Psihičko, fizičko maltretiranje, silovanje, ubistvo žena, bio je povod da razgovaramo sa Sigurnom ženskom kućom o problemima sa kojima se susreću žene koje zatraže njihovu pomoć, zatim o zaštiti žena u našoj zemlji, ali ovo je bio i povod da dobijemo odgovor da li država na adekvatan način odgovori na prijave nasilja.

Iz Sigurne ženske kuće u razgovoru za portal Standard kazali su da im se za pomoć obratilo 426 žena, osim njih koje se direktno obrate za pomoć, nerijetko su kako kažu, imali i pozive članova porodice i prijatelja kojima su potrebni savjeti kako da najbolje pomognu bliskoj osobi koja trpi nasilja.

Kada su u pitanju problem žena koje su preživjele partnersko nasilje najčešće traže pomoć zbog potrebe za inicijalnim savjetovanjem u vezi prijave nasilja, psihološkom i pravnom podrškom, kao i smještajem u skloništu Sigurne ženske kuće.

“One se suočavaju sa nizom izazova koji obuhvataju različite aspekte njihovih života. Pravna podrška koju traže podrazumijeva pisanje podnesaka za razvod braka, rješavanje pitanja starateljstva nad djecom, podjelu imovine, krivične prijave za neplaćanje alimentacije i predlozi za izvršenje iste, kao i zastupanje tokom sudskih postupaka. S druge strane, psihološka pomoć odnosi se na podršku u procesu osnaživanja, kako bi žene mogle povratiti svoje potencijale i s većom snagom prevazići težak period prekida nasilnog odnosa. Takođe, neke žene nam se obraćaju za pomoć zbog neadekvatnog postupanja institucija, tražeći našu podršku i angažman u tim slučajevima”, kazali su iz Sigurne ženske kuće.

Nedostaci institucija

Povezani članci

drustvo

Sigurna ženska kuća za Standard: Od početka godine više od 300 žena tražilo našu pomoć, prijetili im ubistvom i plašili ih oružjem

hronika

Sistem ne vjeruje ženama, žrtvama porodičnog nasilja: Vrtimo se u krug – od slučaja do slučaja

drustvo

HRA i Centar za ženska prava: Ustavni sud neopravdano ukinuo pravo žena na povoljnije uslove za odlazak u starosnu penziju

Kada je u pitanju reagovanje institucija, oni napominju da i pored toga što država preduzima određene korake, postoje mnogi nedostaci koji otežavaju ženama da dobiju adekvatnu zaštitu.

“Uticaj patrijarhata na rad zaposlenih u institucijama koje se bave slučajevima nasilja nad ženama u Crnoj Gori je duboko ukorjenjen i predstavlja značajan faktor u tome kako iste reaguju na prijave nasilja. Zaposleni u institucijama (policija, centri za socijalni rad, tužilastvo, sudovi) mogu nesvjesno ili svjesno internalizovati te norme, što utiče na njihov pristup prema nasilju nad ženama, te minimiziranju ozbiljnosti nasilja, okrivljavanju žrtve, pritisku na ženu da ostane u vezi, podcjenjivanju rizika, nedovoljnoj empatiji i podršci žrtvama i na kraju blagim kaznama za počinioce nasilja”, navode za portal Standard iz ove ustanove.

Jedan od velikih problema u Crnoj Gori je, kako napominju i nedovoljna obuka policije, tuzilastva, sudova i centara za socijalni rad, kada je u pitanju prepoznavanje i adekvatna reakcija na nasilje nad ženama.

Odnos države prema seksualnom nasilju

U Sigurnu žensku kuću se žene često prijavljuju sa žaljenjem da se njihove prijave nasilja ne shvataju ozbiljno, te da se ne osjećaju zaštićeno nakon prijave nasilja.

Samo u poslednjih par mjeseci u Crnoj Gori smo imali više slučajeva silovanja, što prema riječima zaposlenih u Sigurnoj ženskoj kući, može značiti da postoje ozbiljni nedostaci u prevenciji, kažnjavanju, ali i u samom odnosu društva prema seksualnom nasilju.

“Cjelokupni sistem ne odgovara efikasno, ni efektivno, na slučajeve seksualnog nasilja. Potrebne su promjene koje uključuju izricanje strožijih kazni koje su defenisane KZ, efikasniju zaštitu žrtava, ali i promjenu patrijarhalnih stavova koji normalizuju seksualno nasilje nad ženama”, kažu iz SŽK.

Na kraju, iz ove ustanove su napomenuli da žene koje prežive seksualno nasilje često osećaju strah da progovore o tome da su bile maltretirane, silovane ili mučene, što ih često sprječava da potraže pomoć ili prijave nasilje.

“Nasilje, a posebno seksualno nasilje, ostavlja duboke psihološke traume koje mogu otežati ženi koja preživi seksualno nasilje da progovori. Osjećanja stida, krivice, straha i bespomoćnosti često ih sprječavaju da otvoreno govore o tome šta su preživjele. Pojedine žene se bore sa posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) i drugim psihološkim problemima, što dodatno otežava razgovor o nasilju. Mnoge žene osjećaju sramotu zbog nasilja koje su pretrpljele, naročito kada je u pitanju seksualno nasilje, poput silovanja. Često žene dođu da prijave druge oblike nasilja, pa tokom razgovora kada ih pitamo otkriju i da su preživljele seksualno nasilje. Naša praksa je pokazala da fizičko nasilje u najvećem broju slučajeva prati i seksualno nasilje, koje se u emotivnoj vezi, bračnoj ili vanbračnoj zajednici često normalizuje”, zaključili su u razgovoru za portal Standard iz Sigurne ženske kuće.