Video
Profesorica Glavatović je u intervjuu portalu Standard u okviru projekta ” Žene iz zajednice manje brojnih naroda – od margine do uspjeha” koji je podržan od Fonda za ostvarivanje i zaštitu manjinskih prava, istakla važnost učenja i obrazovanja za generacije koje dolaze i objasnila kako balansira uzmeđu modernog i tradicionalnog.
STANDARD: Biti profesor je jako važna stvar jer se bavite obrazovanjem djece. Šta je to što vas je povuklo ka tom pozivu i koliko je tradicija uticala da budete profesorica u Srednjoj islamskoj školi Mehmed Fatih?
GLAVATOVIĆ: Znate kako moje najranije djetinje želje su bile da budem učiteljica. I uvijek sse sa posebnim pijetetom sjećam svog učitelja Ratka Perovića koji je negdje probudio tu nježnost u meni tada kao djetetu.
Potom moja nastavnica maternjeg jezika Slavica Stevanović koja je sada pokojna, koja je zaista u svojim predavanjima budila ta nesaglediva polja interesantnosti jezika i književnosti, tumačenja kroz književne likove i živote. I to su ljudi koji su na neki način uticali. S tim što bih voljela istaći je da je moj rahmetli otac bio učitelj i onda je kroz njegovu tu misiju učitelja, kroz ta djelovanja sa djecom, jednostavno je zapravo prvo tinjala, onda definitivno i nakon srednje škole planula ljubav prema prosvjeti.
Nakon završene srednje škole ovdje u Podgorici odlučila sam da je definitivno poziv profesora, odnosno učitelja, poziv kojim se ja želim baviti i studirala sam i završila filozofski fakultet u Nikšiću. Zapravo ta ljubav kao što kažem iz najranijih dana i mislim da je to pravo mjesto. Danas sad, nakon nekih 14 godina rada u prosvjeti, mogu reći da je to zaista mjesto u kojem ja uživam sa omladinom, negdje gdje pronalazim sebe i gdje vidim zapravo svoju bit, profesionalnu bit i misiju u kontekstu djelovanja.
STANDARD: Vi predajete CSBH jezik ili Crnogorski, Srpski, Bosanski i Hrvatski. Koliko inkorporirate neke tradicionalne stvari tokom vaših predavanja, koliko vam je tradicija bitna i koliko je koristite da prenesete znanje djeci kojoj predajete?
GLAVATOVIĆ: Znate kako, uvijek volim naglasiti koje su negdje prednosti tradiciji i koji su nedostaci.
Uporedo pravim paralele ili komparacije sa ovim modernim. Koliko mi god govorili o 21. vijeku, savremenim načelima modernizacije, vidite i da ova savremena načela i da modernizacija nije donijela tu apsolutnu idealizaciju života, poštovanja, prava i svega ostalog. Negdje kao predavač utičem na način da ukazujem koje iz vlastite perspektive vidim vrijednosti u tradiciji, a opet kad vidim manjkavosti ili nedostatke i negdje utičem i na to da sagledaju benefite ili dobrobiti ovog savremenog vijeka i svega onog što on nosi sa sobom, ali takođe i neke evidentne nedostatke koji postoje.
STANDARD: Da li ste možda primijetili da se tradicionalne stvari stavljaju po strani i da mi previše i prebrzo usvajamo neke tekovine modernizacije 21. vijeka?
GLAVATOVIĆ: Pa kada govorim o sebi, nekako pristupam razumski.
Mislim da sam imala sreću da sam odrastala u porodici gdje ništa nije nametano, nego su moji roditelji, moje tetke, moje daidže, nane zapravo svojim primjerima i svojim djelovanjima životom pokazivali i meni, dokazivali šta je to iz tradicije dobro. Ja zapravo nisam slijedila slijepo njihove primjere, nego zapravo kroz kvalitete njihovog života, među porodičnih, među komšijskih, poslovnih odnosa sam crpila iz tradicije to što je dobro. Ne možete živjeti u jednom vremenu, nego pratiti tokove.
To što radim i što vidim iz modernog, a što vidim da je dobro i da će donijeti generacijama sa kojima radim, sa kolegama, porodicom, meni lično, prihvatam naravno i slijedim. Negdje taj balans nije lak. Kao što kažete, veoma brzo živimo.
Jednostavno trebate i morate pratiti tokove, ali negdje se uvijek čovjek drži onoga da živi ljudski, da prati one postulate čojstva, poštovanja, demokratije, tolerancije, uviđajnosti, ali i negdje strpljenja. Nekad je definitivno s obzirom kako brzo živimo, neophodno ono strpljenje jer je nekad potrebno vrijeme. Živimo veoma brzo, a zapravo treba dati priliku i vremenu i čovjeku samom da pokaže ono što treba.
STANDARD: S obzirom na to pripadate zajednici manje brojnih naroda, da li ste se u toku svoje karijere susretali sa nekom vrstom stigme? Ne samo zazo što ste žena iz zajednice manje brojnih naroda, nego zato što ste žena. I da li ste, zato što ste odabrali poziv profesorice, naišli neko neodobravanje iz svoje zajednice?
GLAVATOVIĆ: Znate kako, mislim da je mnogo važno, kad već pričam u tom kontekstu promišljajući, mnogo je važno kakvi su porodični temelji. Ja sam u porodici uvijek imala podršku, imala sam pravo da biram i moji izbori su slobodno prihvatani.
Negdje sam, mislim, u tom startnom sazrijevanju periodu adolescencije, kasnije sazrijevanja, sebe nekako formirala kao sigurnu osobu. Dakle, negdje i kasnije, ukoliko je bilo u društvu nekih barijera, ja sam te barijere nekako savladavala na način što sam znala sigurno šta je moj cilj, zapravo da želim da završim fakultet, da želim da budem dio zajednice u kojoj ću djelovati i onda sam te barijere prelazila laganije i nekako ih potiskujem. Zašto? Mislim da je na polju života i djelovanja mnogo onih dobrih ljudi koji zapravo prepoznaju profesionalnost, prepoznaju kvalitete koje nas zaista čine čovjekom, tako da nisam imala neki problem u tom kontekstu da je mene paralisao ili me spriječio u ostvarenju mojih ciljeva.
Dakle, negdje sam imala tu sreću da nije bilo nekih problema gdje sam se ja osjećala manje vrijednom ili manje važnom. U tom odrastanju i danas smatram da je ovo moja država, da je ovo moj grad u kojem sam odrasla i iako pripadam manje brojnom narodu, ne smatram da sam uopšte manje važna ili manje vrijedna.
Ako je bilo nekih komentara ili pokušaja marginalizacije, negdje sam ih tumačila i uz pomoć i komentara i podrške svoje majke da zapravo ljudi kroz tu marginalizaciju ili o malovažavanje govore sami o sebi, a ne o meni ili nekom drugom. Zapravo oni pokazuju kolike su njihove vaspitne kulturološke manjkavosti, ali ne moje ukoliko pripadam nekom koje je manje brojan.
STANDARD: Rekli ste da je porodica bila vaš veliki osnovac. Koliko je zapravo porodica bitna u odlukama koje donosite, ali generalno u odrastanju koje vas oblikuje i onda se vi, kao što ste se vi odlučili za karijeru profesorice ili za neku drugu karijeru, ali koliko je zapravo značajan taj stub?
GLAVATOVIĆ: Porodica je mnogo važna. Kao što znamo ona je osnovili ćelija svakog društva i negdje ti temelji su mnogo važni. Dakle, negdje ta porodična sigurnost, ljubav i podrška je nešto što čovjeka kasnije prati.
Kada već nekako govorim o tradiciji, često kažem da sam bila veoma srećna u tom kontekstu. Ja imam dvije sestre i brata.
Iako je brat bio jedinac, vrlo je zanimljivo da roditeli nikada nisu davali značaj u prilog tome, nego su uvijek nekako brata formirali u kontekstu da je on naš zaštitnik i da mi nekako imamo pravo prednosti u nekim važnim segmentima životnim. Tako je i sa širom porodicom. Bez obzira, uvijek su braća i od tetaka i od daidž bila zaštitnički nastrojna prema nama.
Mislim da je to jedan vrlo važan segment koji me čini posebno srećnom i koji uvijek posebno ističem. Kada pričam o toj tradiciji, znamo koliko je i u crnogorskoj kulturi muško dijete na pijedestalu, tako i u mom narodu, među islamskim življem, bošnjačkim življem, uvijek taj muški član se gleda kao neko ko je nastavak loze i budući potomak, koji će nositi prezime, ali to u mom slučaju zaista nije bilo tako, nego sam uvijek imala i danas imam izuzetnu podršku od strane i svog rođenog brata i dalje braće.
STANDARD: Bošnjačka tradicija i kultura je jedno veliko bogatstvo Crne Gore. Kako vi vidite da bošnjačka kultura i tradicija jedno prinosi Crnoj Gori? I da li koristite nešto iz toga u svojoj, ne samo karijeri, nego i uopšte, dok predajete đacima i koliko je zapravo važno njeno očuvanje, da se ta poruka pranese ne samo toj zajednici, nego generalno cijelom crnogorskom društvu?
GLAVATOVIĆ: Kažem da je jedno nevjerojatno bogatstvo Crna Gora i što je definitivno država multikonfesionalnosti, dakle tu smo svi različiti, svi smo zajedno nekako činili i činimo ovu državu bogatijem i nekako to se gleda kao pravo, pravo istinsko bogatstvo. Bošnjačka kultura negdje treba sačuvati svoj identitet, treba ga sačuvati, ali treba istovremeno i činiti da kako stasavaju generacije koje podižete u duhu bošnjačke kulture, te generacije budu svjesne vrijednosti ove države, da je ovo naša matična država koja nama pruža prava i mogućnosti koje pruža, a pritom naravno sazrijevati u tom duhu da ostali ljudi, ostale pripadnosti, bilo da govorimo o crnogorskim, srpskim, hrvatskim, ostalim, albanskim, romskim imaju svoje legitimno pravo da postoje, dijeluju, odnosno participiraju i čine ovo crnogorsko društvo kvalitetnijim, boljim i progresivnijim. Znate kako, mislim da smo kao društvo, iako govorimo o ovom savremenom društvu, postali preopterećeni tim nacionalnim odrednicama, ja se ponosim onim ko sam i šta sam, ali mislim da smo prenaglasili u tim međuljudskim odnosima i poslovanja, i djelovanja, da li je neko Crnogorac, Bošnjak, Albanac, Srbin, mislim da prati i da će to nešto iz prošlog biti zaliječeno i nekako oporavljeno i da ćemo cijeli vijek u tom duhu nacionalnog provesti.
Ovdje zaista želim reći da svaki čovjek nacionalne vjerske pripadnosti treba da se ponosi onim što je, ali mislim da su na razini tog djelovanja mnoge zloupotrebe i kad nešto ne ide dobro onda pronalazimo neke razloge u nacionalnom vjerskom, mislim da se je pozadina negdje sasvim dublja i kompleksnija i problematičnija nego na što se zapravo ljudi pozivaju.
STANDARD: Koja bi bila vaša poruka generalno ženama iz zajednice manje brojnih naroda kako da se oslobode ukoliko se osjećaju kao žrtve patrijarhata, kako da ostvare sebe i kako da izgrade svoje karijere?
GLAVATOVIĆ: Znate kako, mislim da je učenje najvažniji put koji će otvoriti te puteve kojima individua ili pojedinac streme. Često se znam na svojim predavanjima pozvati na prvi kur'anski ajed koji glasi ikre bismi rabbike, uči u ime gospodara koji stvara. Zapravo to je imperativna odrednica prva koja je data Kur'anom i ona je uputa zapravo svim ljudima, ne samo muškom ili ženskom polu.
Dakle svim ljudima. Negdje učenje treba shvatiti kao cjeloživotan proces, proces kojim će čovjek da usavršava sebe samim tim usavršavanjem znanjem koje je nesagledivo. Čovjek će jačati i moći da otvara svoja vrata zapravo tamo gdje želi i kuda želi koračati.
Učenje je mnogo važan element, kao i taj kulturološki vaspitni gdje fali negdje poštovanja, uvažavanja, pravednosti i pravičnosti koliko god govorili o savremenom periodu, definitivno na polju djelovanja vidite da fali mnogo više tolerancije, demokratije, međusobnog upoznavanja. Mislim da koliko god postojale te stigme i predrasude da su zapravo one rezultat tih zatvorenih vrata nedovoljnog poznavanja, jer ukoliko otvorite vrata poznanstva, ukoliko upoznate tu drugu stranu onda ćete vidjeti da te druge strane i druge kulture ili vjerske i nacionalne pripadnosti i te kako imaju vrijednosti za poštovanje i za ponos.
Čak mislim da negdje i poslušaju svoje srce i osluškuju svoje srce, jer osluškujući svoje srce čovjek neće pogriješiti. Dakle, ukoliko neko želi da bude predsjednica, treba djelovati u tom smislu, ne treba posustajati. Negdje ono što ste i rekli, živimo u ovom periodu brzine, kako sve izbalansirati.
Mislim da je vrlo važno ostati istrajan, dosljedan, a onda će čovjek stići do cilja. Radom i istrajnošću, disciplinom, kulturom, tim povezivanjem, ipak će ljudi uspjeti, odnosno ženske osobe, kada već pričamo u prilog tome, stići do svog cilja. Mislim da su i mogućnosti naše, kad pričamo o savremenom periodu, daleko bolje nego što su bile.
Ako uzmem onaj poslijeratni period, drugi svjetski rat recimo, koliko je sada otvorenih škola, fakulteta, dakle svih vrsta obrazovanja, bukvalno na dohvat ruke, od biblioteka, knjiga, pristupa, znači validnih naučnih informacijama. To je jedno nesagledivo polje. Znači, samo onaj ko neće, baš onda neće uspjeti.
Preporučeno
Ne kažem da negdje dođe kao da opovrgavam, ali zaista postoje nekad te barijere, postoje nekad nerazumijevanja. Ali ja opet volim da sagledavam i kažem svojim učenicima da sagledavam iz one bolje, svjetlije perspektive i zaista će tako biti. Negdje ovaj zemaljski život u tom materijalističkom, ima svoje sive – tamne strane, ali ja uvijek volim sagledavati život nekako iz te vedrije strane i čini mi se da se ta vedrija strana života nasmiješi čovjeku prije ili kasnije.
