Kao formalni razlog naveden je njegov kritički odnos prema političkoj situaciji u Srbiji, izražen kroz kolumne, koje objavljuje u Crnoj Gori, piše RSE.

„Nikad se ne bih bavio Srbijom u toj mjeri da taj režim nije direktno odgovoran za uskraćivanje sloboda koje Crnogorci u ovoj zemlji treba da imaju“.

U Beograd je otišao zbog izvođenja predstave „Gospoda Glembajevi“ u Narodnom pozorištu, čiju režiju potpisuje. Iz hotelske sobe pripadnici srpske Bezbjednosno-informativne agencije (BIA) priveli su ga na dvanaestosatno ispitivanje. Dobio je zabranu ulaska u Srbiju na godinu i sproveden do granice.

Marunović smatra da je cijeli postupak režirana poruka i pokušaj zastrašivanja i „disciplinovanja“ kritičara.

“To je pažljivo režiran gest i pokazna vježba za sve koji misle slobodno”, kaže za RSE.

U razgovoru govori o protjerivanju, pritiscima na umjetnike kao i o planovima u borbi za slobodu govora.

Možete li nam opisati kako je izgledao trenutak vašeg privođenja? Jesu li vam odmah objasnili razloge?

„Privođenje je bilo sprovedeno onako stereotipno – crni mantili, dolazak po neistomišljenike u totalitarnim sredinama.

Nisu mi odmah naveli razloge zbog kojih sam priveden. Na vratima hotelske sobe mi je saopšteno da su pripadnici Bezbjednosno-informativne agencije i da moram poći s njima.

Odmah su mi oduzeli telefon.

Uspio sam brzo, ukratko, poslati poruku da sam odveden. Od tog trenutka, dok nisam isporučen na makedonskoj granici, nisam imao pristup telefonu niti komunikaciju sa spoljnim svijetom.

Kako je izgledalo saslušanje i kako biste ocijenili odnos prema vama tokom tog procesa?

Ono što mi je bilo dominantno jeste to što su izuzetno informisani kada je u pitanju moj rad. Znaju sve moje tekstove, tok moje i karijere moje porodice, kao i drugih ljudi iz javnog života Crne Gore.

Odnos je bio da kažem, korektan, koliko može biti kada ti je oduzeta sloboda i uskraćena osnovna ljudska prava, bez opravdanog razloga.

Pitao sam ih jesu li svjesni kakav to utisak ostavlja na Srbiju, državu koja pretenduje da bude dio Evropske unije i jesu li svjesni da je to primjer represije prema pojedincima i slobodi mišljenja.

Međutim, brzo mi je postalo jasno da je ta operacija imala za cilj da im posluži kao javna poruka. Naime, tokom mog boravka kod njih stalno su pratili kako mediji izvještavaju o mom privođenju i čini mi se da je i to bio cilj.

Da li je kolumna razlog privođenja?

Mislim da ne. Kolumna je samo povod. Sve vrijeme pokušavam da shvatim suštinski razlog zbog kojeg sam upravo ja odabran.

Sve sam bliži zaključku da je to povezano s načinom na koji reagujem prema režimu u Beogradu i mom odnosu prema Crnoj Gori, odnosno načinom kojim nastojim da stalno očuvam vezu s univerzalnim vrijednostima.

Pritom, trudim se da to nikada ne preraste u getoiziranu priču, već da ostane inkluzivno, povezano sa zdravim snagama u regionu, pa i u samom Beogradu.

To je narativ na koji oni nemaju odgovor i upravo zbog toga smatraju da je moje djelovanje opasno.

I te večeri se ta teorija pokazala kao tačna.

U Narodnom pozorištu, nacionalnom teatru države pod kontrolom tog režima, sa krunskom institucijom kulture, te noći odigrana je predstava Gospoda Glembajevi koju je režirao navodni državni neprijatelj.

Ti ljudi u tom teatru nisu dozvolili novom upravniku Dragoslavu Bokanu, komandantu Belih orlova, da uđe u tu kuću, a pozvali su goste državnog neprijatelja, njegovu predstavu i ansambl koji stoji iza njega.

Te večeri u teatru je bila najzdravija građanska ideja Srbije, ideja koja nije mitomanija i nacionalizam. Teatar je bio ostrvo pobune, svetionik gdje se dogodilo ono što nije smjelo – detonacija nove ideje.

Znamo da kada god su iz Crne Gore emitovane te ideje rezultirale su velikim političkim promjenama na Balkanu, poput pada Slobodana Miloševića, zaokreta ka Zapadu, nezavisnošću Crne Gore, emancipacijom regiona i slično.

Koliko vam je značio gest kolega i to što je predstava odigrana?

Gest mojih kolega je bio dirljiv. Dio njih me je čekao ispred hotela kad su me odvodili i tada sam čuo da imaju dilemu – da li igrati ili ne.

Rekao sam: Naravno, igrajte, apsolutno.

Ta vrsta prkosa, inata, kreativnog kaprica koji se probudio u njima, je dragocjeno u teatarskom smislu, i zbog toga su oni odigrali najbolju predstavu Glembajevi od premijere. To je bila velika pobjeda za sve nas.

Sa druge strane, iz Podgorice i Crne Gore dolazili su drugačiji komentari dijela javnosti koji su, prema mom mišljenju, bili neopravdani, ponekad i ružni.

Kritike su bile da smo igrali okupatoru pred noge, što je suludo. Treba osvijestiti da Vučić nije isto što i Srbija, i da se u našoj borbi za opstankom države i njenih vrijednosti ne smijemo boriti kao antisrbi.

Mi smo antifašisti i to je naš osnovni civilizacijski, nacionalni i građanski kod.

Da li ste dobili podršku crnogorskih zvaničnika? Da li vas je neko kontaktirao iz naše države?

Bio sam cio dan u prostorijama tajne službe. Moj otac je bio u Ambasadi Crne Gore i dobio je neformalne pozive. To nije bilo nešto što se može ignorisati.

Međutim, jedina državna institucija koja je zvanično reagovala bilo je Ministarstvo vanjskih poslova.

Ostale institucije su ćutale ili davale relativizatorske komentare koji nisu stali na stranu svog umjetnika, već su dozvoljavali da tajna srpska služba sprovodi takav gest.

Takve izjave bile su sa adresa Ministarstva kulture, što me je razočaralo i pogodilo.

To je bio još jedan udarac?

To sam doživio kao jedini udarac zapravo. Nije problem što me je represivni sistem jedne države privodi. To je potvrda da ono što radim relevantno, da ima uticaj i dopire do ključnih adresa.

Uticaj kojeg možda ni ja nisam bio svjestan.

Ali, ako izostane elementarna podrška zasnovana na civilizacijskom poštovanju prava pojedinca, ako se ne obezbijedi sloboda govora, ako ključne institucije ne podrže, onda ne možemo govoriti o državi koja je usvojila zapadne principe, koja je demokratska i sigurna za pojedince.

Da li mislite da ovakvi slučajevi izazivaju efekat samocenzure kod drugih umjetnika i javnih ličnosti?

Apsolutno. Gest koji je sproveden, režiran i stil tog gesta ima za cilj da uspostavi strahovladu. Siguran sam da će mnogi biti obeshrabreni da iznose mišljenje u punom kapacitetu.

Međutim, postoje oni kojima to može biti dodatna motivacija. Jedan sam od njih.

Očekujem da oni hrabri, dokazani borci nastave biti jači. A oni koji to nisu, da nastave da ne budu.

Šta biste poručili kolegama koji bi da djeluju poput vas, ali se plaše posljedica?

Odluka da budeš umjetnik i služiš umjetnosti znači ići kroz prostor gdje nema kompromisa sa osnovnim civilizacijskim principima.

Tu nema kalkulacija. Tu se ide do kraja ili se ne ide uopšte.

„Razočaralo me što ni iz udruženja glumaca, kulturnih institucija nije došla javna podrška ni komentar na ono što se desilo.

To govori o atmosferi straha u zemlji i nedovoljno razvijenoj slobodarskoj ideji u savremenoj kulturnoj sceni.

Koliko je to porazno?

Izuzetno. To je jedan od najvećih kriterijuma zrelosti jednog društva. Čak i u velikim diktaturama cvjeta umjetnost. Jer umjetnost uvijek biva inspirisana represijom. Umjetnost je reakcija na ograničenje slobode.

Ako se to ne dogodi, to je znak ozbiljne nezrelosti društva u svim aspektima – kulturnom, ekonomskom, građanskom i drugim.

Može li umjetnik biti „protjeran“?

Njegovo djelo je ono što umjetnika čini opasnim za političke sisteme. Poruka ako je dobra može biti opasna i moćna. Pogotovo danas, u vremenu spektakla i informatičke post-revolucije. U vremenu kada riječ može stići na bilo koju adresu.

Zato je BIA i odlučila da baš mene sprovede i pokuša da me kompromituje na taj način, zato što moje poruke smatraju opasnim.

Da li planirate neku pravnu reakciju na ovu odluku?

Time ću se pozabaviti u narednom periodu, da vidim na koje su sve načine povrijeđena moja ljudska prava. Dobio sam kratak brifing na tu temu. Provjeriću sa ljudima koji mi mogu pružiti pravilnu pomoć u tom smislu.

Da budem iskren, nije to način na koji želim da se obračunam s jednom državom.

Više biram ovaj moj način. To je jedan kritički odnos i promišljanje neslobode tog prostora i kako se to reflektuje na Crnu Goru.

Nikad se ne bih bavio Srbijom u toj mjeri da taj režim nije direktno odgovoran za uskraćivanje svih sloboda koje danas Crnogorci u ovoj zemlji treba da imaju.

Mi smo u ovoj zemlji građani drugog reda, obespravljeni, poniženi, proganjani, otpuštani.

I iz tog progona rađa se jedna frustracija. Ona se pretvara u jednu kritičarsku amorfnu masu koja nije jedinstvena, koja više kritikuje unutar svog pokreta nego da svoje djelovanje fokusira na problematične tačke.