Od bivšeg partnera pred kojim je željela da zaštiti sebe i njegovu reputaciju, dugo je trpjela zastrašivanje – prijetio je da će je iseliti iz Podgorice, da će nauditi njenom bratu i ugroziti njen posao.
Svaki njen korak bio je pod kontrolom. Uhođenje, stalna kontrola, manipulacija – govorila je da je njen braniitelj, prijatelj, pa i porodica, kako bi je izolovao i slomio njenu samostalnost“Postepeno mi je prelazilo u naviku da svaku svoju odluku i plan preispitujem prije nego pred njim izgovorim, iz straha od njegova reakcije. Imao je uticaj na svakodnevne odluke poput toga šta ću obući ili da li ću izaći na kafu sa drugaricom. Vremenom sam počela to da uviđam i zamjeram sebi što nisam više svoja”, kazala je Novović za Standard.
Gubitak kontrole nad sopstvenim životom nije uvijek dramatičan – ponekad je podmukao, tih, uvijen u prividnu brigu. A kad žena prestane da vjeruje svom instinktu, često ostane samo ono što joj nasilnik svakodnevno nameće kao istinu.
„Nažalost, manipulativni i nasilni tipovi ličnosti vrlo često žrtvi ‘isperu mozak’ do te mjere da počne da sumnja u svoju vrijednost, da preispituje sebe – je li izazvala nasilje. Umjesto da bježi, smišlja načine kako da nasilniku udovolji, da ga ne ‘natjera’ da to uradi opet. Strašno je to što se dešava u glavi nekih žrtava nasilja”, ističe ona.
ŽIVOT U STRAHU I IZOLACIJI
U takvim odnosima, svakodnevica postaje igra preživljavanja. Hodanje po staklu, stalno prebrojavanje rečenica, razmišljanje da li je suviše vesela, suviše tiha, previše dostupna, ili nedovoljno „poslušna“.
„Nikada nisam smatrala da je ljubomora dokaz ljubavi i lično mene je uvijek gušila, posebno kada je neosnovana i kada prožima sve pore našeg svakodnevnog života. Život sa ljubomornim partnerom je kao hod po jajima, nikada ne znaš koja sitnica će njega uvrijediti, kontakti sa ljudima bivaju svedeni na minimum, počinješ da budeš asocijalna jer svaka socijalna interakcija, izlazak i druženje za tvog partnera predstavlja napad na njegovu ličnost i povod za svađu”, kazala je Novović za Standard.
Strah, u njenom slučaju, nije bio strah od nevjerice okoline – bio je to strah od čovjeka koji je, čak i nakon prekida, nastavio da je prati.
„Svi su znali da njemu ‘nisu baš sve na broju’, tako da strah od toga da mi okolina ne vjeruje zaista nisam imala. Ali jesam od njega lično jer je više puta pokazao agresivno ponašanje, uhodio me i pratio – i u tome bio uporan do nevjerovatnih granica. U jednom periodu on je bio moja sjenka”, pojašnjava sagovornica portala Standard.
Udarac je došao onda kada je već počela da se distancira. I taj prvi, kaže Jovana, oprostila je. Opravdala. Oćutala. Uvjerila sebe da se to više neće ponoviti. Ali jeste.
„Prvi udarac oprostila sam vodeći se logikom da sam ga sama birala. Od silnog šoka i straha nisam ispričala ni svojim najbližima, a kamo li policiji. I tada ga nisam napustila. Psihološko nasilje koje sam svakodnevno doživljavala probudilo je (srećom ! ) u meni prkos da raskinem tu toksičnu vezu. Mjesec dana sam ignorisala prijetnje, poruke, pozive, zvono na vratima. Davala sam mu vremena da se “ohladi”. Drugi udarac se desio u trenutku kada smo već mjesec dana bili bivši, kada sam već u svojoj glavi razgraničila da takvoj osobi nema davanja novih šansi. Presreo me je ispred zgrade u gluvo doba noći i dobila sam batine jer nisam željela da pričamo. Ispred zgrade u koju sam se tek preselila bježeći iz stare od njega. Tada sam znala da je dosta i da se jedno od nas mora skloniti iz ovog grada. A meni se nije selilo. Tada sam podnijela prijavu”, ističe ona.
Iako je prijava bila podnesena, nije sve odmah postalo lakše. I dalje su, ističe Novović, stizali podsjetnici da sistem često ne nudi sigurnost koju obećava.
„U mom slučaju su, ruku na srce, institucije ekspresno i efikasno odradile svoj dio posla. Međutim, ne mogu da se otrgnem utisku da je tako zbog toga što se bavim javnim poslom, pa bi eventualno nepostupanje za sobom povuklo to da ih putem medija pozovem na odgovornost. Što se tiče odustajanja svjedoka iz “straha”, odustajanje nije opcija i svjedok će se morati pojaviti pred sudom”, kaže naša sagovornica.
GLAS KOJI OHRABRUJE I DRUGE
Kada je svojom pričom istupila javno na svom Instagram nalogu, bila je, kako naglašava, samo djelimično spremna za različite vrste komentara i sumnji u njenu istinitost.
„Dobila sam podršku, ali i brojne uvredljive komentare i teorije zavjere da želim da se osvetim bivšem partneru ili samo želim medijsku pažnju. Nijedan komentar nisam izbrisala jer su oni ogledalo društva u kome živimo i podsjetnik da će veliki broj ljudi u Crnoj Gori i dalje kriviti žrtvu”, saopštila je Jovana Novović za portal Standard.
Nakon prijavljivanja i privođenja njenog bivšeg emotivnog partnera, Jovana naglašava da je imala košmare, crne misli i suočavala se sa ozbiljnim stresom, čak i pitanjima da li je sada sebi napravila još veći problem i prijetnju.
Ćutanje je, dodaje, najgori izbor koji u ovoj situaciji možemo napraviti.
„Da se moje ćutanje nastavilo i da sam odlučila da u takvom odnosu ostanem, moje prije svega psihičko zdravlje bi sada bilo ozbiljno narušeno jer ko zna u kakve bih još situacije sa dotičnim dospjela”, kaže Novović.
Kao što to često biva, kada se jedna žena osmjeli da podijeli svoju istinu, njen glas postane snaga i za druge. I tada tišina prestane da štiti nasilje i počne da puca.
„Ponosna sam i srećna što mi se nakon što sam izašla u javnost obratio veliki broj žena u možda čak i goroj situaciji od mene. Neke sa svojim nasilnicima žive godinama i povezane su sa njima zajedničkom djecom. Par njih mi je kazalo da ih je moja priča inspirisala da konačno napuste takav odnos i odluče da odu od nasilnila”, dodaje Novović.
Zato ne želi da ostane upamćena kao žrtva. Ne želi da joj život stane u jednu riječ – posebno ne u onu koju joj nije pisala ona, već nasilnik.
„Uprkos pojedinim negativnim komentarima i sumnjama u istinitost moje priče, smatram da je ono što sam uradila primjer za sve žene žrtve nasilja. Treba znati da se nasilnici hrane strahom i da će većina njih potpuno “promijeniti ploču” kada u vama vide odlučnost da svemu tome stanete na kraj. Zbog toga sa zadovoljstvom mogu reći da sam prekinula začarani krug zlostavljanja i manipulacije, te da u svojim očima, a ni u očima drugih ne želim biti žrtva, već hrabra žena koja se usprotivila onome ko je kinji”, zaljučuje Novović.
PSIHOLOŠKINJA BABIĆ: HRABROST ŽENA POPUT JOVANE RAZBIJA TIŠINU U KOJOJ NASILJE OPSTAJE
Psihološkinja Marija Babić za portal Standard dala je stručno objašnjenje mehanizama nasilja u kontekstu slučaja Jovane Novović, koja je prijavila zlostavljanje od strane bivšeg emotivnog partnera. Babić ističe da ovakve žene nisu slabije, već su one koje su skupile snagu da prekinu tišinu i izađu iz začaranog kruga straha, manipulacije i opravdavanja nasilja.
„Ljudi dosta često ne razumiju ovaj koncept hrabrosti. Kada kažem da su hrabrije žene one koje prijave nasilje, poput gospođe Novović, mislim na to da je zaista teško izaći iz svoje zone komfora — čak i kada je ona negativna”, poručuje Babić.
Ta negativna zona komfora, objašnjava Babić, jeste stanje u kojem se osoba navikne na ono što joj šteti, jer to postaje poznato i „normalno“.
„Nijedan nasilnik, ne radi to odjednom, već postepeno i sistematski. Ono što je značajno jeste prevelika požrtvovanost, ljubav, briga… i onda počinje psihološkim nasiljem, ucjenama”, kaže Babić za portal Standard.
Upravo ta emocionalna manipulacija žrtvu dovodi u poziciju da pravda partnera — ne samo pred drugima, već i pred sobom.
„Na osnovu te empatije stradaju, jer ne žele da povrijede osjećanja tog drugog kada on nije srećan, nije zadovoljan, nije siguran”, pojašnjava ona.
Često, kaže Babić, žrtva zna da je partner nesiguran, možda i ranjiv, pa koristi njegove traume kao opravdanje za nasilje.
„Vrlo često ćete biti svjedoci toga da osoba koja na kraju postane žrtva negdje pravda represije druge strane time što zna da je on imao teško djetinjstvo — i time takvo ponašanje pravda na 365 načina”, naglašava psihološkinja Babić.
Iako je podrška sistema presudna, često izostaje. Okolina prepoznaje samo fizičko nasilje, a ono psihološko, emocionalno i ekonomsko ostaje ignorisano.
„Još uvijek živimo u vremenu kada, ukoliko želite da se razvedete, ljudi vas pitaju da li vas muž tuče ili vara — i ako nije tako, povlače se. Čak i kad su u pitanju najsloženiji oblici nasilja”, naglašava psihološkinja.
Ipak, žene koje progovore, kaže Babić, već su napravile veliki korak ka oslobađanju i ozdravljenju.
„Žene koje su se već ‘odgurnule’, koje su nasilje prijavile i krenule da govore o tome, već su dostigle određeni stepen samosvjesnosti i radile na sebi”, ističe Babić.
Zaključuje da je najopasniji dio upravo ono što je nevidljivo, a često i najteže.
„Druge vrste nasilja, kao što su psihološko, emocionalno i ekonomsko, predstavljaju uvod u fizičke udarce. One su mnogo strašnije i ozbiljnije nego što to opažamo… I to je razlog zašto se sve manje odlučujemo da nasilje prijavimo”, zaljučuje Babić.
*Ukoliko imate problem u komunikaciji sa institucijama, a žrtva ste nasilja u porodici, vršnjačkog nasilja ili vam treba psihološko savjetovanje – portal Standard vam može pomoći u uspostavljanju kontakta sa nadležnima. Možete nam se obratiti na broj telefona +382 68 017 825.
Preporučeno
*Projekat ”Nasilje u porodici – fokus na nasilju nad ženama” podržan je od strane Ministarstva kulture i medija i Fonda za medijski pluralizam.
Video