Odluka američkog suda, objavljena preksinoć, kojom se odbija prigovor advokatskog tima Donalda Trampa da on uživa imunitet od krivičnog gonjenja zbog pokušaja nečega što je imalo sve karakteristike državnog udara, odnosno ,,uticaja na izborni proces“, unosi novu dinamiku i nepoznanice u proces nominacije republikanakog kandidata za predsjedničke izbore u oktobru.

Tramp, dakle, može biti suđen i osuđen za aktivnosti koje je preduzimao ili naređivao dok je bio predsjednik SAD. Imunitet ne postoji, tako da će u dugu listu građanskih parnica i tužbi ,,po službenoj dužnosti“ biti uvrštene i one koje se tiču njegovih nelegalnih aktivnosti da se ne proglase ili da se promijene rezultati izbora iz 2020. u nekoliko saveznih država.

Taj novi momenat u inače, za sada, jednosmjernoj  trci za republikansku nominaciju može biti od velikog značaja. Tramp izgleda, tj. izgledao je, nezaustavljiv, a njegova dominacija Republikanskom strankom gotovo da nema presedana.

U trci je ostala samo Niki Hejli, nekadašnja Trampova bliska saradnica, bivša ambasadorka u Ujedinjenim nacijama i guvernerka Sjeverne Karoline, jedina iz tabora ,,Republikanci protiv Trampa“ koja mu se može suprotstaviti.

Ona ima dijametralno suprotne pozicije u odnosu na vođu MAGA pokreta u vezi NATO i rata u Ukrajini, na primjer. U njenu korist, dok zaostaje za dvadesetak procenata, govori činjenica da bi, u projektovanom finalnom okršaju protiv predsjednika Bajdena, po sadašnjim anketama, imala prednost od nekoliko procenata.

Ali, prije toga, treba da preskoči Donalda Trampa, čija sirova populistička retorika, lišena bilo kakvih finesa i složenijih misli, nailazi na oduševljenje značajnog dijela američke publike. Istovremeno, sa iskustvom mučnog i proble-matičnog mandata u Bijeloj kući, Trampove projekcije o mnogim pitanjima od globalnog interesa i značaja predstavljaju razlog za ozbiljnu brigu s obje strane Atlantika.

Slabljenje NATO je vrh ledenoga brijega tih potencijalnih problema. Ali, i da je samo to u pitanju više je nego dovoljno za teške poremećaje kojima se kraj ne vidi, ne samo u Evropi.

Trampov ,,marš na Vašington“, da se, nimalo slučajno, prisjetimo tog italijanskog iskustva od prije jednog stoljeća, nosi sa sobom teške i dramatične scenarije i za nas na Zapadnom Balkanu.

O’BRAJEN OD BOSNE

Američka diplomatija, a pisali smo o tome u više navrata, je ostala, i tokom mandata predsjednika Bajdena, bar kada je o našem regionu riječ, pod uticajem one logike koja je, posebno u odnosu na Srbiju i njene probleme i interese, karakterisala Tramp-Grenel period.

Favorizovanje Srbije (tj. povlađivanje i popustljivost prema politici zvaničnog Beograda) ostalo je vrlo prisutno i vidljivo i u novoj, demokratskoj administraciji. Mnogi su se tome čudili, s obzirom na nesporno znanje i iskustvo i predsjednika Bajdena i mnogih članova njegovog tima o našem dijelu Evrope.

Utisak o (lošem) kontinuitetu diplomatskog nastupa, bez obzira na promjenu vašingtonske administracije, bio je pojačan djelovanjem onog dijela Stejt Departmenta koji se bavi evropskim i evroazijskim poslovima. Zato je promjena na čelu tog Biroa – kada je na poziciju pomoćnika državnog sekretara došao naš (što će reći: zapadnobalkanski) stari poznanik – Džejms Džim O’Brajen – dočekana sa velikim nadama u dugoočekivanu promjenu narativa i taktike američke diplomatije prema šest zemalja Zapadnog Balkana.

Iako se za njegovo ime veže koncipiranje platforme/regionalne inicijative koja je bila poznata pod imenom ,,Otvoreni Balkan“ treba odmah reći da su prvi potezi i nastupi O’Brajena potvrdili da pomenuto očekivanje nije bilo neosnovano.

O’Brajenove poruke – kojima je snažno potencirao cjelovitost i državnost BiH, a uputio jasne i nedvosmislene (pa i neprijatne) ocjene i upozorenja zvaničnoj Banjaluci i HDZ lideru bosansko-hercegovačkih Hrvata Draganu Čoviću, predstavljaju ohrabrenje, ne samo za građanske, proevropske i prozapadne političare i političke strukture u samoj BIH, već i širom Zapadnog Balkana. One su, neizbježno, bile i jasni signal zvaničnom Beogradu i zvaničnom Zagrebu u vezi bosansko-hercegovačkih ,,čvorova“ i konfrontacija, ali i cijelom regionu, u kojem je povezanost i međuzavisnost u političkim i bezbjednosnim situacijama i izazovima neporeciva.

Drugo je, naravno, pitanje koja je stvarna težina O’Brajenovih riječi, koje, da ne zaboravimo, imaju nekoliko limitirajućih, tj. otežavajućih faktora koji utiču na njihovu važnost i domete.

Prvi je, svakako, činjenica da je u SAD izborna godina i da je teško očekivati da se u intervalu do oktobra mogu desiti značajnije promjene u nastupu američke diplomatije. Ostale faktore treba tražiti u samim zemljama regiona, a prvenstveno u Srbiji, čija politika ostaje zajednički imenitelj svih značajnih zapadnobalkanskih konfrontacija i kriza.

Stvari sa Aleksandrom Vučićem i njegovom političko-bezbjednosno-crkvenom i medijskom kamarilom su otišle predaleko da bi ih samo jedan potez ili neki kratkotrajni naporma sa koje relevantne i moćne inostrane adrese da dolazi mogao vratiti u stanje koje bi bilo pozitivno i za Srbiju i za njene susjede.

Sve to, naravno, ne umanjuje važnost sarajevskih poruka pomoćnika državnog sekretara. Naprotiv.

ČUDNI SLUČAJ GOSPODINA ESKOBARA

Za to vrijeme zamjenik pomenutog pomoćnika Gabriel Eskobar se, poslije dugog i mnogima čudnog odsustva iz javnosti, pojavio na fotografiji sa crnogorskim ministrom vanjskih poslova Filipom Ivanovićem, tokom njegove prošlonedjeljne posjete Vašingtonu.

Sada je svakako manje značajno što je pisalo u tom standardnom saopštenju o razgovoru dva zvaničnika ponavljanje ocjena i projekcija koje smo čitali nebrojeno puta odavno ne izazivaju posebnu pažnju.

Ono što jeste značajno je činjenica da je g. Eskobar bio sasvim odsutan iz zapadnobalkanskih vijesti već mjesecima bez objašnjenja i bilo kakvog zvanično navedenog razloga. Da li je njegov izostanak koji koincidira sa stupanjem na dužnost g. O’Brajena – slučajan ili ne, čini nam se retoričkim pitanjem.

Gabrijel Eskobar

Za nekoga ko je bio duboko i vrlo aktivno - praktično svakodnevno, i kada se radilo o javnim komunikacijama, posebno - involviran u procese u našem regionu, takvo odsustvo ne može biti ,,čudna podudarnost“. Sva je prilika da je upravo Gabriel Eskobar u tihom odlasku - i kao potvrda da su politika i nastup koje je (i) on promovisao dale, da ublažimo ocjenu, vrlo mršave rezultate - a svakako ispod očekivanja.

Spekulacije da će doći kao ambasador u neku od zemalja regiona su se pokazale netačnim – tj. sada manje vjerovatnim – pa pomoćnika državnog sekretara, sva je prilika, očekuje neko diplomatsko namještenje u Južnoj Americi.

SRBIJA ,,UNDER HILL“

Za to vrijeme, u Srbiji nema promjena – bar kada je riječ o američkoj diplomatskoj reprezentaciji.

,,Optimizam“ ambasadora Kristofera Hila – da iskoristimo i taj eufemizam – prema Srbiji nastavlja da puni stranice regionalne štampe, ali, sve više, i analize američkih poznavaoca balkanskih prilika.

Kontroverze u vezi njegovih javnih poruka i komentara rastu upravo proporcionalno nagomilanim problemima koje izaziva i produkuje Vučićev režim. Mnogo je primjera kada je ambasador Hil postupio na način ili dao izjavu koja je izazivala nedoumice i nerazumijevanja pravih ciljeva zvaničnog Vašingtona u odnosu na proklamovane namjere prema zvaničnom Beogradu.

Poslije sarajevskih izjava Džima O’Brajena nastup ambasadora Hila još više bode oči. O’Brajen je kritikom Banjaluke i Dodikovih nastojanja zapravo direktno kritikovao Vučića.

Koliko takva praksa, u kojoj nastupi Kristofera Hila izazivaju utisak da se radi o njegovim personalnim preferencijama, može opstati – ostaje da se vidi u narednim mjesecima.

Od tri moguće opcije – da ambasador Hil nastavi po starom, bez obzira na sve nove (loše) momente u Beogradu i Srbiji; ili da promijeni svoje javne nastupe i ublaži, tj. koriguje svoju retoriku; ili da bude pozvan na ,,savjetovanje“ u Vašington – najrealističnijom se čini ova srednja. Za radikalne poteze se nema vremena – bar ne do kraja izborne godine u SAD.

Uostalom, američka administracija nije uspjela, u više od godinu i po dana da završi proceduru imenovanja novog ambasadora u Podgorici. Da li je pretpostavljena nesaglasnost i ,,nepodobnost“ mladog ambasadora B. Bigz Aljiua sa stilom i načinom ambasadora Hila bila razlog toj nedovršenoj proceduri ostaje kao znak pitanja – značajan za Crnu Goru, svakako, ali i za razumijevanje Eskobar-Hil ,,osovine“ u Beogradu i, preciznije, iz Beograda prema Sarajevu, Podgorici i Prištini…

,,TRUMP CARD“

Što nas dovodi do završne teme ovog sumarnog pregleda američke diplomatije na Zapadnom Balkanu, u jeku Trampovog, nadamo se – neuspješnog, pokušaja „marša na Vašington“.

Adut, dakle, zvaničnog Beograda, Banjaluke i, na našu žalost, dominantnog dijela zvanične Podgorice, je upravo u tome da se Donald Tramp vrati u Bijelu kuću.

U tome je suština napora Aleksandra Vučića da odlaže i oduglovači neke neizbježne poteze i odluke. Isto čine njegovi saveznici i poslušnici u cijelom regionu. Tome se nadaju i vođe ,,dijaspore“ u Crnoj Gori, zajedno sa filijalom Crkve Srbije na Cetinju.

Na kartu Trampa igraju i u Mađarskoj i Slovačkoj, ali i u opozicionim redovima u mnogim evropskim zemljama, u predvečerje novih redovnih izbora za Evropski parlament.

Ukoliko ti izbori prođu bez većeg uspjeha evropske populističke desnice, onda je našem regionu potrebno da se dogodi još jedna pozitivna stvar: da pomenuti Trampov marš na Vašington ne uspije, a da Džim O’Brajen i njegovi istomišljenici – iz bilo koje stranke da dolaze – vrate nadu u mogućnost obnove zajedničkog i efikasnog djelovanja SAD i EU na Zapadnom Balkanu.