Video
Treći sastanak na vrhu, Ukrajina-Jugoistočna Evropa, doveo je u Dubrovnik predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog, kao i sve lidere zemalja regiona koji su dali podršku Ukrajini. Pregovaralo se o završnom dokumentu, traženi su uslovi kako bi se stavio potpis svih lidera, a najglasniji je bio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je tražio da dokument ne sadrži ništa što se odnosi na sankcije Rusiji. Na kraju je rezultiralo Dubrovačkom deklaracijom u kojoj se daje podrška Ukrajini u ratnom sukobu s Rusijom, koji traje više od dvije godine, prenosi DW.
“Gotovo hiljadu dana je prošlo od početka ruske vojne invazije na Ukrajinu. Najstrože osuđujemo taj ničim izazvan, neopravdan i nezakonit ruski osvajački rat protiv Ukrajine… zločin protiv ukrajinskog naroda, očigledno kršenje međunarodnog prava… i veliku prijetnju miru, bezbjednosti Jugoistočne Evrope, čitavog evropskog kontinenta i svijeta”, navedeno je, između ostalog, u deklaraciji.
Ipak, u pozadini je dosta problema u odnosima oko tog pitanja, posebno unutar Hrvatske, čiji čelni ljudi imaju dijametralno suprotne stavove.
Plenkoviću bio potreban „Ukraine Compact 2“
“Plenkoviću je bilo važno da Zelenski dođe u Hrvatsku kako bi potpisali nešto nalik na Ukraine Compact (dokument koji su potpisale 23 zemlje u Vašingtonu s bezuslovnom podrškom Ukrajini, prim.aut), jer Plenković ima problema s proruskim predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem, koji sistemski opstruira hrvatsku podršku Ukrajini”, kaže za DW analitičar iz Zagreba Davor Đenero.
Samit u Dubrovniku održan je u trenutku žestokog političkog sukoba Milanovića i Plenkovića oko Ukrajine, nakon što Milanović nije dao saglasnost Ministarstvu odbrane za slanje oficira u misiju NATO kako bi obučavali ukrajinske vojnike u Njemačkoj. Zbog toga Milanović nije ni pozvan u Dubrovnik, što je dodatno zakomplikovalo odnose.
“NATO do sada nije bio formalno-pravno u Ukrajini. Sada je odlučio da se to dogodi. I ja kažem, slobodno. Ali, dok sam predsjednik Hrvatske, ja tu saglasnost (za oficire) neću potpisati”, rekao je Milanović samo dan ranije na samitu lidera Brdo-Brioni u Tivtu.
Što se tiče same deklaracije, u tekstu se takođe navodi da podrška učesnika ukrajinskoj nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu unutar međunarodno priznatih granica nastavlja da bude „apsolutna“. Pozdravljeno je otvaranje pristupnih pregovora EU i Ukrajine, te je kao ključna stavka istaknuta njena energetska stabilnost. Okosnica trećeg samita bila je ekonomska i vojna pomoć Ukrajini.
“Hrvatska je ponudila svoju stručnost u području pomoći veteranima, u području deminiranja, mirne reintegracije, te u poslijeratnom periodu i u području procesuiranja ratnih zločina”, rekao je premijer Hrvatske Andrej Plenković, koji je u ime Hrvatske sa Zelenskim potpisao ugovor o bilateralnoj saradnji koji definiše ta pitanja.
Podrška izvan okvira
“Hvala vam što ste protiv nastojanja Rusije da destabilizuje i ovaj region”, rekao je Zelenski, ističući da svi dijele isti interes u nastojanju da se oslabi položaj Rusije.
“Nažalost, danas u Ukrajini vidimo kako izgleda moderno ratovanje i znamo koliko je važno da svaka zemlja, svaka nacija, ima tehnološki napredno oružje. Ukrajina je kroz ovaj rat osnažila, ojačala svoje kapacitete, odbrambene kapacitete, u smislu proizvodnje oružja”, rekao je Zelenski.
Iako se ne radi o prvom sastanku na ovom nivou kada je riječ o podršci Ukrajini, analitičari uočavaju da Zelenski ima razloga da traži širu podršku, s obzirom na određen pad ili oklijevanje kod pojedinih zemalja da snažnije djeluju. Svaka podrška je bitna, posebno tamo gdje Rusija ima jak uticaj.
“Istina je da Zelenski nije u dobroj fazi, da mu je ovaj sastanak u Njemačkoj propao, da je Dubrovnik trebalo da bude usputna stanica. Ukrajini jeste važno da ima neki blok zemalja, osim onoga što nekada nazivaju evropskim sjevernim Balkanom”, kaže Đenero.
Taj blok zemalja važan je ne samo u političkom smislu, nego i u vojnom. Ove sedmice bio je planiran sastanak u Ramštajnu u Njemačkoj, na kojem je Zelenski trebalo da predstavi „plan pobjede“. Sastanak koji je trebalo da bude prvi na nivou lidera, otkazan je zbog nedolaska američkog predsjednika Džoa Bajdena, zbog uragana koji je pogodio djelove SAD. Sastanak ukrajinskih donatora oružja trebalo je da istakne nedvosmislenu podršku Kijevu.
Sto miliona u oružju za tri mjeseca
A naoružanje je nešto za šta je Ukrajina zainteresovana u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Nije tajna da je Zelenski ranije pozivao na zajedničku proizvodnju oružja sa zemljama Zapadnog Balkana. Razlog je praktične prirode iz kojeg profitiraju BiH i Srbija. Artiljerijska municija koju koristi Ukrajina uglavnom je na osnovama i standardima koje koristi i Rusija, odnosno „ostatak“ sovjetske vojne baštine, što povećava potražnju iz te dvije balkanske zemlje.
Podatak da su kompanije iz BiH u zadnja tri mjeseca izvezle naoružanja i opreme za više od sto miliona konvertibilnih maraka, govori o obaranju rekorda i potvrde onoga što su zahtjevi iz Ukrajine. Kompanije iz BiH su konkurenti na tržištu upravo zbog tipa naoružanja, ali i globalne potražnje.
Vojni komentator Đuro Kozar kaže da je taj biznis sada već dobro uhodan, a da u tom lancu igre smrti svi dobro zarađuju: „Sa Zapadnog Balkana putem posrednika, u Ukrajini, kao i izraelskom ratu, koristi se naoružanje i vojna oprema iz BiH i Srbije. Oružje i municija iz tih zemalja su traženi, jer imaju i rusko porijeklo, tako da se to jako dobro uklapa u ukrajinske potrebe“.
Kozar navodi i neke primjere: „Fabrika municije ’Igman’ iz Konjica proizvodi municiju za sve kalibre pješadijskog oružja, uključujući i kalašnjikove. Zbog toga kada pošalju municiju na određene adrese, u fabrici ’Igman’ ne znaju da li će ona tamo stići ili će putem posrednika biti upotrebljena za rat“, naglašava Kozar, navodeći i primjer 50.000 granata iz fabrike „Krušik“ iz Valjeva, koje su našle put do ukrajinskog ratišta, iako Srbija tvrdi da nijedna isporuka nije napustila tu zemlju od početka rata.
Amerikanci najveći kupci
Prema izvještaju Organizacije za jugoistočnu i istočnu Evropu za kontrolu malokalibarskog i lakog naoružanja (SEESAC) od prije tri godine, navodi se da je Srbija vodeći izvoznik oružja i municije u regionu sa profitom od preko milijardu eura. Iza nje je BiH, čiji je udio u ukupnom izvozu u regionu gotovo trećina kompletnog naoružanja i municije. Najveći kupci, prema podacima Spoljnotrgovinske komore BiH, su Amerikanci. Zatim slijede Srbija, Turska, Slovačka i Bugarska.
Međutim, čitav taj sistem igre vojno-političkih skrivača omogućava zaobilaženje pravila. Bosna i Hercegovina i Srbija imaju zakone koji ograničavaju prodaju oružja u ratnim zonama. Tu se pojavljuju kompanije posrednici ili zemlje koje direktno kupuju naoružanje, nakon čega vrše distribuciju u Ukrajinu. Najveći kupac oružja iz BiH, prema statističkim podacima, je SAD, dok Srbija posluje i preko Češke i Turske.
Preporučeno
“Sasvim je sigurno da je Ukrajini u interesu da se nastavi isporuka onog što se teško nabavlja na tržištu – prije svega artiljerijske municije koja je rađena po ruskim, a ne po standardima NATO, što mimo te dvije zemlje nije lako nabaviti na tržištu”, zaključuje Đenero.
