Onemogućenost normalnog funkcionisanja
Prema njenim riječima cijela situacija sa koronvirusom nas je naučila mnogo čemu, a kod mnogih i izmijenila neke od navika za koje većina nas nije ni vjerovala da su podložni promjeni.
“Nažalost, neki od nas to i dalje ne prihvataju. To je prije svega smanjeni fizički kontakt i grupisanje među ljudima, zarad zaštite zdravlja svih nas. Usled velike neizvjesnosti i nemogućnosti garancije, kod ljudi se javlja anksioznost kao disfunkcionalna emocija koja nas onemogućava da normalno funkcionišemo na svakodnevnom planu. Ta anksioznost nas često uvodi i u određena štetna ponašanja, izbjegavanja, otuđivanja, a nekada i u depresivnost”, rekla je Babić
u razgovoru za naš portal.
To, kako napominje, posebno teško pada upravo zbog momenta socijalnog otuđenja.
“Kontakti sa ljudima iz spoljašnje sredine definitivno su nešto što za mnoge predstavlja olakšanje u ovakvim okolnostima. Sa prijateljima dijelimo i svoje mišljenje povodom pandemije pa se i anksioznost i neizvjesnost smanjuje donekle. Ovdje smo posebno skloni da vjerujemo u glasine i prikupljamo informacije, najčešće selektujući samo ono što nam se dopada i trenutno naizgled olakšava situaciju”, objašnjava psihološkinja.
Kada je u pitanju korona virus, svi su ugroženi, svima određene mjere smetaju.
“Svi su ugroženi na svoj način. Stari jer ne mogu napolje, djeca jer uče od kuće i dosta često ne idu u vrtić, roditelji jer rade od kuće pa često ni posao ni ostale obaveze ne obavljaju kako bi to željeli”, kaže Babić.
Učenje od kuće moglo bi da ima i nedostatke
Kako ističe, pored pozitivnih stvari (npr. učenje odgovornosti bez direktnog potkrepljivača), na duži rok učenje na daljinu koje je stvoreno u ovakvim uslovima moglo bi da ima i neke nedostatke.
“Ipak jedan je posebno značajan. Škola pored obrazovnog ima i svoj pedagoški zadatak pa tako djeci učiteljica pored roditelja najčešće bude i prvi značajniji autoritet izvan porodične sredine. To znači da djeca ako ne urade domaći zadatak npr znaju da će ih pored slabe ocjene učiteljica i izgrditi. To u ovim uslovima nije slučaj. Djeci, rekla bih. još nije sasvim jasno što se to od njih zahtijeva i školu ne shvataju skroz kao svoju obavezu već kao jednu od dnevnih kućnih rituala. Tu je naravno i momenat socijalne izolacije od vršnjaka koji igra jako značajnu ulogu. ”, istakla je Babić.
Kada je u pitanje psihičko stanje zaraženih korona virusom, prema riječima Babić to je takođe anksioznost koja preplavljuje kada se konačno desi ono čega smo se pribojavali.
“Sada je neizvjesnost još veća jer ne znamo ishod ni smjer u kome će bolest ići. Tim prije što kod nekih bolest asimptomatska, a kod drugih jako izražene simptomatologije”, dodaje psihološkinja.
Ona je istakla da kada je u pitanju nepoštovanje mjera građani to uglavnom rade jer im smeta konstantni pritisak.
“Niska frustraciona tolerancija usled anksioznosti. Što to znači? Ne možemo da izdržimo više taj pritisak ne znajući kuda ova situacija vodi, pa želimo da pobjegnemo. To najčešće znači prkos i misao “meni ne može ništa biti”, skidanje maski i podrugivanje koronavirusu”, zaključila je Babić.
Preporučeno
Video