlučivanju i građanska i multietnička ideološka osnova.
Kroz trenutnu i prethodnu vladajuću strukturu, anticrnogorske i antigrađanske snage, dobile su, paradoksalno, državne strukture kao instrument za sprovođenje antidržavne politike. Te snage su u 43. Vladi dobile i toliko traženi legitimitet, učešćem ili podrškom pojedinih građanskih i manjinskih partija, zbog čega su unekoliko opasnije. Krajnji dokaz navedenog, jeste skandalozan, sa elementima izdaje, predlog tzv. Temeljnog ugovora.
Ugovor je pak samo primjena loših prioriteta još gore vlade. A budući da je premijer ove vlade idejni tvorac prethodne, najgore u istoriji Crne Gore, kao i da su Otvoreni Balkan, tzv. Temeljni ugovor i popis i formalni prioriteti 43. sastava, svakako da ne mogu biti iznenađenje za bilo koga na političkoj sceni, niti se može očekivati odustajanje od istih.
Naime, struktura Vlade je, što se može uočiti kroz konstantna preglasavanja građanskih partija, postavljena tako da onemogući svaki akt pobune u odnosu na ubjedljivu većinu predstavnika političkih subjekata koji zastupaju pomenute loše prioritete i tuđe interese. A takvo izigravanje onih koji treba da budu stub vlasti, a ne njeni pioni, mora da bude kažnjeno povlačenjem jasne granice između “nas” i “njih”. Pri čemu se ta linija ne crta partijskom, vjerskom ili nacionalnom pripadnošću, već državničkom politikom u interesu svih građana, nasuprot šibicarskoj, koja je njima sklona. I to je upravo ono što ova vlada svim silama pokušava da izbjegne, kompromitujući sitnim ustupcima i lažnim mirenjem, velike stvari koje se ne daju miriti: dobro i loše.
Crna Gora danas nije okupirana puškom, nego mnogo suptilnije, a time i razornije: dezitegrisanjem prosvjete, satiranjem kulture, kapitulacijom pred ugovorom sa jednom privilegovanom vjerskom zajednicom, koji ne bi prihvatio ni entitet sa statusom protektorata, te opsijedanjem najprofitabilnijih preduzeća istim onim navodnim antinepotističkim kadrovima, najglasnijim negatorima crnogorskog identiteta, koji sada ta preduzeća, na krilima kronizma, pretvaraju u prah. Sofisticirana represija stoga nije manje, nego mnogostruko više opasna, i nakon pune dvije godine zahtijeva srazmjeran odgovor, bez okova političkog oportunizma i nade u poziciju-dvije više “po dubini”.
Svakako, legitimni i primarni cilj svake partije jeste ulazak u vlast, u cilju realizacije svog programa, ali kad ulazak znači nemjerljivo veću štetu i po državne interese i po interese partije, od one koja bi nastala uskraćivanjem povjerenja, građani očekuju prepoznavanje tog momenta i razboritost svojih političkih predstavnika.
Kalkulantstvo u pobuni, plašljivost u djelovanju, odlaganje u nalaženju rješenja, apatičnost u očuvanju građanske misli i nemuštost u artikulisanju zahtjeva građanskog bloka, svakim danom samo usložnjava problem. Što se uostalom potvrđuje i svakim danom opstanka 43. Vlade. Kojoj su nova 24 sata još jedna ogromna prilika da “iskadruje” novo državno preduzeće i ispuni još jedno obećanje dato predstavnicima druge države.
Opasnost koja se nadvila nad Crnom Gorom stoga zahtijeva djelovanje građanskog bloka bez odlaganja, snažno i koordinisano, na temeljima zajedničke, formalne ili neformalne platforme. Četrdeset jedan spram četrdeset formalno čini razliku između vlasti i opozicije. Sušinski, makar polovina građana, a sudeći po svemu i značajno više od toga, nije glasala za vladu čiji nametnuti prioriteti je kvalifikuju kao kvislinšku, za submisivnu politiku niti razaranje institucija “po dubini”, već za spoljnopolitički i ekonomski oporavak.
Politikantski dilovi su i dalje samo dilovi, ma koliko ih neko nazivao pomirenjem. Jer pomirenje proizvodi stabilnost. Dilovi – podjele. Šta je od to dvoje proizvelo takozvano crnogorsko pomirenje – jasno je. Stoga pozivamo sve državno odgovorne i građanski orijentisane političke subjekte da zajedničkim djelovanjem odbiju da svjesno pristanu na brisanje granica između političkih programa, temeljnih vrijednosti, kvalitetnih i nekvalitetnih kadrova, a koje se ne sprovodi na temelju zajedništva, već na temelju “podmirivanja” političkih protivnika.
Preporučeno
Nepristajanjem da nas podmire, znači da ne pristajemo da nas umire. Vjerujemo da građanska misao, koja je iznijela neke od najvažnijih zadataka od obnove nezavisnosti naovamo, zna kad je vrijeme da kaže “dosta”. Vrijeme je da istinskim zajedništvom među zagovornicima srodnih, naprednih vrijednosti, sa naučenim lekcijama iza sebe, vratimo ovu državu na mjesto kojem pripada: evropski i slobodarski put napretka.
