Video
Evo osam stvari koje su roditelji dopuštali djeci 1980. godine.
1. Djeca su sama ostajala kod kuće i po nekoliko sati dok su roditelji na poslu ili kod prijatelja. Djeca su često sama pravila ručak ili obavljala osnovne kućne poslove, pa su tek onda išla u školu, dok su roditelji bili na poslu.
2. Kacige za bicikl? Šta je to? Djeca su slobodno vozila bicikl i niko nije nosio nikakvu zaštitu: ni na koljenima, ni na glavi.
3. Djeca su se vozila u automobilima, a auto-sjedišta specijalno za njih nisu ni postojala. Djeca često nisu bila ni vezana na zadnjem sjedištu, a neke su roditelji držali u krilu tokom vožnje.
4. Djeci je bilo dopušteno da se igraju – bilo gdje i s kim god žele! Sjećate li se onog momenta kada nakon buđenja izađete iz kuće, igra vas ponese pa se kući vratite tek na večeru, jer znate – ako se vratite na ručak, roditelji će vas pitati gdje ste bili. Ovako ste imali svu slobodu da idete gdje želite i da se igrate s čim i s kim god želite.
5. Roditelji nisu obraćali veliku pažnju na to šta djeca jedu i koliko jedu. Danas majke imaju opsesiju da djeci spreme zdravu hranu, te da djeca ne pretjeraju sa nezdravom hranom. Prije toga nije bilo.
6. Djeca su mogla da piju vodu direktno sa česme i iz baštanskog crijeva. Danas roditelje plaši činjenica da voda sa česme nije dovoljno zdrava, pa djeci daju filtriranu vodu ili flaširanu. Djeca po parkovima nose flašice sa vodom, a voda sa baštanskog crijeva ne dolazi u obzir. Nismo sigurni da djeca danas znaju i da piju vodu sa crijeva?!
7. Starija djeca su čuvala mlađu djecu. Recimo, šestogodišnje dijete je čuvalo mlađeg brata ili sestru. Danas to ne dolazi u obzir. Samo odrasle i odgovorne osobe mogu da čuvaju djecu.
8. Djeca su na televiziji mogla da gledaju šta su htjela. Često su se porodično gledali nasilni filmovi, horor i romantični filmovi. Tako da za djecu nije bilo limita po tom pitanju.
Da, vozili smo se u fići i stojadinu bez pojaseva, nas petoro na zadnjem sjedištu, dok je majka na sav glas vikala da će nas dati prvom ko naiđe ako ne ućutimo.
-Tokom ljetnjeg raspusta ujutru bismo izlazili napolje, a vraćali se kasno uveče.
-Kako prvi sumrak padne, majke su nas zvale u kuće, ali mi ni tada nismo htjeli da se odreknemo jurnjave za svicima koje smo skupljali u staklene tegle….
-Mobilnih telefona nije bilo, niko nije mogao da nas zove da se vratimo kući. Jeli smo voće koje smo krali tako što smo se peli na visoke komšijske trešnje ili jabuke.
-Padali smo, lomili se, izbijali zube i niko nikog nije tužakao. Ogrebotine i posjekotine iz kojih “nije mnogo” curila krv, ignorisali smo, a sve zbog još igre. Znali smo: ako se takvi vratimo u kuću, roditelji nam taj dan neće dozvoliti više da izađemo napolje.
-Jeli smo kolače, štrudle, sladolede, palačinke, ali niko od toga nije bio debeo, jer smo stalno trčali, skakali, žurili, peli se… Nekoliko nas je pilo vodu ili sok iz iste flaše, ali niko nije dobio afte ili se razbolio od toga.
-Nismo imali internet, mobilni, konzole, 160 kanala itd., ali imali smo prijatelje!
-Izlazili bismo napolje i nalazili ih. Nije bilo unaprijed dogovaranja. Sjedjeli smo po klupama, drveću, panjevima i ćaskali o svemu i svačemu.
Preporučeno
Kako li smo samo preživjeli u tom opasnom svijetu?!
