Video
STANDARD: U kojim situacijama je važno ili neophodno početi sa odlascima kod psihologa?
BABIĆ: Glavni kriterijum je subjektivna patnja i disfunkcionalnost. Klijenti uglavnom opažaju neke promjene u svom ponašanju ili im na njih ukazuju njihovi najblizi. Ipak, moram reći da je lična odgovornost i motivacija najvažnija za svaki uspješan početak terapijskog procesa.
STANDARD: Koje kriterijume treba slijediti pojedinac da bi pronašao pravu podršku za sebe?
BABIĆ: Najvažnije je dobro se raspitati o tome ko ovu vrstu podrške i pomoći radi stručno. Nažalost, postoje ljudi koji nijesu adekvatno edukovani da se bave ovim stvarima. Ovo nekad klijente dodatno uvede u neko disfunkcionalno stanje, a često i demotivaciju da nastave sa terapijama. Kada klijent izgubi povjerenje u terapijski proces uopšte na osnovu nekih pojedinačnih iskustava sa terapeutima koji nijesu dovoljno edukovani, stručni i slično. Onda se isto jako teško vraća i često remeti terapijski proces.
Takođe, potrebno je da se osjeća prijatno u tom terapeut-klijent savezu. Tada je slobodan da postavlja pitanja i da zajedno sa terapeutom, na odredjeni način, kreira pravac i proces promjene.
STANDARD: Mnogi ljudi se i dalje plaše da započnu ili priznaju da odlaze na terapije, iz straha da će ih drugi osuditi ili zato što potrebu za psihološkom podrškom povezuju sa stanjem slabosti. Zašto mislite da ovaj tabu još uvijek postoji? Šta možemo učiniti da ga prevaziđemo?
BABIĆ: Najčešće su ubijedjeni da problem treba da riješe sami i nerijetko se dešava da dolaze sa velikom osudom sebe što do sada u tome nijesu uspjeli.
Potreba za psihoterapijom nije odlika slabih, već hrabrih i odlučnih ljudi koji znaju pravac u kom idu.
Na sreću, ljudi sve češće i između sebe dijele svoja terapijska iskustva, pa je to i najbolji način za normalizaciju.
STANDARD: Da li mladi imaju otvoreniji pristup temi posjete psihologu ili je i njih sramota priznati da idu na terapije?
BABIĆ: Da, na sreću mladi su ti koji sve češće dolaze i preporučuju svojim prijateljima. To nas sve raduje jako, jer upravo oni su ti koji ruše stigmu. Do sada medju klijentima nijesam imala ni jednu mladu osobu koja je izvještavala da krije to da ide na psihoterapiju i radi na sebi.
STANDARD: Od čega većinski pati društvo u Crnoj Gori kada je mentalno zdravlje u pitanju? Šta mislite da nam ta slika govori?
BABIĆ: Anksioznost je nešto što svakako jeste dominantno. To je disfunkcionalna emocija u vidu pretjerane, iracionalne brige usled procjene nedostatka kontrole. Najčešće se javlja u procijenjenim neizvjesnim situacijama, a imaju je do neke mjere svi ljudi.
Svaka vrsta promjene, nagle i nečekivane vodi u anksioznost. Sjetimo se samo što nam je koronavirus uradio dok smo iščekivali da stigne, ali kasnije.
Tada iščekujemo, očekujemo najgori mogući scenario, jer se plašimo da mu nećemo biti “dorasli”.
STANDARD: Da li je veći broj žena ili muškaraca koji se obrate psihologu? Postoji li korelacija između rodnih stereotipa i mentalnog zdravlja?
BABIĆ: Nema pravila zaista i to me jako raduje, jer se do sada smatralo da su žene te koje radije traže pomoć. Više nijesu. Bravo za sve nas!
STANDARD: Kada govorimo o odnosu socijalne pravde i mentalnog zdravlja, možete li objasniti šta to znači i koja je granica između individualne i kolektivne odgovornosti?
BABIĆ: Vrsta terapije kojom se ja bavim polazi od koncepta lične odgovornosti. Dakle, što god da vam se dogodilo u životu, od danas preuzimamo odgovornost i mijenjamo svijest!
“Najbolje godine vašeg života su one u kojima odlučimo da su naši problemi samo naši. Ne krivimo ni majku, ni ekologiju, ni predsjednika. Shvatamo da samo kontrolisemo svoju sudbinu.” Albert Ellis
STANDARD: Da li je terapija dostupna svima? Ili je ipak nedostupna za one sa niskim primanjima?
BABIĆ: Terapija je dostupna svima. Ne morate ići privatno na psihoterapiju, a možete na neki način i sami spoznavati sebe i upoznavati svoje granice kroz lična iskustva.
STANDARD: Koje su vaše sugestije ili indikacije za one kojima je potrebna psihološka podrška, ali nemaju ekonomska sredstva za istu?
BABIĆ: Puno novih iskustava, pokrenuti sebe na nova iskustva, izazvati svoju zonu komfora. Najvažnije, baviti se svojim željama, ali tek kada naučimo da ih slušamo i prepoznajemo.
STANDARD: Koliko obično traje ciklus terapije?
BABIĆ: Nema pravila, svi smo različiti i te individualne razlike upravo čine ljepotu terapijskog procesa.
STANDARD: Kako znate kada je kraj jednog ciklusa terapija sa klijentom?
Preporučeno
BABIĆ: Ja volim da to odlučimo zajedno, kada klijent može da nastavi sam, upotrebljavajući uspješno sve ono što smo naučili, prepoznajući adekvatno i uvremenjeno svoje emocije i naravno, reagujući na njih.
