Video
,,Sam podatak da neko provodi više od šest sati dnevno na internetu jeste signal za pažnju, ali nije dovoljno da odmah govorimo o zavisnosti. Važno je pitati: šta osoba radi na internetu, zbog čega je tamo i šta zbog toga gubi u stvarnom životu“, kaže Pejaković za RTCG.
Objašnjava da nije isto da li neko internet koristi zbog posla i obaveza ili kao način da pobjegne od stvarnosti.
„Neko može šest sati biti na internetu jer radi, uči, komunicira, završava obaveze. Ali ako je to vrijeme uglavnom provedeno u beskrajnom skrolovanju, pasivnom poređenju sa drugima, čitanju uznemirujućih sadržaja, bježanju od sopstvenih emocija ili izbjegavanju realnih odnosa, onda to već postaje problem“, upozorava ona.
Kako dodaje, tada internet više nije sredstvo koje olakšava svakodnevicu, prestaje da bude alat i postaje prostor u koji se povlačimo kada smo uznemireni.
,,A kada čovjek dugo živi u takvom prostoru, mogu se javiti i anksioznost, razdražljivost, nesanica, pad koncentracije, osjećaj praznine, usamljenost, ali i stalni pritisak da budemo dostupni, informisani, zanimljivi, uspješni. Posebno je opasno to što internet često ne odmara nervni sistem, iako mi imamo utisak da se ‘odmaramo’ dok skrolujemo“, navela je Pejaković.
Govoreći o tome zašto se sve više ljudi obraća chatbotovima kada imaju psihološke poteškoće, Pejaković ističe da je jedan od prvih znakova problema upravo gubitak kontrole nad korišćenjem interneta.
„Prvi znak je obično gubitak kontrole, kao i kod drugih oblika zavisnosti. Osoba kaže: ‘Samo ću pet minuta, samo da nešto vidim’, a ostane sat vremena, dva ili pet. Ili uzme telefon čim se probudi, čim joj je dosadno, čim osjeti nelagodu, čim treba da bude sama sa sobom“, navodi ona.
Ističe da internet postaje ozbiljan problem kada počne da zamjenjuje stvarni život i da je to drugi znak na koji treba takođe obratiti pažnju.
,,Odlažu se obaveze, spavanje, učenje, posao, razgovor sa bliskim ljudima, fizička aktivnost. Osoba je fizički prisutna u kući, porodici, među prijateljima, ali je psihološki stalno negdje drugo. Emocionalno nije prisutna, a u porodici ovakvo ponašanje roditelja posebno utiče na djecu“, ukazala je naša sagovornica.
Pejaković kao posebno važan signal izdvaja način na koji se osoba osjeća kada nije na internetu.
„Treći znak je emocionalna reakcija kada nema interneta: nervoza, praznina, nemir, ljutnja, osjećaj da nešto propuštamo. To je posebno važno, jer tada vidimo da internet više nije samo navika, nego način regulacije emocija, bijega od stvarnosti, pokušaj da ispunimo sebe“, kazala je Pejaković.
Dodaje da problem postaje očigledan kada se nakon korišćenja interneta ljudi osjećaju lošije nego prije te da je zabrinjavajuće kada osoba primijeti da se nakon korišćenja interneta ne osjeća bolje, nego gore: iscrpljeno, manje vrijedno, uznemireno, zavidno, preplavljeno informacijama.
,,To znači da nešto što bi trebalo da nam služi, počinje da nas troši”, ističe ona.
Na pitanje može li chatbot imati pozitivnu ulogu ili predstavlja rizik ako postane zamjena za psihoterapiju, Pejaković odgovara da nije rješenje u potpunom odbacivanju tehnologije.
„Prvo, ne treba ići u krajnost. Nije realno, a ni potrebno, reći ljudima da ‘ostave telefon’, jer veliki dio našeg života danas zaista ide preko interneta. Ali možemo napraviti razliku između korisnog vremena na internetu i vremena koje nas samo uvlači, umara i prazni“, istakla je ona.
Savjetuje da se počne od malih promjena u svakodnevnim navikama, te da je dobro početi od malih pravila: ne uzimati telefon odmah nakon buđenja, ne nositi ga u krevet, ne jesti uz ekran, odrediti periode u danu bez skrolovanja.
,,Takođe, korisno je isključiti nepotrebna obavještenja, jer naš nervni sistem nije napravljen da svakih nekoliko minuta reaguje na neki zvuk, poruku ili signal”, pohjašnjava Pejaković.
Naglašava da nije dovoljno samo smanjiti vrijeme provedeno na telefonu, te da ako nekome kažemo: ‘Manje budi na telefonu’, a ne ponudimo ništa drugo, on će se vrlo brzo vratiti istoj navici.
„Treba vratiti male stvarne aktivnosti: šetnju, razgovor, čitanje, fizičku aktivnost, kuvanje, igru sa djecom, vrijeme napolju, bilo šta što nas vraća u tijelo i u realan kontakt“, istakla je Pejaković.
Kazala je da nije cilj demonizovati internet, već uspostaviti zdrav odnos prema njemu, da se zapitamo: da li ja koristim internet, ili internet koristi mene?
,,Kada čovjek ponovo stekne osjećaj izbora, tada se i mentalno zdravlje lakše vraća u ravnotežu“, zaključuje Pejaković.
Preporučeno
