Vlada Crne Gore obrazovana je kao organ izvršne vlasti prvi put u moderno vrijeme 1991, nakon što je amandmanima na Ustav Crne Gore iz 1990. godine ukinuto dotadašnje Izvršno vijeće.

Utvrđeno je da Vladu SR Crne Gore, kao najviši organ izvršne vlasti, čine predsjednik, potpredsjednici i ministri, koje bira Skupština i to: predsjednika Vlade na prijedlog Predsjedništva SR Crne Gore, a potpredsjednike i ministre na prijedlog kandidata za predsjednika Vlade.

Parlamentarni izbori održani su u skladu s novim propisima 9. i 23. decembra 1990, zajedno s prvim „predsjedničkim“ izborima odnosno izborima za petočlano Predsjedništvo SR Crne Gore.

Za predsjednika Predsjedništva SR Crne Gore izabran je Momir Bulatović, a za članove Svetozar Marović, Milica Pejanović-Đurišić, Hazbo Nuhanović i Slobodan Vujačić.

29. VLADA: „MACHO MEN“

Skupština Republike Crne Gore, konstituisana na osnovu tih parlamentarnih izbora, izabrala je 15. februara 1991. 29. Vladu. Činila su je, pored premijera Mila Đukanovića, tri potpredsjednika, 12 resornih ministara i tri ministra bez portfelja. Prva rekonstrukcija uslijedila je nakon nešto manje od godine – 17. januara 1992: Dodato je ministarstvo privrede; zdravstvo i zaštita životne sredine su podijeljeni u dva resora; dva ministra bez portfelja su zamijenjena novim ljudima. Pola godine kasnije –  1. avgusta 1992, uslijedila je nova rekonstrukcija: zamijenjena su novim ljudima dva potpredsjednika Vlade i ministri unutrašnjih i vanjskih poslova; razriješena su dva ministra bez portfelja, a imenovan je jedan. 29. Vlada je izdržala nešto više od dvije godine – do 4. marta 1993.

Imajući u vidu dvije rekonstrukcije i dvije ostavke ministara kraj mandata 29. Vlade Crne Gore dočekalo je manje od polovine članova izabranih na početku – 9 od 19.

U 29. Vladi nije bilo ni jedne žene.

30. VLADA – GOTOVO KONCETRACIONA

Trideseta Vlada Crne Gore izabrana je 5. marta 1993. Premijer je drugi put bio Milo Đukanović, a njegov kabinet činili su predstavnici svih parlamentarnih stranaka osim Srpske radikalne stranke.

Vlada je obilježio veliki broj ostavki i razrješenja, uglavnom članova iz opozicije. Nije bilo klasičnih rekonstrukcija, iako je u dva navrata, 1. februara 1994, pa ponovo dva mjeseca kasnije, 31. marta 1994. bili više promjena unutar kabineta.

Prilikom druge rekonstrukcije 30. Vlade, 31. marta 1994, na dužnost ministarke zaštite životne sredine izabrana je, umjesto Vukića Pulevića, koji je pet mjeseci ranije podnio ostavku, Ana Mišurović – prva žena članica Vlade Crne Gore od uvođenja višestranačkog sistema.

Vlada je od početka do kraja mandata zadržala isti broj članova, s tim što je bilo više razdoblja u kojima je broj članova Vlade bio manji od 25, jer su neki podnosili ostavke ili su bivali razrješavani, a ta mjesta nijesu popunjavana odmah.

31. VLADA – JEDVA VIŠE OD GODINE

Nakon parlamentarnih izbora održanih 3. novembra 1996. Skupština je 24. decembra izabrala 31. Vladu čiji je predsjednik treći put za redom bio Milo Đukanović.

Ovo je bila vlada sa veoma kratkim mandatom – tek nešto više od godine.

Vladu su, pored premijera, činila tri potpredsjednika, 17 resornih ministara i četiri ministra bez portfelja.

Rekonstrukcijom 18. jula 1997, Vlada je dobila potpredsjednika zaduženog za privatizaciju. Zamijenjeni su novim ljudima jedan potpredsjednik i tri ministra – vanjskih poslova, koji je poginuo, te ministri kulture i trgovine.

32. VLADA – PRELAZNA

Stupanjem Mila Đukanovića na dužnost predsjednika Crne Gore, 15. januara 1998, Skupština je na sjednici održanoj 5. februara 1998. izabrala 32 Vladu, premijera Filipa Vujanovića.

Ovo je bila višestranačka tzv. prelazna Vlada odnosno Vlada sa mandatom najduže do kraja maja 1998. tj . do prijevremenih parlamentarnih izbora i konstituisanja novog saziva Skupštine.

Bula je to, u proteklih 35 godina Vlada s najkraćim mandatom i najviše članova – čak 28: po pet potpredsjednika i ministara bez portfelja i 17 resornih ministara.

Bila je to posljednja Vlada u čiji je generalni sekretar bio Duško Marković. Tu je dužnost obavljao od prve Vlade Mila Đukanovića 1991.

DRUGA VLADA FILIPA VUJANOVIĆA

Druga Vlada Filipa Vujanovića izabrana je 16. jula 1998. Činilo je, pored premijera, šest potpredsjednika i 17 resornih ministara. Nije bilo ministara bez portfelja.

Godinu i po kasnije, 27. januara 2000. godine 33. Vlada je rekonstruisana. Zamijenjen je jedan potpredsjednik, i imenovana su četiri nova ministra na mjesta upražnjena ostavkama ili razrješenjima te jedan ministar umjesto člana Vlade koji je preminuo.. Broj članova Vlade se smanjio jer je i jedan potpredsjednik u međuvremenu preminuo.

MANJINSKA VLADA I PREOKRET LIBERALA

Na izborima održanim 22. aprila 2001. godine ni jedna politička partija ili koalicija nije dobila apsolutnu većinu poslaničkih mandata.

Koalicija Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije uspjela je da ispregovara podršku Liberalnog saveza za svoju manjinsku vladu.

Vlada, 34. po redu, izabrana je 2. jula 2001. Činila su je, pored premijera, tri potpredsjednika i 15 resornih ministara.

Nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma, koji je Liberalni savez protumačio kao „odlaganje“ referenduma o obnovi nezavisnosti Crne gore, uskraćena je podrška manjinskoj Vladi.

Skupština je, na prijedlog šest poslanika Liberalnog saveza i 11 poslanika Narodne stranke, na sjednici održanoj 22 . maja 2002. izglasala nepovjerenje 34. Vladi.

KONSOLIDACIJA I POVRATAK ĐUKANOVIĆA NA DUŽNOST PREMIJERA

Skupština Crne Gore, formirana na osnovu rezultata parlamentarnih izbora održanih 20. oktobra 2002, izabrala je 8. januara 2003. godine 35. Vladu Crne Gore, premijera Mila Đukanovića.

Ovaj Đukanovićev kabinet imao je tri potpredsjednika, 14 resornih ministara i tri ministra bez portfelja.

Tokom mandata nije bilo klasične rekonstrukcije, već uobičajenih razrješenja i ostavki te imenovanja novih članova Vlade.

U mandati ove vlade dužnost ministra finansija je 16. februara 2004. preuzeo Igor Lukšić koji će šest godina kasnije biti izabran za premijera.

Broj mandata 35. Vlade se nije bitno mijenjao.

PRVE TRI VLADE U NEZAVISNOJ CRNOJ GORI

Ustavotvorna skupština Republike Crne Gore je na četvrtoj sjednici drugog redovnog zasijedanja u 2006. godini, nakon trodnevnog pretresa o kandidatu za predsjednika Vlade, njegovom programu i prijedlogu za sastav Vlade , izabrala 10. novembra 2006. godine 36. Vladu Crne Gore, prvu nakon obnove državne nezavisnosti.

Prvu Vladu nezavisne Crne Gore, premijera Željka Šturanovića, činili su premijer, dva potpredsjednika, samo trinaest resornih ministara i jedan ministar bez portfelja.

Zbog premijerove poodmakle bolesti Milo Đukanović se ponovo, drugi put, vraća na dužnost premijera nakon manje od godinu i po mandata 36. Vlade.

U 3. Vladi Crne Gore, izabranoj 29. februara 2008, uglavnom zadržava ministre iz prethodne Vlade. Kabinet je činilo dvoje potpredsjednika, 13 resornih ministara i jedan ministar bez portfelja.

Na osnovu rezultata parlamentarnih izbora održanih 29. marta 2009, Skupština je 10. juna izabrala 38. Vladu, šestu premijera Mila Đukanovića.

Vladu su, pored predsjednika, činila tri potpredsjednika, 15 resornih ministara i dva ministra bez porfelja.

OD LUKŠIĆA DO MARKOVIĆA – POTPREDSJEDNICI ISTOVREMENO MINISTRI

Skupština je 39. Vladu Crne Gore, premijera Igora Lukšića izabrala 29. decembra 2010.

Pored premijera Kabinet su činili dva potpredsjednika, 14 resornih ministara i jedan ministar bez portfelja. Potpredsjednici Vlade istovremeno si bili i resorni ministri.

Sljedeća, 40. Vlada Crne Gore, sedma na čijem je čelu bio Milo Đukanović, izabrana je 4. decembra 2012. Premijer je tokom mandata ove Vlade ponudio opoziciji da odabere šest mjesta kako bi njihovi ministri mogli na licu mjesta da provjere svoje tvrdnje o „kupovini glasova“ putem navodnih crnih fondova Vlade. Stoga se ovaj kabinet znatno mijenjao tokom mandata, ali se broj članova Vlade nije bitno promijenio za četiri godine.

Vladu su pored premijera činila tri potpredsjednika koji su istovremeno bili i ministri, i od jednog trenutka tri potpredsjednika koji to nijesu bili, još trinaest resornih ministara i jedan ministar bez portfelja.

Sličan broj članova Kabineta bio je i u 41. Vladi premijera Duška Markovića: Dva potpredsjednika koji su istovremeno vodili i resore, šesnaest resornih ministara i po jedan potpredsjednik bez resora i ministar be portfelja.

OD „12 APOSTOLA“ DO DUPKE PUNE SALE

Promjena vlasti nakon parlamentarnih izbora održanih 30. avgusta 2020. donijela je i bitne promjene u broju članova Vlade.

Zdravko Krivokapić je nimalo skromno svoju Vladu od 12 ministara poredio sa 12 apostola što je podrazumijevalo da je on Isus. Pored toga imao je jednog potpredsjednika – Dritana Abazovića, kojeg će, kada je odlučio da sruši Vladu, smatrati Judom Iskariotskim.

Vlada Zdravka Krivokapića, iako nije obilježena velikim promjenama, bila je i te kako kontroverzna zahvaljujući prije svega radikalizmu nekih njenih članova i pogotovo članica.

Sljedeća, 43. Vlada upravo premijera Dritana Abazovića imala je uobičaje broj člaova – 21: Premijera i osamnaest resornih ministara od kojih su četvorica bili i potpredsjednici. Bio je tu i jedan ministar bez portfelja.

I, konačno, stižemo do nevjerovatne, na prvi pogled smiješne, a zapravo tužne i tragične 44. Vlade premijera Milojka Spajića koja ima 32 člana.

Neopravdano, čak sumanuto duplanje ingerencija između potpredsjednika i ministara i veće organizacione i menadžerske kalibre bi dobro namučile, a ne predsjednika 44. Vlade.

Vlada od 32 člana je do te mjere nenormalna da čak u zgradi u kojoj je sjedište Vlade ne postoji prostorija za toliki Kabinet.

Taman je toliko fotelja za stolom u sali za sjednice koliko je sad članova Spajićevog kabineta. Na premijerovoj strani 15, i na suprotnoj 17. To znači da, ako se ne poguraju nemaju đe sjest. A nemaju ni na što sjest jer je onih crnih fotelja tačno 32.

Još se nije događalo da nema đe da sjedne generalni sekretar Vlade, a da ne govorimo o stručnjaku iz Sekretarijata za zakonodavstvo, glavnom pregovaraču, ponekom savjetniku premijera…

Ovaj broj, naravno, nije najveći problem predsjednika 44. Vlade. Ova groteska je samo djelić mozaika koji javnost vidi, odnosno koji se ne da sakriti.