Video
Čuvši tu vijest, izoštrio sam pažnju, naćulio uši i stao da osluškujem eventualne reakcije Savskog Pojasa, Kitaj Goroda i Zvanične Megakasabe. Nisam, naravno, očekivao – nisam tolika budalesina – da će slavski, kitajogorodski i megakasabski telali kao guje ljute ciknuti da „nam je Putin zabio nož u leđa“, ali jesam očekivao raznorazne sublesaste vađevine, tipa „V. V. P. je u stvari mislio na varošicu Srebrenjic u Ingušetiji“. Međutim, ni mukajet. Mrtva tišina.
Ali je zato kao melem na ljutu ranu od Putinovog noža u leđima došao non-paper koji je regionalnoj javnosti uvalio stariji vodnik JNA Janez Janša, trenutno na funkciji premijera Slovenije, u kome je Janša – ostaće nepoznato u kom svojstvu i zbog kog qwrza Kraljevića Marka – izneo predlog da se BiH podjeli po etničkoj osnovi i da svi budu „svoji na svome“, što će u prevodu reći – neki na kocu, neki na konopcu.
Dubara? Vrlo vjerovatno. Ali kad god se SV Janša pojavi sa nekim non-paperom – makar on bio i toaletni – neka se Jugoslavija brzo raspadne, a Janša profitira. EU je, naravno, promptno demantovala da je etnička podela njena ideja, ali, znate šta, Janša je ipak samo stariji vodnik, čisto sumnjam da sme uokolo i deliti non-papere, a da mu to nije naredio neki major.
Prije će biti da je to tzv. probni balon, iliti u ovdašnjem žargonu dubara, ubačena tako da se Vlasi ne dosjete a da bi se vidjelo kako će Vlasi reagovati – iz neutralne, euperizovane Slovenije. Achtung. Zar i prethodni pičvajz nije počeo u Sloveniji. Toj tezi u prilog ide i pitanje: „Možete li se vi mirno rastati?“, koje je slovenački predsjednik federalnim, republičkosrpskim i entitetskim rogovima u vreći.
Pitanje je glupo. Ako u Briselu ne znaju – a podozrijevam da i oni znaju – Pahor bi, kao poludomaći, morao znati da se BiH rogovi u vreći ne mogu ni sastati, kamoli rastati u miru.
Kitajgorodske reakcije su (bar javno) izostale, a zvanični Beograd se nije ni oglašavao. Zabavili se valjda o svom jadu, tj. o najnovijim srpskim podjelama u Crnoj Gori.
Evo o čemu se radi. Nakon što su Mila Đukanovića pobijedile u ratu, (pro)srpske stranke u CG su – sljedeći Čosićev aksiom počele da gube u miru. Zdravko Krivokapić – čiji je munjeviti uspon iz anonimnosti radosno pozdravljen i u Kitaj Gorodu i u Euromahali (koja je čak raspisala potjernicu, pardon konkurs, za srpskog Krivokapića) – jedva za nešto više od pola godine se srozao do izdajnika, Milovog čovjeka, zapravo – ništa čovjeka.
Preporučeno
Razlog, tipično sprski, cinik bi rekao – pansrpski. Krivokapić je namjerio – ili su mu možda namjerili – da poštuje zakone i uredbe države čije vlade je postao predsjednik, pak je srpskom div-junaku Leposaviću, zbog „javnog negiranja srebreničkog genocida“, poručio da podnese ostavku. Što ovome ne pada na pamet, jer se – i ovo je Ćosićev aksiom – Velika Srbija stvara tako što se urušava svaka država.
