Psiholog Radoje Cerović u razgovoru za Antenu M objašnjava da je upravo efekat neprijatelja kroz istoriju bio ono što je Crnu Goru ujedinjavalo.

„Razna plemena, zakrvljena oko katuna, posvađana oko unutrašnje vlasti, složno i solidarno staju u stroj da brane svoju zemlju i svoje nasljeđe. Neprijatelj je s druge strane fronta, govori drugim jezikom, druge je vjere i drugačijih običaja. To je vrlo jednostavna crno-bijela konfrontacija“, kaže Cerović.

Savremeni osvajači, međutim, upozorava on, više ne djeluju silom, već podsticanjem unutrašnjih podjela i preoblikovanjem identiteta. Društvo se cijepa na identitetske zajednice, postaje podložno manipulaciji i urušava se iznutra. U tom procesu Cerović posebno govori o ulozi Srpske pravoslavne crkve, koju vidi kao instrument političkog uticaja Srbije u Crnoj Gori.

Odrasli ste uz Rajka Cerovića, čovjeka koji je stvarao institucije, kulturu i javni prostor Crne Gore. Koliko dijete koje odrasta u takvoj kući nasljeđuje uvjerenja, a koliko odgovornost da ih preispituje?

– Svakako i jedno i drugo. Uvijek ću pamtiti njegove priče, još iz vremena SFRJ, kad se žalio na odnos političara prema javnoj stvari. “Šta će Crnoj Gori televizija?”, “Šta će nam univerzitet?”, “Pa ima u Beogradu!” i sl. Njegova misija, iako je nije želio, svodila se na ubjeđivanje Crnogoraca da nema potrebe da se osjećaju inferiorno. Te anegdote su mi se duboko urezale u sjećanje, a kasnije i cijela njegova (i svih nas) Golgota sa tzv. AB revolucijom i fašističkom politikom tadašnjeg rukovodstva Crne Gore. Imao sam priliku da iznutra vidim lažno zdanje beogradskog nacionalističkog koncepta i bjesomučno komešanje mediokriteta, političkih oportunista, ali i autentičnih ideoloških ekstrema, u širokim holovima tog zdanja.

Ali istina je i da smo imali duge debate i neslaganja oko nekih ideoloških razmišljanja i oko ideje šta je perspektiva buduće Crne Gore. I dalje ostajem pri nekim mojim stavovima, ali ima ih i dobar dio za koje sada vidim da je bio potpuno u pravu. I posthumno mu priznajem da je poznavao crnogorsku zbilju ipak mnogo bolje od mene koji sam odrastao (silom tih istih prilika) u egzilu.

Šta je za Vas patriotizam?

– Ljubav prema sopstvenoj zajednici je instinkt, sam po sebi nije nikakvo dostignuće. Svi mi imamo težnju ka identifikaciji sa onim što smatramo “svojim”. Kod ljudskih bića, međutim, granica između onoga što je “svoje” i “tuđe” je vrlo arbitrarna. Političari kroz istoriju i ne rade drugo nego što prekrajaju i precrtavaju te granice, postavljaju ih onako kako njima odgovara. Pritom je crnogorska realnost da najveće sile, kroz istoriju, nijesu mogle lako da pomjere državne granice u značajnoj mjeri, ali da je prekrajanje pojma šta to znači “naše” a šta to nije, neuporedivo uspješnija psihološka strategija osvajanja.

Naše pretke oblikovali su ratovi, siromaštvo, plemenski život i neprestana borba za opstanak. Koliko istorija određuje psihologiju jednog naroda i koliko tih obrazaca nosimo i danas?

– Istorija je značajno oblikovala dominantno prisutan crnogorski kulturni šablon. Od opsesije hijerhijama, tragičnih tragova nekadašnjeg “kodeksa časti”, patrijarhalnog sistema vrijednosti, niskog stepena međusobnog povjerenja, velikog stepena izbjegavanja nesigurnih i neizvjesnih situacija, itd., radi se o kulturnim šablonima koji su u velikoj mjeri plod specifičnih istorijskih okolnosti. Te okolnosti, iako brojne, možemo rezimirati kao: siromaštvo i nedostak osnovnih resursa, potpuni izostanak bilo kakvih formalnih institucija u onom smislu u kojem su one postojale u Zapadnoj Evropi (sudstvo, policija, vojska) i oslanjanje na etički kodeks u izostanku pravnog kodeksa. Takav sistem je nekada bio idealan za preživljavanje u uslovima u kojima je Crna Gora vjekovima bitisala, ali danas predstavlja Molotovljev koktel kulturnih šablona koji je potrebno što prije prilagoditi novim uslovima. Kodeks časti je sjajan ako nemate ni sudove ni policiju, ali je krvna osveta njegova prirodna posljedica. Opsesija muškim potomcima je očekivana ako je odbrana svega što imate u rukama onih koji mogu da drže pušku i ako nema drugog institucionalnog oslonca. Uncertainty avoidance (izbjegavanje nezivjesnih situacija) je takođe tipičan element u društvima u kojima je granica između preživljavanja i smrti bila veoma tanka.

Često govorimo o crnogorskom karakteru. Postoji li on zaista ili je riječ o romantičnoj predstavi koju smo stvorili o sebi?

– Svako društvo ima neki pojednostavljeni i romansirani pogled na sebe. I njeni pripadnici se veoma ljute ako neko taj pogled dovodi u pitanje. Tako je bilo kad je Rajko Cerović objavio “Cronogorske stereotipe”, i još mnogo više kad je Živko Nikolić režirao tekst Milana Karadžića “Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo”. Ali nije sporno da se društvo i neka kultura brane od ideje da nijesu baš ideal junačkog i moralnog kodeksa. Ima Crna Gora sasvim dovoljno vrhunskih istorijskih i kulturnih dostignuća na koja možemo biti ponosni i čije tekovine imamo obavezu da branimo. Nijesmo u prosjeku idealni, ali smo po mnogo čemu jedinstveni i, rekao bih, i veličanstveni.

Problem je kada očajnički pokušavate sebe izmjestiti u neki romansirani narativ, vama nesrodan i koji ima jasnu političku interesnu pozadinu. Kada se poistovjetite sa mitovima i romantizacijama koji su iskreirani i dorađivani prvenstveno manipulacije radi. Kosovski mit je remek-djelo takve romantizacije sa političkom pozadinom i bez imalo želje da se neka istorijska osnova u njega uključi. Osim činjenice da je bitka realni događaj, većina ostalih elemenata mita je jasna konstrukcija. Naknadno su izmišljene ličnosti kao što je npr. vitez Obilić, iskreirana je izdaja Vuka Brankovića, sastav vojske u bici, i narativ o tzv. zbjegu sa Kosova na teritoriju današnje Crne Gore! Na osnovu toga precizno je iskreiran narativ o Srpskoj Sparti koji se vrhunski uklapa u kulturne šablone lokalnog stanovništva. U vrijeme bitke na Kosovu, Crna Gora je, pod vlašću Balšića, bila dijelom katolička država, pod velikim pritiskom Osmanskog carstva, ali nije učestvovala u bici, ni na jednoj ni na drigoj strani. Ali koliko ljudi u Crnoj Gori to zna? U odnosu na one koji su odrastali na navodnom junaštvu Marka Kraljevića koji je ozbiljno pomogao svojim osmanskim gospodarima u bitkama protiv drugih hrišćana? Koliko tih dobrih đaka zna da je Marko poginuo 1395. godine u Bici kod Roviona (Argeš, u današnjoj Vlaškoj/Rumuniji), boreći se na osmanskoj strani?

Zašto su odlikovanja, simboli priznanja herojstva, bili toliko važni u crnogorskoj kulturi?

– U mjerenjima društvenih tj. kulturnih sistema postoji karakteristika koju nazivamo “power distance” i koja se odnosi na značaj i uticaj koji hijerarhija ima u nekom društvu. Crna Gora je među društvima u kojima su takvi elementi posebno izraženi. Ordenje i zvanja, ali i marke, brendovi, statusni simboli, opterećenje upoređivanjem školskih, finansijskih ili sportskih rezultata i puno drugih razloga za nadgornjavanje. Ima razloga da vjerujemo da je u pitanju prirodno podešavanje, instinktivni program, ali da je taj program u društvima koja su kroz istoriju imala stabilan institucionalni razvoj, značajno ublažen. Iako su to samo pretpostavke, činjenica da je Crna Gora opterećena simbolima značaja i društvenog statusa je vjerovatna posljedica upravo značaja koji same hijerarhije imaju za našu klulturu. Ali to ima potencijalno i niz posljedica. Društvo u kome je hijerarhija jedina “institucija” i uticaj nečijeg statusa nije kontrolisan ili ublažen stabilnim pravnim, institucionalnim ili makar običajenim mehanizmima sasvim sigurno nije dobar teren za vladavinu prava. Pravo se u takvim uslovima primjenjuje selektivno, shodno prestižu i statusu. Iako to nije neki “crnogorski” fenomen ili izmišljotina, od velikog je značaja da se s tim suočimo i da pristupanje EU predstavlja realnu promjenu klulturnih postulata.

Kako objašnjavate paradoks da je narod koji je vjekovima branio svoju slobodu danas često spreman da odgovornost prepusti drugima?

– Efekat neprijatelja je ono što je Crnu Goru ujedinjavalo. Razna plemena, zakrvljena oko katuna, posvađana oko unutrašnje vlasti, složno i solidarno staju u stroj da brane svoju zemlju i svoje nasljeđe. Neprijatelj je s druge strane fronta, priča drugom jezikom, druge je vjere i drugačiji su mu običaji. Vrlo jednostavna crno-bijela konfrontacija, kao u američkim akcionim filmovima. Ali pametni osvajači danas idu drugim putevim i kanalima koji ne dovode do zbijanja redova, već naprotiv, stvaraju podjele u društvu, cijepaju ga na identitske pod-jedinice i čine podložnim da se samo od sebe uruši.

Kako nastaje podanički mentalitet? Da li je on istorijsko nasljeđe ili posljedica savremenih okolnosti?

– Kao što se kroz pojam Štokholmskog sindroma lako vidi, ne postoji “podanički” mentalitet. Radi se o političkoj zloupotrebi sopstvenog osjećaja nemoći i slabosti kroz idenitifikaciju sa većim i jačim. To je opet jedan unutrašnji instinktivni mehanizam koji je sam po sebi veoma ljudski, ali je problem kada neko iz političkih razloga nađe sredstva i načine da instinkte upregne u sopstvenu političku korist. Kada ljudski instinkti postanu konci kojima političari ljude pretvaraju u marionete. 

Zašto društva u krizama gotovo uvijek traže vođu umjesto institucija?

– I te kako je ovo poznat fenomen, u psihologji odavno izučavan. Stabilna, institucionalno zasnovana društva ne cijene testosteronske, fanatične ekstremiste, tzv “jake ličnosti”, već intelektualne, emocionalno stabilne, čak pomalo predvidljive lidere. Što je situacija nestabilnija, što je prijetnja veća to se društvo više okreće populističkim, autoritarnim ili avanturističkim tipovima lidera. Lideri tada imaju prostor da rade šta hoće, jer je impresija ljudi da je to cijena koju plaćaju za spašavanje iz neizvjesnosti.

Kako gledate na društvo podijeljenog identiteta? Da li su takve podjele prirodan proces ili proizvod dugotrajnog političkog i kulturnog oblikovanja?

– Identitet i podjele identiteta su alat tzv. identitetske politike. Identitet je takođe i neminovna podjela, naš mozak je napravljen da konstruiše identitet (sebe, moje porodice, mojeg društva, itd.). Nakon konstrukcije identiteta imamo jasne posljedice – otvorenost i saradnja sa onima koji su “moji”, nepovjerenje prema ostalima. Najbolja strategija za poražavanje Crne Gore i spaljivanje njene perspektive je forsiranje identiteta i podjela. To je jasna strategija onih kojima Crna Gora nije u srcu, da je podijele, da je rasparčaju identitetski, da je fragmentiraju. Takva Crna Gora je već poražena, jer je jedini način da ona postoji nadidentitetski, građanski, kroz poštovanje zakona i institucija građanske države a ne kroz nadjačavanje i nadgornjavanje moći vjerskih starješina i populističkih političara.

Šta se događa sa društvom koje izgubi povjerenje u vlastite institucije? Može li tada identitet postati zamjena za državu?

– Identitet je u istoriji Crne Gore bio neminovno zamjena za državu jer ona nije postojala u onom smislu u kojem danas definišemo državu. Nije imala zakone, nije imala institucije, imala je Kodeks časti, koji je predviđao zakletvu i Stegu. I malo šta preko toga, a ni priča o lojalnosti Gospodaru nije bila baš stabilna dimenzija. A današnje države, a posebno unutar EU, ne mogu tako da funkcionišu. Sanjam dan kad u crnogorskom parlamentu ni jedna bitna partija neće imati nacionalni predznak, ni formalno a ni suštinski neće se pozivati na identitetske vrijednosti. Osim možda jednog, evropskog identiteta.

Kako objašnjavate da je upravo Srpska pravoslavna crkva postala najuticajniji društveni i politički autoritet u Crnoj Gori? Koje je psihološke potrebe uspjela da prepozna, a država nije?

– Vjerske organizacije su one iz kojih je mlada nauka, psihologija, učila o osnovama manipulacije i uticaja. Tako da je Crkva jedan veoma uticajan faktor skoro pa trivijalna konstatacija. To je tako i ne treba da nas čudi. Možemo samo da poštujemo pravo svih da u nešto vjeruju i da to bude njihov duhovni pravac. Ali kad je SPC u pitanju govorimo o jednoj sasvim drugoj stvari – u pitanju je operativna grana jedne vrste politike države Srbije, propagandni ogranak raznih Vučića i Miloševića, koja vrlo efikasno koristi duhovnu ikonografiju i retoriku hrišćanstva za promociju jedne nacionalističke i nacional-superematističke politike, zasnovane na gomili istorijskih izmišljotina i jasnih prekrajanja istine (revizionizam je veoma blag izraz).

Dakle, nemam nikakvu namjeru da jednu lošu riječ potrošim na vjerska ubjeđenja (iako priznajem da ja sam ne mogu sebe svrstati u vjernike). Ali za one koji podižu na pijedestale koljače i zločince, s njima se nosaju i skrivaju ih, za svece proglašavaju sadiste i bezumne istrebljivače drugih nacija i drugih mišljenja, za one sofisticrane stratege komunikacije koji su otkrili da je bolje prisvojiti rimsku Duklju nego je demonizovati (ionako ljudi nemaju pojma o njoj, niko se nije potrudio da obrazuje stanovništvo o tom dijelu istorije Balkana), za one koji samo hrišćansko učenje presavijaju kao origami da bi služilo njihovom trenutnom političkom interesu – e za njih imam šta da kažem.

Kazali ste da je SPC izuzetno efikasna u korišćenju duhovne ikonografije i hrišćanske retorike u političke svrhe. Ali zašto je crnogorsko društvo bilo toliko prijemčivo za tu vrstu uticaja? Koju je duboku psihološku potrebu SPC uspjela da zadovolji – potrebu za pripadanjem, sigurnošću, autoritetom, kolektivnim identitetom – koju moderna crnogorska država i njene institucije nijesu uspjele da zadovolje?

– Pravo i sekularna društvena pravila su zadnjih par vjekova, od buržoaske revolucije u Francuskoj, polako zauzimali prostor koji je vjekovima pripadao vjeri i religioznim sistemima. Oni su nekada predstavljali dragocjeni sistem regulisanja međuljudskih relacija i odnosa, a neki značajni autori smatraju da se na neočekivanim i slučajnim posljedicama odluka nekih vjerskih institucija zasnivao uspjeh zapadnih društava. Ona nijesu “rođena” sekularna, već je hrišćanstvo duboko označilo načine razmišljanja u Evropi. Ali ono što je ta društva dovelo do uspjeha u jednom trenutku nije moglo da ih odvede dalje – ta dalja transformacija je morala da se zasniva na postepenom smanjenju religioznih i stvaranju sekularnih pravnih i kulturnih sistema, kakve danas imamo. To uključuje i značaj nauke, dakle doprinos koji škole daju usmjeravanju mladih ka sekularnom načinu razmišljanja. Sve to jednostavno ne važi za Crnu Goru, mi kroz proces sekularizacije nijesmo prošli na takav način. Taj nekritički i nerazuman stav i povjerenje u vjerske institucije nemate u Franciskoj, Njemačkoj, pa čak ni Italiji… Iako je religija i dalje značajan faktor, u tim državama imate i jake institucionalne mehanizme koji čuvaju društvo i njegovu sekularnu bit od pretjeranog i anahronog religijskog upliva. Uključujući i njihove obrazovne sisteme koji oblikuju vrijednosti nauke i racionalnog razmišljanja. Ne samo da u Crnoj Gori ti procesi nikad nijesu sazreli, nego je istorijski i politički trenutak iznjedrio ekstremno manipulativne, i medijsko politički maligne religijske uplive, a u prvom redu govorimo o onoj Pravoslavnoj crkvi koja je pod jasnom kontrolom politike beogradskog diktatora.

Da li Crna Gora danas još uvijek živi posljedice trauma devedesetih ili su nastale neke nove?

– Balkan nema potrebe za novim traumama. Kao alkoholičar koji je toliko rakije u sebe sručio da mu je sada dovoljno da se malo promućka (šaljiva metafora, a znam da je tema vrlo malo šaljiva). Ali to mućkanje nesumnjivo i direktno vodi u druge i nove traume.

Koliko istorijski revizionizam, mitovi i selektivno pamćenje utiču na način na koji ljudi danas doživljavaju sebe i svoju državu?

– Promijenite li psihološku percepciju identiteta, kao i istinu oko istorije i prošlih događaja – promijenili ste kompletno ponašanje osobe. Veliki psihoterapeut Milton Erickson je uspio taj mehanizam da upotrijebi za dobru stvar – da pomogne osobi koja ni jedan lijepi trenutak nije realno u svom sjećanju mogla da ima i zato je bila u teškom stanju depresije. On je koristeći mehanizme ubjedljive komunikacije (hipnozu) uspio da joj “stvori” nova sjećanja i time potpuno promijeni njen život. Mi ovdje stalno prisustvujemo takvoj medijskoj i političkoj hipnozi i prekrajanju kroz izmišljanje istorijskih događaja. Samo što namjera nije ni malo plemenita.

Danas postoji još jedan aspekt koji me posebno zabrinjava, a o kojem gotovo da se uopšte ne govori. Nekada je bilo dovoljno prepraviti udžbenik ili snimiti propagandni film. Danas treba sistematski prekrajati Wikipediju, digitalne arhive i druge izvore kojima se hrane modeli vještačke inteligencije. To više nije borba za današnje javno mnjenje, nego za buduće.

Šta znače te promjene i prekrajanja izvora u digitalnoj eri?

– Ako danas uspijete da promijenite digitalne izvore, za deset godina će upravo ti izvori postati korpus znanja na kojem će se obučavati AI sistemi. Drugim riječima, ne stvara se samo nova propaganda, već nova “istina” koja će biti ugrađena u ono što će buduće generacije smatrati autoritativnim odgovorom. To je možda najsofisticiraniji oblik istorijskog revizionizma koji smo ikada vidjeli.

Crna Gora danas praktično nema nikakav organizovani odgovor na taj izazov. Dok čitave mreže botova, propagandnih centara i političkih operacija sistematski rade na kulturnoj aproprijaciji – prisvajanju istorijskih ličnosti, kulturne baštine, državnih tradicija i identitetskih simbola – naše institucije se tim procesom gotovo i ne bave. To je novi oblik osvajanja teritorije: više se ne pomjeraju granice na karti, nego granice kolektivnog pamćenja.

Zbog toga mislim da bi dio kapaciteta CANU, univerziteta, arhiva, biblioteka i svih naučnih institucija morao biti usmjeren upravo na zaštitu digitalnog kulturnog nasljeđa. Nekada su se branile tvrđave i granice. Danas se brane baze podataka, digitalni izvori i istorijske činjenice. Ako izgubite kontrolu nad njima, vrlo lako možete izgubiti i kontrolu nad načinom na koji će buduće generacije razumjeti sopstvenu istoriju. A društvo koje prepusti drugima da napišu njegovu prošlost, prepušta im i pravo da oblikuju njegovu budućnost.

Ratovi XXI vijeka ne vode se samo oko teritorije. Vode se oko podataka. Onaj ko kontroliše izvore iz kojih uči vještačka inteligencija, dugoročno kontroliše i način na koji će čovječanstvo pamtiti istoriju.

Kada spojimo sve o čemu govorite – istorijski osjećaj nesigurnosti, slabe institucije, potrebu za jakim vođom, identifikaciju sa većim i jačim, mitove i mogućnost prekrajanja identiteta – možemo li objasniti zašto se Crnoj Gori danas događa ovo što joj se događa? Đe je, iz perspektive psihologije, ključ njene današnje ranjivosti?

– Procesi su veoma kompleksni i nije moguće analizirati ih na jednostavan način. Ali ako mogu da pokušam neki koncizni rezime – poenta je da bi bilo neophodno da dođe do neke vrste “depersonalizacije” i “instutucionalizacije” društvenog tkiva, procesa i kulture uopšte. Dokle god u Crnoj Gori, ličnosti, dakle osobe, odnosno njihov prestiž, društvena moć, bogatstvo ili politička pozadina predstavljaju jedine mehanizme uticaja, a kontrolni ili amortizacioni mehanizmi ne postoje osim na papiru – ne mrdamo s mjesta.

Kako gledate na tekst jednog od popova SPC „Svi smo mi Pavle Đurišić“ od kojeg se SPC nije nikada ogradila? Šta takve poruke proizvode u društvu?

– Ja veoma cijenim takve poruke, one po meni daju jasnoću. Tako je, svi su oni Pavle Đurišić. I ako neko nije, neka stisne petlju pa neka istupi iz tog stroja. Bilo bi mnogo lukavije da kažu “mi baštinimo hrišćanske vrijednosti praštanja i pomirenja!”. Ali ne mogu da izdrže jer im ističu rokovi za ispunjenje zadataka i poslodavac nije zadovoljan rezultatima. I njemu se klima, pa je nervozan.

Koliku odgovornost snose mediji za produbljivanje društvenih podjela posljednjih godina? U javnom prostoru često su se izjednačavali crnogorski i srpski nacionalizam kao dvije podjednako opasne pojave. Kakve posljedice takvo izjednačavanje može imati na društvo?

– Zamislite nekoga ko je jak i veliki i koji odluči da ošamari nekog puno manjeg od sebe, koji mirno sjedi, na sopstvenoj stolici i nikoga ne ugrožava. Ako ovaj drugi ne želi da ispadne kukavica, on će pokušati da ustane i da se pobuni. Što je onaj veći, u stvari, i htio da postigne. To je ono što želi cijelo vrijeme. Ako pritom ima i nekog “nezavisnog posmatrača” (u vidu npr nekog “nezavisnog dnevnika”), koji će reći – “eto vidiš oni su isti – tuku se i šamaraju”, krug pobjede većeg nad manjim će biti zatvoren. Dakle, ne vjerujem da će se žustrim reakcijama onog manjeg neminovno riješiti situacija. Rješenje je u prepoznavanju te dinamike i odbacivanju takve situacije. U tolikom osjećaju lične nadmoći da onaj manji, ne reaguje na provokacije i nastavi jasno u željenom pravcu. Ka sopstvenoj afirmaciji u elitnom evropskom društvu. Kada će nasilnik iz njegovog djetinjstva vidjeti da mu to ništa nije trebalo i da će ostati zapamćen samo kao nasilnik. A njegova “žrtva” je na koncu odnijela pobjedu.

Kakvu Crnu Goru želite za 20 godina? Šta biste poručili mladima?

– Želim Crnu Goru u kojoj identitet prestaje da bude posao, a postaje privatna stvar. Gdje se dijete ne pita “čije si” prije nego “šta znaš” i “šta praviš”. Dvadeset godina je dovoljno dug period da jedna generacija odraste a da joj neko svakodnevno ne prodaje strah kao gorivo, a strah je, priznajem, najefikasnije gorivo koje politika poznaje. Zato mi ne trebaju čuda ni preokreti, treba mi samo dvadeset godina bez novog neprijatelja izmišljenog na brzinu kad staroga ponestane. I bez prijatelja od čijih dobrih namjera se diže kosa na glavi.

Sud koji sudi bez telefonskog poziva, škola koja uči činjenice a ne katekizam, koja ohrabruje razmišljanje, umjesto da sije strah od bilo kakvog pokušaja koji nije unaprijed osuguran, policija kojoj ne trebaš da budeš “naš” da bi te zaštitila, ili koja će te uhapsiti ako si to zaslužio pa čiji god da si. Ne zato što je to neki poseban ideal, nego zato što je to, iskreno, dosadno normalno stanje u kojem veći dio Evrope već živi decenijama. Mi smo tu dosadnu normalnost pretvorili u nedostižan san, i to je samo po sebi dijagnoza.

Mladima bih rekao ovo: instinkt da pripadate nekome ili nečemu je ljudski i ne treba ga se stidjeti, problem nastaje tek kad neko taj instinkt uzme u ruke i njime upravlja umjesto vas. Prije nego što se poistovjetite sa bilo kojim mitom, herojem ili “kodeksom”, postavite samo jedno pitanje: ko ima korist od toga što ja u ovo vjerujem? Ako je odgovor neko drugi, a ne vi i vaša djeca, to nije onda samo identitet, to je nečiji alat, a vi ste materijal na kome se taj alata primjenjuje.

Želio bih od mladih generacija da istoriju čitaju kao istoriju, umjesto da je prilagođavaju svojim ideologijama. Onaj ko zna da je Marko Kraljević umro boreći se za tuđeg gospodara, a ne za “svoje”, taj se teže da prevariti sljedeći put kad mu neko ponudi novog Marka. Znanje je, u krajnjoj liniji, jedina vakcina protiv manipulacije koja stvarno djeluje, sve ostalo je samo privremeni imunitet.